Marina Radoš: 45 minuta do Splita. Pa još 45 do Resnika. I on se više nikada neće vratiti.

I pokrili su se, te posljednje noći. Pala je temperatura pred zoru. Lijep osjećaj je pokriti se. Osjećaš se sigurno.
Kofer je spreman čekao kod vrata koja je vjetar micao... Centimetar naprijed, pa centimetar nazad.. Pa centimetar naprijed... Pa centimetar nazad.. Škripila su vrata, te posljednje noći, sunce je izašlo tek u 6:22, i bilo je prohladno. Pokrili su se, pred zoru.
Na otoku je sve manje ljudi svaki put kad dođu na vikend. Jedan avion leti popodne. Trebalo je otploviti do Splita, pa doći do aerodroma.
On odlazi, a ona će ostati još jedan dan. Platili su sva tri dana, pa da ne propadne i ta posljednja noć.
Ona voli biti sama. Srećom voli biti sama.
Jer ovaj put je sve isto, ali je sve drugačije. Opet vikend, opet 45 minuta do Splita, i još 45 do Resnika... I on opet odlazi.
Samo se ovaj put neće vratiti. Neće se vratiti nikad više.

Nije joj to rekao, ali oboje su to znali. Prozor njihove iznajmljene sobe gledao je prema zalazu. I prema luci.
Izbrojali su 23 lađe i brodice koje su nestale s vidika. Sljedeća je njegova, i sve je spremno da isplove.
Ne treba ga pratiti, vidjet će s prozora. Mahnut će joj. 45 minuta do Splita, pa još 45 do Resnika.
Ona će pripaliti posljednju cigaretu iz predzadnje kutije, i udahnuti je do nožnih prstiju. Sve je isto. A sve potpuno drugačije.
Nestat će kofer koji je stajao pored vrata. A vrata će nastaviti škripiti. Centimetar naprijed, pa centimetar nazad...
Lađe koje odlaze odnijet će toplo ljeto s njihovog otoka, zašuškat će vjetar u krošnjama starih borova, zaći će sunce ranije nego ikad, i ona će pokupiti rublje pred kišu.
Da, najavili su prvu kišu te godine. Jesen se ušuljala u krevet.
Ona će se vratiti u krevet i pokriti kad njegova lađa nestane s vidika.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

45 minuta do Splita. Pa još 45 do Resnika.
I on se više nikada neće vratiti.

Marina Radoš