Pismo mrtvom ocu: Dragi tata ovo nisu izbjeglice kao što smo to bili mi

pismo mrtvom ocu, Hrvatska zemlja, izbjeglice

Ovih dana kroz Lijepu našu slijevaju se rijeke izbjeglica koji kreću ka zapadu.
Tatice ne mogu da ti ovo ne napišem jer mi smo bili izbjeglice i to u pravnom smislu riječi. Morali smo napustiti svoj dom zbog rata i razaranja, ali ti si ostao braniti svoju zemlju od agresora. Majka često zna reći da smo otišli sa dvije kese iz kuće koja je bila skoro na prvoj crti bojišnice sa nešto sitno novaca u džebu. Nikada nismo bili pretjerano bogati, ali naše bogatstvo stalo je u tri riječi: Ljubav, vjera i domovina.

Dragi moj tata gledam ovu izbjegličku krizu i ne mogu da se ne načudim otkuda među izbjeglicama toliki broj vojno sposobnih muškaraca i otkuda tim ljudima novac s kojim kreću na zapad?

Kada smo mi išli u izbjeglištvo među nama nije bilo vojno sposobnih muškaraca, niti su oni mogli biti izbjeglice. Bilo je dezertera, ali njihov broj je bio zanemariv u odnosu na one koji su ostali braniti domovinu od agresije. Žao mi je svih ljudi koji pate i koji moraju bježati od svojih kuća zbog rata. Sve to smo mi osjetili na svojoj koži i ne želim da se ikome na svijetu dogode slične stvari. Ženama i djeci treba pomoći u svakom smislu, ali ne znam tko pušta vojno sposobne muškarce da rade što rade ovih dana po Europi, a evo i kod nas u Hravtskoj.

Mama kaže da se mi u izbjeglštvu nismo čuli živi. Smjestili su nas u sobicu u Šibeniku i bili smo zahvalni što smo daleko od rata i granata. Vukovarska kolona je bila kolona očaja i kolona ljudi koji su prognani iz svog grada i koji nisu imali nikakav izbor.

Gledam sinoć na dnevniku ove kolone današnjih izbjeglica i ne mogu naći nikakvu podudarnost između te dvije kolone. Dragi tata shvatam da je sve globalna politika, ali me i danas boli sve ono što smo preživjeli kao izbjeglice. Boli me naša srušena kuća, boli me odlazak u izbjeglištvo, a najviše me boli tvoj odlazak.

Dragi tata i ovu krizu mediji pod kontrolom režima koriste da manipuliraju narodom prikazujući na svojim naslovnicama napaćene žene i djecu, a nabildane ljude u najboljim godimama i u markiranoj odjeći svjesno kriju od očiju javnosti. Ovo nije ništa nego specijalni rat protiv naše civilizacije za koga je scenario napisan tisuće kilometara daleko od naših krajeva.

Ne mogu više dragi tata da ti pišem. Sve ovo me puno pogađa i zaista se bojim što nas čeka sutra ako se nastavi ova ne izbjeglička, koliko migrantska kriza. Iskreno želim da se sve žene i djeca spase od rata, ali ovim huliganima koji rade što rade ovih dana nije mjesto u civiliziranom svijetu.

Eto za sada toliko dragi tatice, puno te voli tvoje jedino zlato.

HERCEGOVINA.info