Znate li šta vam dijete radi na internetu?

Jer među finim, obrazovanim narodom vlada mišljenje da ulica djecu pretvara u uličare, propalice, i tobože neodgojenu djecu.

I evo ga, došlo je novo vrijeme. Našli smo način. Internet se rodio, utjerao je djecu u kuće, ono što roditelji nisu uspjeli od kad je svijeta. Djece nema na ulicama, parkovi su prazni, na igralištima se ne čuje dječija graja, nema poznatih okupljališta ekipa iz kvarta, koje će zvoniti komšijama na vrata, igrati lopte protiv ekipe iz drugog kvarta ili razmjenjivati salvetice na klupama.
A ja se pitam jesmo li riješili problem? Jesu li djeca na sigurnom, znate li šta vam djeca rade na internetu, dok vi gledate Malu nevjestu ili bilo koju drugu sapunicu bez kraja. Vjerujem da mislite, u kući je na sigurnom i to je jedino bitno. Tvrdim vam da griješite, internet je surovo mjesto, mnogo opasnije od ulice, silovatelj intelektalnih sposobnosti vaše djece, izvor većine vršnjačkog nasilja danas. Ako se već pitate o čemu pričam, Cyber nasilje je slanje ili objavljivanje povređujućih ili surovih tekstova ili slika koristeći internet ili druga digitalna komunikaciona sredstva."

Sve na ovom svijetu ima dobru i lošu stranu. Slažem se, mnogo je prednosti i pozitivnih strana koje nam nudi virtualni svijet. Ali sad pričam o onoj, mračnoj lošoj strani, koja je nažalost svakodnevnica mnoge djece, jer roditelji ne kontrolišu šta im dijete radi dok surfa. Štete su ogromne, nastup bez publike briše društvene kočnice i sve odgojne permise tada padaju u vodu. I sami smo spremniji stisnuti petlju pa reći, sa one strane crne kutije. Na internetu se smije sve, jer tu niko ne gleda...dok dijete ne dođe u školu. Ali tu se krije zeko. Napisano na internetu, ostaje tu zauvijek. Dječije šale, prelaze u ozbiljne uvrede, kojih se dijete može svakodnevno prisjetiti, stoje tu, crno na bijelo. Da stvar bude još gora, ne vide samo ti što se vrijeđaju, to je tako uređen svijet, svijet bez zakona, to vidi cijela škola, ko god želi. I eto ga, nasilje preko interneta prerasta u međuvršnjačko fizičko nasilje. Nema tu izuzetaka, dječaci on-line dogovaraju gdje da se tuku i koga da „nalome", a djevojčice koriste one „malo fizički blaže metode", one vam se samo verbalno vrijeđaju i postavljaju slike koje nisu sigurno za javnost, koje niko nikada ne bi trebao vidjeti. Da, to rade djeca, vaša djeca, dok vi mislite da su na sigurnom. Samo da napomenem, pišem iz iskustva*.

Sigurna sam, mnogo vas sada misli: „Meni se to ne dešava." ili, „Ma, zabranit ću mu da ide na internet." Nećete tako rješiti problem. Dijete će nači način da se „zakači na internet." Čisto informativno, čak 99% djece svakodnevno ima pristup internetu.

Ovo nije problem kojeg se treba rješavati, treba se naučiti nositi sa tim. Dragi roditelji, uključite se u život vaše djece, budite istinski zainteresovani za ono što vaše dijete radi na internetu. Odgoj nije ako je dijete u sobi a ne na ulici. Zabrana neće riješiti problem. Neka vam je dijete na oku, ako možete računar nikada ne postavljajte u dječiju sobu. Djeca ne znaju da je neko ponašanje loše samo kad ih možete kazniti i vidjeti. Vi ih trebate naučiti da je loše uvijek loše. Pričajte sa djecom o aktivnostima na internetu, ohrabrite ih da vam povjere svaki razgovor koji im se čini čudan i radite to stalno. Ko ne plati na mostu, plati na ćupriji. Neće znati da su odgovorna za bilo šta učinjeno i rečeno, ako ih ne naučite. Ali prije svega morate naučiti i sebe, upoznajte se sa popularnim internet rječnikom. Najbolja zaštita od svih opasnosti interneta je znanje! Vaše djete je vaša odgovornost. Kontrolišite šta vam dijete radi na internetu i ograničite vrijeme koje vaša djeca provode na internetu.
Sada salvetice i lopta zvuče mnogo bolje, a ulica raj. Ali šta je tu je, svako vrijeme nosi nešto novo. Na nama je da se uhvatimo u koštac sa tim i ponesemo teret novog vremena na leđima. Sreća, pametni telefoni su mnogo lahki.

*"Program prevencije vršnjačkog nasilja i upravljanja konliktima u prigradskim naseljima Mostara" kojeg finansira In fondacija - Fondacija za unaprjeđenje socijalne inkluzije djece i mladih u BiH, a implementira Udruženje mladih psihologa.

piše: Amra Selimhodžić