Uloga HVO-a u obrani Sarajeva

Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskoga rata i Hrvatski dokumentacijski centar Domovinskoga rata u BiH, Zagreb - Mostar, 2014., 143 str.

Glavna tema knjige autora Slavka Zelića je sarajevski HVO u okolnostima rata u Hrvatskoj, a posebno rata u Bosni i Hercegovini 1992. Također se ističe uloga Alija Izetbegovića, vođe bosansko-hercegovačkih Muslimana-Bošnjaka, koji je uz pomoć svojih političkih i vojnih dužnosnika ugušio jedinstven HVO grada Sarajeva kojega je priznavala Hrvatska zajednica Herceg-Bosna.

U prvom poglavlju, „Prvi znaci i počeci rata u Bosni i Hercegovini" (str. 11.-16.), autor uvodi čitatelja u početak Domovinskog rata u Hrvatskoj 1991. godine. Također opisuje koje su bile posljedice referenduma za samostalnu i suverenu Bosnu i Hercegovini, održanog 29. veljače i 1. ožujka 1992. godine. Naime, Europska zajednica priznala je Bosnu i Hercegovinu 6. travnja, a samo dan kasnije nju su također priznali Hrvatska i SAD. Takav razvoj događaja bio je srpskom dijelu stanovništva povod za početak vojne okupacije BiH što se napose odrazilo na višegodišnju koju je započela JNA koja se ubrzo preustrojila u vojsku bosansko-hercegovačkih Srba. Glavni dio knjige je HVO Sarajeva, a pod srpskom opsadom.

Autor u drugom poglavlju pod naslovom „Poduzeće Zrak"(str. 17.-23.), objašnjava kako se politička situacija 1992. godine odrazila na odnose Muslimana, Srba i Hrvata u poduzeću „Zrak" tj. tvornici oružja. Srbi su se nastojali domoći naoružanja iz tog poduzeća, jer po količini vojne opreme bila je jedna od najvećih tvornica oružja u Sarajevu koja je između ostalog radila remont tenkova M-84 kao i remont nišanskih sprava za taj model tenka. Unatoč tome što to Hrvati i Muslimani-Bošnjaci nisu dopustili, autor navodi kako su kasnije postajale sve izraženije trzavice između Hrvata i Muslimana u političkom smislu unutar tvornice. U daljnjem tekstu navodi okolnosti kako je napustio tvornicu u rujnu 1992. i pristupio HVO-u Sarajeva.

U trećem poglavlju pod naslovom „HVO Sarajevo" (str. 25.-42.), autor govori o organiziranju obrane sarajevskih Hrvata te razdijeljenosti sarajevskog HVO-a, koji je držao organiziranu obranu na području Mejtaš, Marijin Dvor, Novo Sarajevo, Stup i Pofalićima u svibnju 1992. godine. U nastavku teksta autor iznosi sukob unutar sarajevskog HVO-a između Velimira Marića koji je vodio HVO na Stupu, te Marinka Pejića koji je vodio HVO na području općine Novo Sarajevo. Sarajevski mediji pod kontrolom muslimanske-bošnjačke vlasti su prozivali Velimira Marića jer je odbijao priključiti HVO Teritorijalnoj obrani (kasnije Armiji BiH). U daljnjem tekstu autor navodi kako je izabran zapovjednikom sarajevskog HVO-a opisuje način rada i aktivnosti kako bi organizirao ustroj jedinstvenog HVO-a u Sarajevu u rujnu 1992. godine, koji je bio jedina prava multietnička vojska zato jer su u njegov sastav pristupili Srbi i Muslimani. Armija BiH je političkim i vojnim putem ukinula područje odgovornosti HVO-a na Stupe što je za posljedicu imalo egzodus Hrvata, većinskog naroda iz tog sarajevskog naselja. U nastavku teksta autor opisuje razvoj događaja u krajem 1992. godine, svoju legitimnost kao zapovjednika sarajevskog HVO-a potvrđenu od predsjednika HVO-a BiH Mate Bobana. Osim toga, navodi aktivnosti organiziranja stožera, pomoć Hrvatima iz raznih dijelova Sarajeva koji su napuštali grad. Nadalje navodi zajednički oružani otpor HVO-a i Armije BiH protiv Srba na gradskom području te sve poteškoće s kojima se kao zapovjednik HVO-a Sarajevo susretao.

Autor u četvrtom poglavlju„Formiranje brigade Kralj Tvrtko" (str. 43.-50.), navodi kako je brigada HVO-a „Kralj Tvrtko" organizirana na osnovi „Uredbe o oružanim snagama Hrvatske Zajednice Herceg Bosne",a službeno ju je potvrdio 5. prosinca 1992. Mate Boban, predsjednik HZ HB. Brigada je u svom sastavu imala stožer i četiri bojne. Krajem prosinca 1992. godine general Sefer Halilović tadašnji zapovjednik Armije BiH uputio je poziv zapovjedniku brigade Slavku Zeliću za sastanak u sjedište Prvog korpusa Armije BiH. Autor u daljnjem tekstu navodi kako su na sastanku sudjelovali svi zapovjednici Armije BiH ranga zapovjednika brigada i korpus, a tema sastanka bile su ratni ciljevi Armije BiH. Između ostalog autor iznosi kako je Sefer Halilović na kraju dugog govora i sastanka uskliknuo „Naš barjak će se viti u Pločama"! Poslije je po navodima autora general Sefer Halilović opovrgnuo takvu izjavu te govorio „kako se radilo u humoru". Kasnije je general Sefer Halilović i putem medija napadao brigadu „Kralj Tvrtko".

U petom poglavlju „Hrvati u Sarajevu svoji na svome" (str. 51.-54.), autor iznosi intervjuu sa zapovjednikom brigade HVO-a „Kralj Tvrtko" objavljenom u glasniku HVO-a Riječ u Sarajevu 1. siječnja 1993. godine.

Autor u šestom poglavlju „Kodeks HVO-a" (str. 55.-57.),donosi navedeni kodeks u 10 točaka izrađen u Zapovjedništvu brigade HVO-a „Kralj Tvrtko" kako bi odredili ponašanje pripadnika navedene brigade. Nadalje, u tekstu autor navodi sve aktivnosti koje su provodili pripadnici navedene brigade, a najviše se odnosilo na humanitarne aktivnosti u gradu Sarajevu.

U sedmom poglavlju „Put u Mostar preko aerodromske piste i Igmana" (str. 59.-65.), autor navodi da je između ostalog bio član Gradskog odbora HDZ-a u Sarajevu. Postavljen je na čelo delegacija koja je imala zadatak otputovati u Mostar i obaviti razgovore sa najvišim tijelima HZ-HB početkom travnja 1993. godine. U daljnjem tekstu autor opisuje put delegacije preko Butmira, zatim preko piste pješke do Igmana, gdje su ih dočekali pripadnici Armije BiH. Uz njihovu pomoć delegacija je preko Konjica, stigla do Mostara. Na sastanku u Mostaru u sjedištu Ministarstva obrane, predsjednik HVO-a HZ-HB dr. Jadranko Prlić potpisao je 1. travnja odluku o imenovanju HVO-a Sarajevo.

Autor u osmom poglavlju „Suradnja HVO-a s ostalim hrvatskim organizacijama" (str. 67.-77.), ističe blisku suradnju sa Vrhbosanskom nadbiskupijom u Sarajevu i sarajevskim Hrvatskim kulturnim društvom „Napredak". Između ostalog navodi kako su na sastancima bilo niz protivnika HDZ-a i HZ HB. Tako npr. navodi ulogu Stjepana Kljujića (bivšeg predsjednika HDZ-a BiH) i Ive Komšića (HSS BiH) s kojima se Zelić nije slagao a koje je Izetbegović, da bi na međunarodnoj sceni stvorio sliku o multietničkom vodstvu BiH, kooptirao u Predsjedništvo BiH. Nadalje, navodi niz pokušaja da se sarajevski HVO i samim time kompletna politika koju je provodio stavi pod nadzor HSS BiH na čelu s Komšićem. Autor iznosi da su se krajem listopada 1993. godine zaoštrili odnosi između sarajevskog HVO-a i Prvog korpusa Armije BiH te navodi planirane pripreme muslimanskog političkog vodstva za gašenje sarajevskog HVO-a.

Autor u devetom poglavlju „Pogoršanje odnosa sa Prvim korpusom Armije BiH" (str. 79.-80.), navodi događaje i okolnosti koji su vodili do pogoršanje odnosa sa muslimanima još u svibnju 1993. On smatra da je za ovo pogoršanje isključivu odgovornost snosila muslimanska strana.

U desetom poglavlju pod naslovom „Razgovori sukobljenih strana na sarajevskom aerodromu" (str. 81.-86.), autor opisuje detalje oko navedenog događaja koji se odvio 23. listopada 1992. pod kontrolom francuskih snaga u sastavu UNPROFOR-a.

Autor u jedanaestom poglavlju „Incidenti i pritisci na HVO" (str. 87.-104.),iznosi dokument HVO-a Sarajevo iz kolovoza 1993. godine u kojem su dokumentirana u kojem su popisana nasilja pripadnika Armije BiH nad pripadnicima sarajevskog HVO-a. Samo u srpnju je zabilježeno nasilničko ponašanje vojnika Armije BiH nad 130 bojovnika HVO-a, dva pripadnika HVO-a su ubijena, a jedan je nestao. U daljnjem tekstu autor opisuje prijetnje Alije Izetbegovića koji je preko Zapovjedništva Prvog korpusa Armije BiH uputio ultimatum brigadi „Kralj Tvrtko" 22. rujna o povlačenju brigade, predaji položaja u gradu i ulasku brigade u sastav 1. korpusa Armije BiH. Autor navodi sve pritiske koje su na njega vršili i određeni hrvatski političari u Sarajevu koji su također željeli da sarajevski HVO uđe u sastav Armije BiH.

U dvanaestom poglavlju „Napad na HVO" (str. 105.-110.), autor navodi da je sarajevski HVO u listopada u 1993. još držao svoje područje odgovornosti koje je bilo na „potezu od Vrbanje mosta, duž Miljacke do Elektroprivrede BiH, te cijelom dužinom prema Grbavici" koju su držali Srbi. U daljnjem tekstu autor navodi kako je u brigadi u prvoj polovini 1993. bilo ukupno 2.200 vojnika, od toga 75 posto Hrvata, 12 posto Muslimana-Bošnjaka, 8 posto Srba i 5 posto ostalih. Autor navodi kako je znatan broj Muslimana-Bošnjaka napustio brigadu izbijanjem hrvatsko-muslimanskog rata, no i zbog činjenice da sarajevski HVO nije bio prihvatljiv za muslimansko političko i vojno vodstvo u Sarajevu. Svjesni da će postrojbe Armije BiH ugušiti sarajevski HVO-a, članovi Vijeća i Zapovjedništvo Brigade zatražili su status ratnih zarobljenika. Napad Armije BiH i MUP-a BiH na sarajevski HVO, u čijem sastavu je bila brigada „Kralj Tvrtko" do kojeg je došlo 6. studenog 1993. je izvršen na temelju zaključka Predsjedništva BiH o transformaciji HVO-a i njegovom uključivanju u postrojbe Armije BiH, čime je sarajevski HVO prestao postojati.

Autor u trinaestom poglavlju „U zatočeništvu" (str. 111.-119.), opisuje okolnosti u kojima je Armija BiH zarobila njega i druge pripadnike HVO-a Sarajevo. U daljnjem tekstu navodi događaje u zatvoru te montiran sudski proces koji se vodio protiv njega. Autor navodi kako se radilo o političkom činu iza kojeg su stajale bošnjačke vlasti u Sarajevu.

U četrnaestom poglavlju „Razmjena" (str. 121.-130.), autor opisuje kako je razmijenjen u Mostaru 29. ožujka 1994. godine, a cijeli događaj se vršio pod kontrolom UNPROFORA. Nadalje, autor navodi kako obustavljanjem neprijateljstva između Hrvata i Muslimana-Bošnjaka prema Washingtonskom sporazumu potpisanom 18. ožujka 1994., nije završila stradanja sarajevskih Hrvata. Nalazeći se u vrlo teškoj situaciji, većina sarajevskih Hrvata je u prosincu 1993. prihvatila naziv hrvatske brigade „Kralj Tvrtko" koja je djelovala u sastavu Armije BiH. Autor iznosi tezu da su glavni odgovorni krivci za takav slijed događanja Stjepan Kljuić i Ivo Komšić koji su se priklonili politici Alije Izetbegovića.

Autor u petnaestom poglavlju „Poginuli pripadnici HVO-a Sarajevo" (str. 131.-133.), popisani su poginuli pripadnici HVO-a Sarajevo, njih 77 od početka rata do 6. studenog 1993., zatim 15 poginulih u Armiji BiH, a 6. studenog bili su pripadnici HVO-a, te trojica bojovnika koji su umrli u logoru kao zatočenici Republike Srpske, a 6. studenog bili su pripadnici HVO-a. Autor navodi da popisi poginulih pripadnika HVO-a, ranjenih i zatočenih ne mogu biti još precizno utvrđeni bez daljnjih istraživanja.

Na kraju knjige se nalazi „Bilješka o piscu" (str. 135.) i „Kazalo imena" (137.-143.)

Ova knjiga je prvo djelo koje govori o HVO-u u gradu Sarajevu i njegovoj ulozi u obrani toga grada od srpske agresije, ali i samim time i obrane Bosne i Hercegovine. Ukidanje jedinstvenog HVO-a grada Sarajeva, ratni vođa Muslimana-Bošnjaka Alija Izetbegović je destabilizirao vojno vodstvo Hrvata u Sarajevu te njihovo političko vodstvo podredio svojim ratnim ciljevima. U knjizi se nalaze faksimili, dokumentacija Zapovjedništva brigade HVO-a „Kralj Tvrtko", razni iskazi i izvješća.

 

Hrvoje Mandić / Hrvatski dokumentacijski centar Domovinskog rata u BiH

 

*Slavko Zelić, HVO u obrani Sarajeva 1992.-1993. (prilozi za istraživanje uloge HVO-a Sarajevo u obrani Sarajeva i BiH), Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990.-1995., Memoarsko gradivo, knjiga 9 (Zagreb; Mostar: Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata; Hrvatski dokumentacijski centar Domovinskog rata u BiH, 2014), 143 str..// Časopis za suvremenu povijest 47 (2015), br.2: 419-422 (prikaz, stručni).