Vedran Boban: Kako sam uspio izići iz pakla droge

Gospa Međugorje, Međugorje, droga, komuna, Međugorje
Hvaljen Isus i Marija, sve vas srdačno pozdravljam.

 

Sretan sam i počašćen što sam dobio priliku da s vama podijelim svoje svjedočanstvo. Zovem se Vedran Boban, imam 28 godina. Živim blizu Mostara. Dolazim iz jedne sasvim normalne katoličke obitelji, koja je uvijek živjela kršćanska načela, uz redoviti odlazak na misu i molitvu u kući.

Imao sam dosta burno djetinjstvo. Kao dijete uvijek sam nekako odskakao od svojih vršnjaka; rekao bih, bio sam hiperaktivan. U školi sam bio dobar učenik , pun pozitive i zabave. Za vrijeme moga djetinjstva na svim prostorima je bio rat i bilo je mnogo problema kod svih, pa tako i u mojoj obitelji. S svim problemima su se nosili i moji roditelji, tako da sam ponekad imao potpunu slobodu jer me od problema i poslova nisu puno nadzirali.

Marihuani nisam mogao odoljeti

Kao mlad sam vrlo rano počeo hodati po kafićima, gdje sam se družio s vršnjacima. U tom društvu sam prvi put i probao cigarete i alkohol. Nakon kratkog vremena, točnije u 14. godini, došao sam prvi put u doticaj s drogom, tj. marihuanom. Probao sam i nisam mogao odoljeti, jednostavno moje „ja" je bilo slabije od užitka koju mi je marihuana pružala. Bio sam slab i mlad i toga sam trenutka upao u zamku pakla droge. Krenuo sam tim putem, ne razmišljajući što me sve čeka i u koji pakao tame ulazim.

Kako je vrijeme odmicalo, bilo je sve gore. Tonuo sam dublje i dublje, i to je nastavljeno u srednjoj školi. Bio sam sve lošiji i lošiji, s praznim i besmislenim životom. Roditelji su izgubili svaku kontrolu nad mnom, izlazio sam kad sam htio, radio sam što sam htio, bez ikakve odgovornosti.

Jednostavno nisam dozvoljavao da kontroliraju moj život, što će se kasnije pokazati kao kardinalna pogreška. Postajao sam sve bahatiji i okrutniji prema ljudima koji su me voljeli. Kroz nekoliko godina bio sam u uvjerenju kako je sve što radim ispravno i moralno. Osuđivao sam one ljudi koji su htjeli dobro. Međutim, bio sam sve svjesniji kako ne živim dobro, moj je život postao besmislen, isprazan, bez ikakvoga zdravoga cilja. Nakon srednje škole nisam se htio zaposliti.

Obitelj mi je financijski pomagala i ja sam to iskorištavao za vlastite luksuze i drogu. Znao sam se baviti i kriminalnim poslovima, sve kako bih došao do droge i sakrio svoju ovisnost. Društvo u kojemu sam bio, bilo je loše. Odgovarali su mi jer sam imao zaštitu za svoje poslove. Dugo sam krio da sam ovisnik. Nakon dugog niza tame, problema, odlučio sam potražiti pomoć.

Otišao sam kod psihijatra, na sve moguće način htio sam si pomoći. Međutim, bilo je neuspješno. U dubini je bila velika želja da pobjegnem od svega, jer je ovisnost bila ta koja je upravljala mojim životom.u sebi sam osjećao jednu veliku prazninu, koja me izjedala; bilo je dana kada sam pomišljao i na najgore i da me nema. Iskreno, žudio sam za rukom spasa ali je nisam nalazio.

Spas sam pronašao u zajednici Milosrdni Otac

Nakon puno patnje, problema s drogom, moji roditelji su saznali za zajednicu Milosrdni Otac u Međugorju. Stigao sam sa sestrom i roditeljima na razgovor kako bih potražio pomoć i izvukao se iz pakla droge. Pristao sam na sve kako bih spasio sebe ali i ljude oko sebe. U Međugorje sam došao u jako lošem psihofizičkom stanju. Bio sam izgubljena osoba, bez cilja.

Imao sam tešku fizičku krizu i nekoliko sam puta bježao iz zajednice jer mi je bilo teško. Puno mi je pomogla upornost mojih roditelja koji me nisu puštali u kuću. Ponovno sam se vratio u zajednicu i ponovno sam odlučio pokušati. Dosta dugo mi je trebalo da prihvatim braću, Boga, pravila zajednice te borbu protiv samoga sebe. Kako je vrijeme odmicalo, sve me više savjest počela peći. Počeo sam shvaćati da mi je zajednica dala priliku za novim, boljim životom.

U zajednici sam uz molitvu, razgovor, pomoć braće počeo rješavati svoje probleme. Danas sam sretan zbog svega što sam uradio na sebi, što sam nova osoba uz koju je Bog i pravi ljudi. Za nekoliko dana završavam program zajednice Milosrdni Otac i osjećam se sretan, ispunjen, ponosan. Taj osjećaj neću nikada izbrisati jer sam počeo živjeti pravi život. Mogu zahvaliti dragom Bogu, Blaženoj Djevici Mariji na svemu što su mi pružili. Kroz molitvu, vjeru dali su mi ruku spasa i priliku za novi život, bez droge i negativnih stvari.

citluk.ba