Podatkovni centri gutaju bilijune: Gdje odlazi novac, tko zarađuje i tko riskira gubitke?

Utrka za razvoj umjetne inteligencije pokrenula je golem val gradnje podatkovnih centara, a zarada se prelijeva i na građevinare te dobavljače infrastrukture. Istodobno rastu potrebe za električnom energijom, zemljištem i vodom, dok ostaje otvoreno pitanje mogu li budući prihodi opravdati razmjere ulaganja, piše Forbes.

Koliko je velik taj pothvat pokazuje istraživanje ekonomista Stijna Van Nieuwerburgha sa Sveučilišta Columbia, objavljeno preko Brookingsa. Prema njegovoj projekciji, ulaganja u američku infrastrukturu za umjetnu inteligenciju od 2025. do 2032. mogla bi dosegnuti 10,3 bilijuna dolara. Procjena obuhvaća zgrade podatkovnih centara, energetske sustave, mrežnu infrastrukturu, specijalizirane čipove i drugu opremu.

Na svjetskoj razini McKinsey procjenjuje da bi podatkovnim centrima do 2030. moglo biti potrebno 6,7 bilijuna dolara ulaganja. Od toga bi se 5,2 bilijuna odnosilo na kapacitete za umjetnu inteligenciju, a ostatak na tradicionalne informatičke usluge. Riječ je o različitim projekcijama, s različitim razdobljima i obuhvatom, a ne o iznosima koje treba zbrajati.

Goldman Sachs za 2026. procjenjuje približno bilijun dolara globalnih ulaganja povezanih s umjetnom inteligencijom, uključujući oko 581 milijardu u SAD-u. Prema njihovoj prognozi, američka ulaganja u AI mogla bi porasti s 1,8 posto BDP-a ove godine na 2,8 posto u 2028.

Forbes, pozivajući se na građevinsku kompaniju Clayco, navodi da podatkovni centar snage 40 megavata stoji približno 500 milijuna dolara. Otprilike polovica iznosa odlazi na čipove i drugu informatičku opremu, a dodatnih 35 posto na energetsku, vodnu i ostalu infrastrukturu.

Posao s podatkovnim centrima trebao bi ove godine činiti oko 75 posto Claycovih prihoda, koji se očekuju na razini od gotovo 12 milijardi dolara.

McKinsey u projekciji ulaganja za AI centre najveći dio novca usmjerava prema proizvođačima čipova i računalne opreme. Veliki iznosi predviđeni su i za proizvodnju i prijenos električne energije, hlađenje, zemljište te izgradnju objekata.

Dostupnost električne energije pritom postaje jedan od ključnih uvjeta za nove projekte. Forbes navodi da pojedini investitori već kupuju zemljište za centre koje planiraju otvoriti tek 2030., 2031. ili 2032. godine. Gradnju usporavaju i nedostatak stručnih radnika te dugo čekanje na električnu opremu.

Dodatni pritisak stvara hlađenje računalne opreme. Prema Rystad Energyju, podatkovni centri u svijetu tijekom 2025. izravno su za hlađenje potrošili oko 222 milijarde litara vode. Bez mjera štednje potrošnja bi do 2030. mogla narasti na približno 644 milijarde litara godišnje.

Uz intenzivne mjere smanjenja potrošnje, procjena za 2030. pada na oko 388 milijardi litara. Rystad naglašava da potrebe ovise o tehnologiji hlađenja i klimi te da ti iznosi ne uključuju dodatnu vodu utrošenu u proizvodnji električne energije za centre.

Širenje podatkovnih centara izaziva i otpor stanovništva. Gallupovo istraživanje provedeno u ožujku pokazalo je da se približno sedam od deset Amerikanaca protivi njihovoj izgradnji u svojoj sredini.

Među razlozima protivljenja ističu se potrošnja prirodnih resursa, onečišćenje, buka i zabrinutost zbog mogućeg rasta računa za komunalne usluge. Zagovornici, s druge strane, najčešće navode nova radna mjesta i druge gospodarske koristi.

Otvoreno ostaje i pitanje financiranja. Van Nieuwerburgh upozorava da se dio rizika premješta u složenije i manje pregledne financijske aranžmane, uključujući zajedničke pothvate, privatne kredite i jamstva. Njihova održivost ovisi o budućoj potražnji za AI-jem, tehnološkim promjenama i pristupu energiji.

Ipak, smatra da bi bilo preuranjeno zaključiti da AI infrastruktura već predstavlja sustavni rizik usporediv s ranijim kreditnim ekspanzijama. Naglasak stavlja na bolju transparentnost financiranja dok se industrija još razvija.