Zločin i fašizam u očima kvaziantifašista

Potaknut iskrenošću i odvažnošću Ivana Golubovića koji je imao petlju u svom razgovoru za Slobodnu Bosnu (Broj 679 od 19.11.2009.) iznijeti istinu i upozoriti na neljudski odnos svoje majke... ...prema svojoj maloljetnoj djeci i obitelji. Tom prigodom upozorio je javnost na nečiste i neljudske aktivnosti svoje majke kao tobožnjeg borca za ljudska prava. Naravno da tada nitko nije tolikoobračao pažnju na taj intervju niti je mogao sve to razumjeti. Nakon nekoliko godina mnogi su mogli osjetili sve neljudske i nemoralne aktivnosti Ivanove majke, Svetlane Broz koja otvoreno, provokativno i javno raspiruje mržnju među građanima Bosne i Hercegovine.

piše: Vlado Bulić l poskok.info

U svome filmu „Neđo od Ljubuškog" Svetlana Broz i suradnici su pokušali ostvariti svoje nečasne ciljeve zloupotrebljavajući obitelj Galić i ne poštujući ni pokojnog Nedjeljka Neđu Galića. Osobu koja nikad ne bi pristala na blamažu svoje obitelji i svoga voljenog grada Ljubuškog.

Ni nakon više od 20 godina nakon početka demokratskih promjena na europskim prostorima mnogi ne mogu prežaliti jednopartijske sisteme i vladavinu jednoumlja. Mnogi nemogu prihvatiti povijesne činjenice i graditi zajednički suživot u demokraciji. Scenaristi tih događanja zloupotrebljavaju podršku društvene zajednice i svjetskih demokratskih zemalja u stvaranju svoje demokracije i svoje istine, raspirujući nacionalnu i vjersku mržnju.. Posebno vješti u tome su neoantifašisti koji traže žrtve za svoje tobože demokratsko djelovanje, proizvode i nameću fašizam kako bi opravdali svoj antifašizam. Neshvatljivo je koliko mržnje u ljudima postoji i nakon toliko godina poslije rata, neshvatljivo je da pojedini ljudi žale što nije u ratu bilo više žrtava i materijalnih šteta da bi oni mogli na nesreći drugih ostvarivati svoju osobnu profit i svoje nečasne ciljeve.

Čitajući razna novinarska izvješća i komentare, čovjek se mora upitati da li su ti novinari, urednici ili komentatori uopće upoznati sa Novinarskim kodeksom časti koji obvezuje svakog čovjeka koji se bavi novinarskim poslom u prenošenju istine. Isto tako novinarska udruženja moraju zaštititi svoju časnu struku kao i državni organi koji moraju spriječiti zloupotrebu slobode pisanja i govora. Zastrašujuće je koliko pojedina izvješća i komentari podstiću na mržnju, koliko ti novinari sebi daju pravo da pišu o nečemu bez osnovne provjere istinitosti informacija, da pišu o nečemo što ne poznaju niti su bili svjedoci događaja, ali sebi daju pravo da iz udobnih fotelja prikazuju svoje viđenje, svoje izmišljene povijesti kao jedine istine.

Pripremljeni scenarij filma „Neđo od Ljubuškog" kao i pripremljeni scenarij prije i poslije filma imali su za cilj potaknuti mržnju i stvoriti netrepeljivost među stanovništvom ljubuške općine,iskrivljujući činjenice i zloupotrbljavajući dokumente. Sami naziv filma je dosta upitan pošto pokojni Neđo, što kažu sudionici filma, nije želio da bude sahranjen u svom Ljubuškom i nije želio da ima bilo kakvu vezu s Ljubuškim. Bi bio red da su tu posljednju želju poštivali svi koji su ga poznavali. Nametnuta i forsirana riječ fašizam u filmu ima samo za cilj umjetno stvoriti fašizam. Scenaristi propagandnog filma su namjerno zaboravili činjenicu da se u to vrijeme nije koristila riječ fašizam niti fašisti nego ustaše, četnici, balije, muđahedini i drugo. Pokušala se obmanuti javnosti s dokumentima i svjedočanstvima koja su objavljena u filmu. Jedan od tih falsifikata je sljedeći: Memnuna Mahić je dana 24.08.1993. godine za sebe i djecu dobila Odobrenje od HVO Ljubuški koje je vrijedilo do 31.08.1993. za tranzit kroz Hrvatsku (7 dana). U Hrvatskoj je od Ureda za progranike i izbjeglice dobila Potvrdu o suglasnosti za tranzit kroz Republiku Hrvatsku dana31.08.1993. godine radi odlazak u Njemačku. Na Potvrdi piše da je tranzit kroz Republiku Hrvatsku u trajanju sati - dopisano rukom 48. U filmu je podmetnut ovaj dokument kao dokaz na kojem piše da se u roku od 48 sati mora napustiti općina Ljubuški.

Nitko ne osporava angažman pojedinaca u zauzimanju za svoje susjede, radne kolege i prijatelje, nitko i ne osporava da je netko falsifikovao desetine garantnih pisama ali je malo pretjerana ineumjesna teza da je Neđo spasio više od tisuću Muslimana sa svojim falsifikatima od stradanja u logoru. Veliki broj dokumenata je stožer HVO Ljubuški kopirao na kopir aparatu kojeg je posjedovala foto-radnja Foto 88 i redovito plaćao te usluge. Nikakvo garantno pismo se nije moglo koristiti niti upotrebljavati bez zajedničke suradnje i zajedničkog rada sa stožerom HVO tako da nijedan pojedinac nije mogao sam ništa napraviti. Mnogi Hrvati su se obraćali odgovornim osobama i pokušavali pomoći svojim prijateljima dok se Neđo nije nikome od odgovornih osoba obratio za pomoć nego je „nekome rekao i neko mu je nešto rekao". Privatni razgovori i razmišljanja su postala u filmu herojska djela.

Odgovorni predstavnici Muslimana u Ljubuškom su se obračali službenim vlastima u zajedničkom rješavanju novonastale situacije, a nisu se obračali pojedincima.

Kao Zapovjednik općinskog stožera civilne zaštite u općini Ljubuški u vremenu od 1991. do 1993. godine odgovorno tvrdim da na području općine Ljubuški nije bilo zločina, genocida, fašizma,organiziranog protjerivanja i uništavanja objekata stanovnika ljubuške općine. Od svoga imenovanja do prestanka rada zapovjedništvo je poduzelo sve mjere zaštite cijelokupnog stanovništva na području općine Ljubuški posebno vodeći računa o velikom broju muslimanskih izbjeglica iz istočne Hercegovine. Zlonamjerni pojedinci ne žele da prihvate činjenicu da je jedina mogućnost zaštite Muslimana u ratnoj situaciji u ljeto 1993. bila njihovo premještanje ili evakuiranje u treće zemlje do normalizacije stanja u Bosni i Hercegovini. Pored velikog broja muslimanskih izbjeglica iz istočne Hercegovine počele su pristizati izbjeglice iz srednje Bosne na područje općine Ljubuški. U oružanom sukobu s Muslimanima povećavao se broj poginulih Hrvata iz Ljubuškog. Više nitko nije mogao kontrolirati situaciju niti osigurati sigurnost Ljubušacima. Političke, vojne, civilne i crkvene strukture su se založile da se nijednom Muslimanu ne dogodi ništa do dobijanja garantnih pisama i osiguranja prihvata u nekoj trećoj zemlji. Naravno da je i sam boravak u jednom pritvoru užasna stvar ali je to tada bila jedina sigurnost. Najvažnije u svemu tome da su ljubuški Muslimani u dogovoru sa strukturama vlasti u Ljubuškom prihvatili to kao jedino sigurno rješenje. Politička vlast je garantirala da će se sačuvati svi objekti do njihovog povratka iz izbjeglištva i u tome je u potpunosti uspjela. Naravno da takav odnos Hrvata prema Muslimanima mnogim strukturama u Bosni i Hercegovini nije odgovarao pošto je bio u suprotnosti s politikom što većeg broja žrtava.Ljubušaci su sa svojim odnosom prema sugrađanima dokazali da se i u najgorim situacijama može i mora ljudski postupati.

Odgovorno tvrdim da je Ljubuški jedina općina u Bosni i Hercegovini koja se otvoreno i javno suprostavila politici koja nije spriječavala nastajanje civilnih žrtava, jedina općina koja je sačuvala civilno stanovništvo i imovinu svojih građana, jedina općina koja je omogućila povrtak svih izbjeglica i povratak cijelokupne imovine njenim vlasnicima. Zbog takvog odnosa prema svojim sugrađanima žele se Ljubušaci prikazati kao zločinci. Ukoliko je po nekima bilo zločina tada ti zločinci trebaju odgovarati za svoja nedjela, a isto tako i oni koji podstiću na zločin i govor mržnje trebaju odgavarati i snositi posljedice.

Autorima ovog filma i svih popratnih događanja nisu bitni ni pokojni Neđo niti istiniti događaji, njima je bitno nametanje svoje istine, ostvarivanje svojih osobnih interesa kroz tražanje novih žrtava i unošenje mržnje i neprijateljstava u višenacionalnim zajednicama. U filmu su sudionici filma govorili o osobi koja je po njima zaslužila nagradu Duško Kondor za građansku hrabrost, a nisu ni slutili kako se njihove dobre namjere mogu manipulirati i zloupotrijebiti u druge nečasne svrhe.

Zato molim novinare da poštuju Novinarski kodeks časti u prenošenju istine bez obzira na različite interese pjedinaca. Pravosudni i državni organi moraju odraditi svoj dio posla i zaštititi svakoggrađanina Bosne i Hercegovine, štititi istinu i spriječiti govor mržnje. Međunarodne organizacije i predstavništva moraju povesti računa da ne potpomažu i financiraju neistine, netoleranciju i govor mržnje, i da pokušaju građanima Bosne i Hercegovine osigurati minimalni stupanj demokracije.

Siguran sam da će Ljubušaci znati, kao i uvijek do sada, prevazići ovu provokaciju i propagandnu kao što su se zajednički znali suprostaviti svim iskušenjima u prijeratnom, ratnom i poratnomperiodu. Vjerujem da će znati kroz jedan zajednički i otvoreni dijalog otkloniti sve nesporazume i da će na osnovu svjedoćanstava i dokumenata doći do jedne istine, kako zbog prošlih tako i zbog budućih generacija i da neće više nikada dozvoliti bilo kome raspirivanje mržnje na nacionalnoj ili vjerskoj razini u svojoj sredini.

S osobitim poštovanjem

Vlado Bulić

Zapovjednik općinskog stožera

Civilne zaštite Ljubuški u periodu

od 1991. do 1993. godine