Draženka Čuljak: Silazak u jamu u kojoj smo proveli 7 dana na -27 °C za mene je na neki način pobjeda

Boravak na mjestu gdje smo prije 33 godine sestra i ja provele sedam dana na temperaturama ispod -27 Celzijevih stupnjeva vratio je brojne uspomene

Iako je Šima bila spriječena prisustvovati, uspomene koje su se redale kao kadrovi filmova dolaskom ispod stijene koja nas je "čuvala" sedam dana doveli su i nju na to mjesto i oživjeli su neke slike koje su ostale iza nas tog siječnja kada smo spašene - istaknula je Draženka Čuljak, koja je nakon 33 godine uspjela ostvariti svoju životnu želju. Vratiti se u jamu iznad Borka u Širokom Brijegu. Iako je ta jama njezin i život njezine sestre Šime, kao i ostatka obitelji Čuljak, obilježila za sva vremena, Draženka je ponosna što se unatoč invaliditetu konačno mogla vratiti na to mjesto. Nije bilo suza ni negativnih emocija. S njom je uz pripadnike GSS-a Široki Brijeg išlo nekoliko prijatelja, a uime lovaca pratio ih je i sin Drage Ćavara (lovca kojem sestre Čuljak duguju život). - Izazovi koji su se nizali tijekom godina uključivali su i ovaj kojim sam željela na neki način zahvaliti svima koji su bili dio naše priče. Nije bilo straha jer postoji milijun drugih načina da se čovjek ravna s tim događajem, tako da sam se prepustila pozitivnim emocijama koje su godile svima nama tijekom boravka na tom platou. Negdje osjećam da sam dio svoje životne priče ostavila baš tu, a sad sam dobila priliku otići po to nakon 33 godine - nastavlja Draženka kojoj je sada još nejasnije kako su ih lovci uspjeli naći.

- Kanjon je jako dubok, sada, ljeti, bilo se jako teško spustiti u njega uz svu pomoć profesionalaca iz GSS-a Široki Brijeg, tako da mi je sada još nejasnije kako su lovci uspjeli tada po ledu i snijegu doći po nas i izvući nas. Mislim da je u pitanju bila viša sila koja je njima dala snagu da nas izvuku, a nama da preživimo - smatra Draženka koja, kao i njezina sestra Šima, već godinama živi u Kanadi.

Drugi pokušaj

Dodaje kako su dečki iz GSS-a osigurali teren kako bi bez poteškoća mogli prijeći sve tjesnace na putu do jame. - Na tome sam im neizmjerno zahvalna, piše Večernji list BiH. Njihova mladalačka želja da budu dio priče koja i dalje privlači veliku pozornost i instinkt da pomognu svima su ispunili moj i dan mojih suputnika. Potpuno osigurani prešli smo kanjon i došli do dijela gdje sam sa Šimom preživljavala te hladne dane, a samo spuštanje za mene bilo je kao velika i opća pobjeda u dogovoru s prirodom i ekipom koja me je pratila - kaže Draženka, kojoj je ovo drugi dolazak u BiH ove godine. Naime, u svibnju je u sestrino i svoje ime primila nagradu Večernjakov pečat. Inače, ovo nije prvi put da su se sestre Čuljak pokušale vratiti u jamu. - Prije tri godine, nakon dolaska u Mostar sa sestrom Šimom, majkom Radom, lovcem koji nas je prvi pronašao i nekoliko prijatelja, prvi put sam zašla u okrutni kanjon koji nas je sedam dana čuvao na temperaturi koja se spuštala i do -27 stupnjeva. Tada nas nekoliko prošlo je kamenom okovanu stazu i zaustavilo se na prvom od tjesnaca koje tada nismo uspjeli prijeći bez užadi. Činjenica da mjesta koja sam sa sestrom prošla bez straha da ćemo ostati zarobljene, a da po ljetnom vremenu nije moguće proći, izazvala je buru emocija u koje su stale mnoge uspomene koje sam imala u vezi s tim događajem - prisjeća se Draženka. A o događaju koji je prije 33 godine potresao cijelu Jugoslaviju snimljen je i film, koji će biti prikazan večeras na otvaranju Mediteran Film Festivala u Širokom Brijegu. Još zapravo nije jasno kako su sestre Čuljak iz Bogodola, planinskog sela između Širokog Brijega i Mostara, uspjele preživjeti. Je li riječ o čudu, sreći ili pukoj slučajnosti, nagađalo se tada, a pokušava se dokučiti i danas. Jer preživjeti sedam dana i osam noći u ledenoj jami, na temperaturi od minus 27 Celzijevih stupnjeva bez hrane i vode, odjeven u traper-jaknu i traperice, danas zvuči jednako nemoguće kao i 1985. Tada su se 18-godišnja Šima i godinu mlađa Draženka, učenice Ekonomske škole u Mostaru, izgubile u snježnoj mećavi i upale u jamu duboku desetak metara. Bilo je to 6. siječnja 1985., hladan zimski dan, a snijeg je zatrpao brda oko Mostara. Dvije su se sestre oko 14 sati zaputile iz Bogodola prema Širokom Brijegu, odakle su planirale autobusom ići za Mostar gdje im je radila majka Radica. Trebale su joj pomoći u čišćenju vojne stambene zgrade u Mostaru. Sudbina ih je, umjesto na stube časničkih stanova bivše JNA, odvela u duboku ledenu provaliju u koju su upale nakon što su se izgubile u snježnoj oluji. O kakvoj je provaliji riječ, najbolje govori to da se u nju ni po najljepšem vremenu čovjek ne može spustiti bez planinske opreme pa je bilo pravo čudo da su uopće preživjele pad. Nakon prvotnog šoka od pada, dezorijentirane i prestrašene, neuspješno su pokušavale izići iz jame grebući noktima po ledu. Priljubljene jedna uz drugu pokušavale su se ugrijati. Bile su slabo odjevene. Uvukle su se u mali prostor na stijeni koja je pregradila kanjon, a na kojem nije bilo snijega. Legle su, Dražena je glavu stavila na Šimina koljena i obratno, a traper-jakne koje su nosile iskoristile su da pokriju glave. Tako su zaspale. Bila je to prva noć u jami, a dok su onako promrzle tonule u san, nisu vjerovale da će se ujutro probuditi. Zaspale su. Ta prva noć prošla im je najbrže, kako su dani odmicali, vrijeme je teklo sve sporije. Dvije sestre počele su gubiti nadu da će više ikada vidjeti oca, zagrliti majku i poljubiti brata. Drugo jutro shvatile su da moraju ostati budne kako bi imale ikakve šanse za preživljavanje. Jele su snijeg koji je upadao u jamu. Molitvom i razgovorom držale su jedna drugu budnom. Pokušale su se pokriti stranicama knjiga, ali groznica im je tresla tijelo, jedinu utjehu nalazile su u molitvi. Nisu imale ni hrane ni vode, samo nekoliko žvakaćih guma. Bilo je jezivo. Danima nikoga nisu čule. Dok je Draženka polako gubila nadu, Šima joj je govorila da se moli, da ih samo to može spasiti, svjesna da su daleko od ljudi, da je hladno i da ih teško netko može naći. Iscrpljene, zvale su u pomoć sedam dana bez uspjeha. Njihove bolne povike nakon nekoliko dana čule su pastirice, no kako je tada bilo aktualno ukazanje u Međugorju, pastirice su sa strahom zadržale za sebe ta neobična dozivanja. Ni same nisu bile sigurne o čemu je riječ. Bio je sedmi dan od kobnog koraka koji je sestre odveo u jamu. Na izmaku snaga molile su se kada je Draženka čula lavež pasa. Ni sama nije bila sigurna je li to stvarnost ili halucinacija. Ali posljednjim atomima snage uspjela je povikati: "Upomoć". Baš taj povik bio je spasonosan. Bila je nedjelja, 13. siječnja, Drago, Krešo i Rade Ćavar krenuli su u lov. Kad su se primakli jami, ponovno su začuli dozivanje u pomoć. Vrtjeli su se ukrug, ali nisu ništa vidjeli. Mrak se spuštao i lovci su krenuli do prvih kuća. Kada su ispričali što im se dogodilo te kad su to potvrdile i pastirice, vratili su se na mjesto gdje su ponovno čuli zapomaganje. Sad je to već bilo puno tiše jer su Šima i Draženka bile na izmaku snaga. - Primaknuo sam se jami i pitao tko su. Rekle su mi da su iz Bogodola i da su tu tjedan dana. Kakav tjedan, pomislio sam, ja sam te noći od majke tražio još jedan pokrivač da se pokrijem, toliko je hladno bilo u kući - prisjeća se Drago Ćavar te hladne siječanjske noći. Kad se spustio još malo, nije vidio nikakve tragove - nitko tuda nije prošao. A one su ponovile da su tu tjedan dana. - Mislio sam da se tu netko spustio s druge strane i da me sad "zafrkava", da su to drugi lovci iz moje skupine koji tad nisu bili sa mnom i da su se spremili sutra me zadirkivati kako su me djeca "vitlala" sat vremena - kaže Ćavar. Ali kad su mu nabrojale neka prezimena iz tog kraja, jedno čak nije ni znao, pomislio je da bi i mogla biti istina to što govore. Otišao je po pomoć i užad, spustio konopce u provaliju. Prvi se k sestrama Čuljak spustio Drago i vidio prizor koji nikada neće zaboraviti. Na stijeni su nepomično ležala dva promrzla, posve crna, gotovo beživotna ženska tijela. Izvukli su jednu pa drugu. Moralo se reagirati brzo i prevesti ih u najbližu bolnicu.

Preživjele dramu

Dok su se njih dvije, proživljavajući pravu dramu, borile za život, otac i majka nisu ni slutili što im se događa s djecom. Kako su tada telefoni bili rijetkost, otac je mislio da su Šima i Draženka kod majke u Mostaru, a ona je mislila da nitko po takvom snijegu ne izlazi iz kuće. Majka je bila prva koju su vidjele u bolnici, još nesvjesne svog zdravstvenog stanja i činjenice da im, unatoč tome što više nisu u ledenoj jami, život visi na koncu. Naime, iz Širokog Brijega hitno su prevezene u bolnicu u Mostaru u kojoj su im tadašnji liječnici davali male šanse za preživljavanje. Njihovoj majci Radici tada su liječnici u Mostaru rekli da nema tih liječnika koji joj mogu spasiti djecu. No, ona je bila uporna. Tako je uz Draginu, koji je čuo njihovo dozivanje, upravo uloga majke Radice tih dana bila ključna u spašavanju njihovih života. Onako izbezumljena kucala je na sva moguća vrata i nekako je uspjela. Draženka i Šima dobile su priliku liječiti se na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu. Tu im je pružena najbolja liječnička njega. Kad su došle na VMA, Šima je već imala visoku temperaturu i upalu pluća. Bila je klinički mrtva dok su joj amputirali promrzle noge. Ni liječnici nisu znali što raditi jer se nikad nisu sreli s takvim slučajem. I za njih je sve to bilo jedno novo iskustvo. Sve su tretmane na sestrama Čuljak snimali, pratili. Oči cijele Jugoslavije bile su uprte u njih. Bio je tu cijeli konzorcij liječnika koji je bdio nad djevojkama. Nakon brojnih pretraga liječnici su majci Radici priopćili da im objema trebaju amputirati noge. Bile su to riječi koje joj i danas odzvanjaju u ušima, nakon brojnih pregovora liječnici su je uspjeli uvjeriti da pristane potpisati dopuštenje za amputaciju.

- Pomiriš se s time. Što je, tu je. Ljudi se sa svime pomire. Kad je to sve prošlo, kad su se probudile, u sobu su im doveli vojnog pilota iz Angole. Imao je jednu crnu nogu, jednu bijelu - protezu. Doveli su ga kako bi one vidjele da života ima, da se ne razočaraju. On je pred njima plesao, skakao, sve kako bi i one vidjele da će jednog dana tako moći. Tako je i bilo - kaže njihova majka. 
Šima (1967.) i Draženka (1968.) nikada nisu gubile volju, a pozitivan i veseo duh pratio ih je od samog trenutka izvlačenja iz jame. U vozilima Hitne pomoći iz Širokog Brijega do Mostara tražile su da im se pojača glazba. Iako je bilo kriznih situacija, na Šimin 18- rođendan odlučile su kako neće plakati nad svojom sudbinom, a toga se pridržavaju do danas. - Bilo je to nekih mjesec dana nakon nesreće. Još uvijek su obje bile u VMA bolnici u Beogradu. Taj dan Šimi je bio 18. rođendan i došle su ju posjetiti školske prijateljice. Draženka je sve to promatrala sa strane. Donijele su joj darove, cvijeće i nekako sa strahom prilazile bolesničkom krevetu. Onda je Šima počela plakati. Plakale su i one. Više od sat vremena druženja prošao je u poprilično tmurnom ozračju. Kada su otišle, Draženka je Šimu upitala zašto je plakala. Šimin odgovor je bio: "Od sreće što su tu i što sam ih vidjela". Onda ju je Draženka upitala zašto plače od sreće. "Kad si sretan, trebaš se smijati", kazala joj je. - Taj trenutak, odnosno taj dan, bio je prijelomni, tada smo odlučile naučiti živjeti s onim što nam se dogodilo i radovati se svakom novom danu, izazovima s kojima smo se suočavale i koje smo uspješno svladavale - kaže Draženka za koju netko tko ne zna ovu priču nikada ne bi rekao da je osoba s invaliditetom. Redovito ide u teretanu, i to na treninge crossfita, rekreativno se bavi nordijskim skijanjem, profesionalno trenira veslanje te je 2013. na SP-u u Njemačkoj veslala pod zastavom Kanade. Obje sestre rado rone, plešu, a Šima je zaljubljena u vožnju motociklom. Prste na nogama, kaže Draženka, osjeti tri puta u godini. 
Za sestre Čuljak novi se svijet, nakon kobnog siječnja 1985., otvorio i zahvaljujući sređenom kanadskom socijalnom sustavu. - Dobile smo najbolje proteze, a izrađene su u engleskom gradu Dorsetu. Sestra i ja nosimo proteze koje su rađene po nozi bivše supruge Paula McCartneyja Heather Mills koja je ostala bez noge - kaže Draženka te se šali da McCartneyjeva bivša žena ima lijepe noge. Za razliku od Draženke koja je sklonija ekstremnim sportovima, Šima živi mirnijim životom. U Kanadu je nekoliko godina nakon rata prvo otišla Šima s mužem, a tijekom ratnih godina k njima su se doselili Draženka i njezin sin koji je ove godine proslavio 30. rođendan.

Na pitanje vraćaju li im se često slike tih kobnih dana iz jame, Draženka kaže da su one stalno prisutne, jednako kao i misao da su tog dana, kada su ih lovci izvukli iz jame, dobile drugu priliku za život. - Misli i slike tu su stalno, no nikada ni sestra ni ja nismo imale noćne more zbog toga. Bez obzira na to što je bilo tragično i što smo izgubile noge, na to gledam s vedrije strane, da smo se spasile i nastavile živjeti sasvim normalne živote.

Tagovi: sestre čuljak
22.08.2018 u 18:27