Kako je nastalo 'Dužan ko Grčka'
Piše: Damir Grubiša-tportal.hr
Našim roditeljima uzrečica 'dužan k'o Grčka' dobro je poznata. Sjećam se da ju je koristio i moj nono kako bi njome opisao svoj penzionerski kućni budžet. U socijalističkoj Jugoslaviji bila je to svakodnevna poštapalica jer se za Jugoslaviju govorilo da je 'dužna k'o Grčka', iako je u doba najvišeg zaduženja Jugoslavija dugovala 'svega' 17 milijarda dolara, što je prema 335 milijardi eura sadašnjeg grčkog duga ipak relativno nisko, ali to tada, u doba jugoslavenske ekonomske krize početkom osamdesetih, nije bilo nimalo zanemarivo.
U grčkome slučaju, koji je ušao u svakodnevnu uporabu kroz poštapalicu o njezinoj zaduženosti, ova se fraza počela rabiti 1893. godine koja je ušla u povijest po glasovitom priznanju predsjednika grčke vlade Harilaosa Trikupisa u grčkome parlamentu, Vulì ton Elìnon: Nažalost, bankrotirali smo! (na grčkome: Dystyhos, eptohefsamen!).
Zašto je Grčka bankrotirala?
Tadašnji grčki bankrot bio je rezultat stjecaja okolnosti triju čimbenika: prvo, uhodanog modela zaduživanja od samog početka borbe za neovisnost zemlje. Tijekom rata za neovisnost (1821-1827) europske su sile pomagale grčke ustanike protiv osmanske vlasti, ali su to debelo naplatile financirajući privremenu grčku vladu kreditima s enormno visokim kamatama. Tako je privremena grčka vlada, kada je konačno okončan rat za neovisnost 1827. proglasila faktički stečaj i proglasila svoju nesposobnost vraćanja međunarodnih dugova (iskorištenih za naoružanje i vođenje rata). Tome je pridonijelo i neispunjeno obećanje grčke dijaspore koja je isprva obećala transferirati i uložiti veliki kapital u oslobođenu Grčku, ali je, vidjevši tko to dolazi na vlast u zemlji, ostala samo na verbalnim obećanjima (uostalom, kao i u slučaju velikih obećanja hrvatske dijaspore početkom Domovinskog rata, kada je Đodan obećavao pritjecanje 200 milijardi dolara od naših emigranata).
Bogate grčke naseobine u kozmopolitskom kasno-osmanskom Levantu, u Istanbulu (ta ista dijaspora oduvijek ga je nazivala Konstantinopoljem), Aleksandriji i Smirni, zahvaljujući osmanskoj politici mileta - lokalne etničke i vjerske autonomije osjećale su se kulturno i civilizacijski superiorne nad svojom zemljom podrijetla koju su nazvali, samilosno, Psorokòstena - prosjakinja Kostantina, a sebe su smatrali direktnim nasljednicima sjaja i moći Bizanta.
Drugi faktor bio je pad cijena suhog grožđa na svjetskom tržištu, što je tada bio glavni izvozni artikl tek neovisne Grčke (renesansa helenske kulture maslinova ulja i njegov izvoz kasnijeg je datuma, tek nakon Prvog svjetskog rata). Treći je faktor neracionalno trošenje novca u 'kapitalne nacionalne investicije', među kojima je prednjačio Korintski kanal.