Katarina Zovko Ištuk: Izgubljena zvijezda

Katarina Zovko Ištuk: Izgubljena zvijezda
IZGUBLJENA ZVIJEZDA

U zagrljaju tišine, bez tvoje topline,
u putanjama prolivenih suza ostao je trag bola,
u mekoći mjesečeva sjaja, nedostaje tvoja blizina,
u izvoru ugašene strasti, osjeti se velika praznina.

U zvjezdanim obrisima na nebeskom svodu
tražim jednu izgubljenu zvijezdu,
u pogledu koji luta, pojavila se čežnja,
a suza se sledila na licu k´o pahuljica snježna.

Visoko gore na horizontu plavičastog prostranstva,
pod velom tišine, pogledi nam se mimoilaze,
jer postadosmo dva različita svijeta,
u kojima više nisu isti ni prostor, ni vrijeme.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ne mogu da shvatim neminovnost ovoga življenja,
za ovu stvarnost moji osjećaji postali su slabi
i svaka pomisao na tebe, peče i guši, ...
O Bože dragi.
Nedostaju oni sretni dani, nedostaje onaj osmijeh blagi.

I pitam se stalno, dali tvoja duša spava,
negdje gore visoko, iznad neba plava,
il´ ti se srce lomi, k´o da je od stakla,
dok me gledaš kako patim, ovdje u sred pakla.

KATARINA ZOVKO - IŠTUK
Mostar 23. 04. 2016.