Baka Zora nije dočekala stotu, ali ostaju njene poučne priče

U znak sjećanja na životno iskustvo i mudrost na kojoj su joj mnogi mogli pozavidjeti, objavljujemo priču o baki Zori s kojom je prije nekoliko dana, uoči Božića, razgovarala novinarka Federalne novinske agencije - FENA.

Baka Zora se ispričala da se veseli i ovom božiću, uz nadu da će njen dom, u kojem je živjela s kćerkom Lidijom Petranović, koja s osamdeset godina i sama ima unuke i praunuke, biti ispunjen srećom i veseljem. Bila je uvjerena da će je posjetiti barem neko od njenih 13 unuka, devet praunuka i sedam prapraunuka, koji trenutno žive izvan BiH, uglavnom u Hrvatskoj, Nizozemskoj i Austriji.

Sa sjetom je kazala da su raniji božići bili ljepši jer je na okupu bila cijela obitelj, ali i značajniji s obzirom na to da su blagdani bili rijetki.

- Kućna vrata bi se širom otvorila za sve one koji žele doći čestitati Božić, poslužit se malo. Kuhala se ona naša bosanska hrana, starinska, tradicionalna. Božić se i danas slavi na sličan način, ali su obitelji razdvojene, roditelji su sami, nisu zajedno sa svojom djecom. U većini slučajeva je tako. Ako vam djeca dođu za Božić, onda je to događaj, onda je veselo - kazala je baka Zora u razgovoru za Fenu.

Pričala je o svojoj mladosti, dobu u kojem je odrastala, kasnije odgajala dvoje djece, i živjela okružena najbližima i susjedima, za koje je imala samo riječi hvale. Ponosna je na to što je rođena i što živi u Bugojnu, u kojem su živjeli i njen pradjed, djed i otac. No, ipak, smatrala je da se taj grad, u odnosu na raniji period, dosta promijeno.

- Bugojno je nekad bio mali bosanski grad, a sada je velegrad. Već dugo ne hodam i ne izlazim vani, ali mogu reći da na televiziji nekad gledam one kuće, ulice. Ja se, jednostavno, ne znam snaći. Jedino mi je poznata ova ulica gdje je gimnazija, i ulica do nje, a ovo drugo, sve mi je nepoznato. Prije se drukčije živjelo. Ovo sad je moderni život, u ono vrijeme to nije bilo. Društvo je bilo više patrijarhalno, ali su se ljudi više smijali i bili su zdraviji - kazala je baka Zora.

Vrijeme koje je pamtila i ovo današnje dva su sasvim različita svijeta. Dešavaju se stvari koje su, po njenim riječima, nekad bile nezamislive, naročito u životu mladih.

- Danas cure imaju toliko slobode, neću pojedinačno govoriti nego općenito, ništa im nije nepristupačno i nedozvoljeno. U moje vrijeme one su bile pod strogom kontrolom i do svoje udaje i vjenčanja nisu se smjele izlagati nigdje i ničemu i nije im bilo ništa dozvoljeno. Sjedile su kod kuće, vezle su, plele, i zabavljale se na svoj način u kući i u društvu svojih prijateljica. A, suđeni kada dođe, onda je došao - ispričala je baka Zora.

Cijeli svoj život, dodaje, bila je domaćica. Završila je osnovnu školu i nakon udaje posvetila se odgajanju djece, a to su radile i sve druge žene koje je poznavala. Tek poneka od njih je, kazala je, bila zaposlena kao učiteljica, budući da je to bilo i jedino zvanje za žene u to vrijeme.

- Muževi su radili, imali plaću i uzdržavali svoju obitelj. Danas, međutim, nije tako, i mnoge žene su zaposlene. Današnju ženu jako žalim, od današnje se žene puno, puno, puno traži. Da li ona može sve to pokriti, to ne znam. A što se tiče današnjih brakova, bolje ne govoriti jer je pitanje veoma delikatno - komentirala je baka Zora, smijući se.

Tema o kojoj je baka Zora nerado pričala su ratovi koje je preživjela. Njena je želja da ih više nikada ne bude, nigdje u svijetu, i da buduće generacije ljudi, bez obzira na to kako se oni zvali, žive u slozi i miru.

- Svaki rat liči jedan na drugoga, uz neke različite detalje. To je prokletstvo koje prati čovjeka, nažalost, odavno. Ako se vratimo u našu povijest onda vidimo da je samo oružje različito, sve je drugo isto. Svaki rat ima svoj jad. I u svakom ratu neko prođe dobro, a neko loše - zaključila je.

Baka Zora je priznala da i sama nije očekivala da će živjeti jedno čitavo stoljeće.

- Ja sam osoba koja se zna odricati. I naše društvo kada bi se znalo odricati, ne mislim na hranu, već pohlepe itd., bilo bi nam bolje. Što se tiče ishrane jako sam skromna, ne živim od hrane, već hranu uzimam da bih živjela. Količina je ograničena a dvopek je obavezan navečer i ujutro - dodala je.

Ljudi bi, smatrala je, bili sretniji da više vjeruju u Boga, da se poštuju i uživaju u sretnim danima života, kojih je puno manje od onih drugih, nesretnih i tužnih. Bez strpljenja i bez odricanja nema, navela je, ni napretka.

- Poručila bih svim ljudima neka se zadrže na životnim potrebama, pristojnoj zaradi. Neka zaborave bogatstvo, i pohlepu, jer to ne donosi sreću. Jer, život brzo prođe. I moj je, iako sam nadživjela samu sebe. Godine se redaju, sve jedna po jedna, jedna po jedna, i dođe do sto. Kao da sam na jedna vrata ušla a na druga izašla - kazala je baka Zora u razgovoru za Fenu nekoliko dana uoči Božića, koji nažalost nije dočekala.

Avaz/Fena