Zašto mladi Hercegovci često slušaju: Bježi odavde!?
Kapitulacije i krika vrijednih, stamenih, ali ujedno i onih koji usljed pritisaka podliježu uvriježenom mišljenju da ako nisi uhljebljen u HET-u ili u općinskoj administraciji kao zaslužni stranački poslušnik, onda nisi uspio u životu. Čak i sa saznanjem da takav put možda nije najmoralniji i najbolji, ali nema veze, bar me neće proglasiti ludim, jer u svom osobnom i negdje duboko zakopanom uvjerenju još uvijek mislim da to nije ispravno iako ću šutećii do kraja života gutati gnedle zbog takvih mediokriteta, piše Miloš Bajović | MojaHercegovina.com.
Misli to u dubini duše i većina generacija naših roditelja koji su, opet, od svojih roditelja naslijedili navike uhljebljenja u državnim firmama, ali neće da sebi to priznaju, već idu linijom manjeg otpora: „Bolje ti je gledaj da se učlaniš u stranku, možda nekad dobiješ posao u HET-u" .
A možda i nikad.
Međutim, upravo zbog toga su mladi ljudi spremni da čekaju u redovima očajnika kojima nije ništa drugo ostalo nego da povjeruju u predizborna obećanja lovaca u mutnom. Možda će od njih deset takav ishod dočekati jedno ili dvoje. Ali nema veze, jer je i ovaj ostatak čak spremniji da čeka deset godina ne bi li našao uhljebljenje u sistemu u kojem ništa ne radiš, a dobijaš plaću, nego da živi sada i odmah svoj život, stavove i uvjerenja.
Neko bi rekao: „Kako te nije sramota da o onima koji su nas rodili i hranili govoriš na taj način?"
Nije, jer se ne radi o cinizmu, već o činjenici da smo predugo zarobljeni hobotnicom koja je dostojanstven život naših roditelja poodavno usisala, pa sada preko njih želi i nas da zbriše sa lica zemlje.
Vjerovatno je to i razlog što pod tako strašnim društvenim pritiskom od naših starijih često čujemo odveć poznato: „Bježi odavde, nema ovdje ništa".
Mlad i trezven čovjek, naravno, razumije razloge takvog defetizma uvjetovanog pogubnim društvenim okolnostima koje su se desetljećima dešavale našem društvu. Ti razlozi leže u prelaženju iz jednog sistema u kojem se sve davalo na kredit i na uštrb zadovoljenja mase - stanove i poslove dobijali su svi bez obzira na znanje i trud, u drugi sistem - vrtlog ratnog pakla u kome je djecu trebalo prehraniti i podići za dalji život. Međutim, razumijevajući sve ove navedene sociološke i uopćeno životne okolnosti, mladi ipak nikako ne trebaju opravdavati unaprijed potpisanu kapitualciju i pristati da svakodnevno slušaju defetističke poruke starijih generacija.
Umjesto te bolne rečenice, za početak je dovoljno: „Sine, pa kako si ti to zamislio, ima li šanse da ostvarirš svoje namjere? Da li voliš svoju zemlju toliko jako da želiš da živiš ovdje i postojano stojiš na njoj? Možemo li ti pomoći? Ako ne, imaš li istomišljenika koji to može?"
Ako ni poslije toga nije moguće ostati i opstati, onda smo sve opcije isprobali i onda je zaista vrijeme da sve ide dovraga, a sa tim i mi u neku bestragiju.
Samo što tada postoji velika šansa da će se sa takvim razmišljanjem, živim i iskrenim razgovorom vratiti vjera i bar mali dah energije za zajednički snagu i ljubav prema zemlji na kojoj stojimo svakodnevno. Jer sa vraćanjem komunikacije i razgovorljivosti, po kojima su Hercegovci toliko poznati čak i u naučnim antropološkim krugovima, vraća se osjećaj zajednice i formiranje zajedničkih interesa.
Tko zna, možda tada neko onaj kofer koji nije stigao ni raspakovati spusti i za trenutak ostavi da stoji tu gdje jeste, u svojoj zemlji.
Za uvar je i to, što bi rekli.
A onda bi cirkuzanata našeg političkog i javnog života, krenuvši od općine i javnih poduzeća, te stranačkih karikatura i beskrupulozno narastajućih politikanata i diletanata bilo znatno manje. Doduše, oni su samo posljedica i vrh ledenog brijega jednog dubljeg problema sociološke prirode čijeg se nasljeđa moramo osloboditi kako bi se onda oslobodili pomenutih likova i modela ponašanja.
Kao što bi živopisni i često melanholični Džoni Keš rekao:
„Znam šta je ispravno,
Imam samo jedan život
U svijetu koji me gura u ponor
Hej dušo, nema lakog izlaza
Ali ostaću čvrsto na zemlji
I ne želim dolje."