Troplet: Prosvjed protiv sustavnog kršenja prava na korištenje materinskog jezika

21.02.2013

Povodom Međunarodnog dana materinskog jezika Hrvatska kulturna zajednica Troplet uputila je prosvjedno pismo domaćoj i međunarodnoj javnosti...

... domaćim institucijama i institucijama međunarodne zajednice i svim političkim strankama a posebno hrvatskim političkim predstavnicima u BiH.

Iz Tropleta upozoravaju i prosvjeduju protiv sustavnog kršenja ljudskih prava - prava na korištenje materinskog jezika u obrazovnom procesu, prava na različitost i očuvanje identiteta i tradicije hrvatskog naroda, ali i protiv kršenje prava pripadnika ostalih naroda na prostoru na kome je drugi narod brojniji.

Pravo na korištenje materinskog jezika je jedno od temeljnih ljudskih prava i jedan od simbola ravnopravnosti svih naroda. Želeći to naglasiti, UNESCO je još 1999. godine, dan 21. veljače proglasio Međunarodnim danom materinskog jezika. To je potvrđeno i na Glavnoj skupštini UN donošenjem Deklaracije o kulturnoj različitosti kojom se obvezuju zemlje članice na poštivanje prava korištenja materinskog jezika. Pravo na korištenje materinskog jezika, pravo na obrazovanje i pravo na kulturnu različitost su čvrsto utemeljeni i na Općoj deklaraciji o ljudskim pravima, Međunarodnom paktu o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima, Konvenciji o pravima djeteta, Europskoj konvenciji o ljudskim pravima i temeljnim slobodama, Europska povelja o regionalnim i manjinskim jezicima i mnogobrojnim drugim međunarodnim dokumentima.

Pravo na korištenje materinskog jezika, pravo na obrazovanje i pravo na različitost su deklarativno zajamčeni i Ustavom BiH i Ustavom FBiH, kako poglavljem o ljudskim pravima i slobodama tako i preambulama u kojima se naglašava da se ustavi temelje na gore spomenutim međunarodnim dokumentima o ljudskim pravima. Pored toga, i jedan od usvojenih ciljeva obrazovanja je „razvijanje svijesti o pripadnosti državi BiH, te vlastitom identitetu, jeziku i tradiciji", ali u stvarnom životu je sasvim drugačije.

Nažalost, naša stvarnost nema nikakve veze s deklarativnim opredjeljenjima zapisanim u Ustavu i prihvaćenim međunarodnim dokumentima. Bosna i Hercegovina je vjerojatno jedina zemlja demokratskog svijeta gdje se jedan narod, hrvatski narod, sustavno diskriminira i perfidno mu se oduzima zajamčeno pravo na obrazovanje na materinskom jeziku i pravo na kulturnu različitost. Izgleda da se u višenarodnoj BiH pokušava provesti politika „jedan narod, jedan jezik, jedan obrazovni program, jedan ...", još nam jedino fali dodatak „jedan vođa".

Diskriminacija, dokidanje prava na materinski jezik i pravo na različitost posebno se provodi u obrazovnom sustavu nad narodom koji je malobrojniji na određenom području. Djeci „manjinskog" naroda ne omogućava se školovanje na materinskom jeziku, nego im se nameće jezik, kultura i tradicija „većinskog" naroda. To je u potpunoj suprotnosti s Ustavom i međunarodnim dokumentima o ljudskim pravima, a posebno s Konvencijom o pravima djeteta po kojoj roditelji imaju pravo da u skladu s vlastitim uvjerenjima, te nacionalnom i vjerskom pripadnošću, za djecu biraju nastavne planove i programe kao i jezik na kojemu će se nastava izvoditi.

Poslije rata, predstavnici međunarodne zajednice su prepoznali taj problem, i želeći ga riješiti, a istovremeno ohrabriti povratak prognanih, zajedno s domaćim vlastima napravili su koncept „dvije škole pod jednim krovom" koji je dao dobre rezultate. Mora se priznati da „dvije škole pod jednim krovom" nije idealno rješenje, ali je daleko manje zlo od diskriminacije i ukidanje prava na obrazovanje na materinskom jeziku. Za sada ne postoji bolje rješenje koje bi funkcioniralo. Iskustvo pokazuje da svugdje gdje su ukinute dvije škole i napravljena jedna s odjeljenjima koji su radili na različitim jezicima, vrlo brzo su se našli „izuzetno jaki" razlozi za ukidanje dvojezičnosti (novac, nedostatak nastavnog kadra, učionica, ...) i svi učenici su bili prisiljeni raditi po jednom programu i na jednom jeziku. Postojanje mogućnosti izbora programa i jezika trebalo bi biti bogatstvo i veliko demokratsko dostignuće ali na žalost neki su to vidjeli kao problem i počeli žestoku kampanju za ukidanje „dviju škola pod jednim krovom".

Uvjereni smo da u pozadini ovog nastojanja nisu nikakvi plemeniti ciljevi zaštite ljudskih prava i sloboda, nego se ratni ciljevi, etničko čišćenje i/ili asimilacija, žele provesti mirnodopskim sredstvima. Jasno je da se ti ciljevi ostvaruju na tri načina zbog kojih pripadnici „manjinskog" naroda „dragovoljno" odlaze: (1) ugrožavanjem sigurnosti i zastrašivanjem, što je bilo izraženo neposredno poslije rata, sada je sve manje ali ipak još uvijek postoji, (2) ekonomska ugroženost kojoj su izloženi svi, ali ipak pripadnici „manjinskog" naroda neusporedivo teže nalaze posao i (3) uskraćivanje obrazovanja djece na materinskom jeziku zbog čega često mladi roditelji odlaze kad im djeca trebaju krenuti u školu.

Što je najžalosnije, međunarodna zajednica je nasjela na ovu kampanju i došlo je do nevjerojatne promjene. Ukidanje prava na obrazovanje na materinskom jeziku, ukidanje prava na različitost, ukidanje prava na vlastiti identitet i tradiciju i nametanje jednog programa, jednog jezika, jednog identiteta, proglašava se vrhunskim dosegom demokracije, a koncept (nesavršeni pokušaj) ostvarenja zajamčenih ljudskih prava kroz „dvije škole pod jednim krovom" proglašen je diskriminacijom i segregacijom! Na ovaj način sva nebošnjačka djeca u županijama s bošnjačkom većinom su diskriminirana, onemogućena su im ljudska prava zajamčena spomenutim dokumentima, školuju se po bošnjačkom nastavnom planu i programu i jeziku, bez prava na izbor i prava na materinski jezik i različitost!

Vrhunac kampanje protiv višejezičnosti nastupio je kada je Općinski sud u Mostaru donio presudu da je, postojanjem „dvije škole pod jednim krovom" počinjena diskriminacija (koga i čega?), da se na taj način provodi segregacija djece (prisilno razdvajanje?) te da se takve škole trebaju ukinuti. Mediji pod bošnjačkim nadzorom (a drugi gotovo i ne postoje u Federaciji BiH) podigli su to na najvišu razinu, tražilo se ukidanje takvih škola i na prostorima na koje se presuda ne odnosi. Bošnjačka politika i resorni županijski ministar su tvrdili „presude suda se ne komentiraju i o njima se ne raspravlja, one se provode!". Gle apsurda, to tvrde isti oni koji odluku Ustavnog suda (Ustavnog!?) o Mostarskom statutu komentiraju, razmatraju, raspravljaju provesti ili ne provesti, ako provesti kako to učiniti i slično.

Koliko god se medijske prašine i galame diglo oko presude suda u Mostaru, tako je neprimijećeno prošla presuda Općinskog suda u Travniku kojom je utvrđeno da „Diskriminacije kao ni segregacije učenika na etničkom principu u "dvije škole pod jednim krovom" nema". Presuda se temelji na potpuno logičnim i neoborivim postavkama:

pravo svakog roditelja je za svoju djecu izabrati nastavne planove, program i jezik;
roditelji imaju mogućnost upisati svoju djecu u bilo koju školu, bez ikakva ograničenja (osim postignutog uspjeha za srednje škole),
nikada nije ni jedno dijete odbijeno prilikom upisa u školu zbog nacionalne pripadnosti;
"dvije škole pod jednim krovom" je rezultat provedbe Aneksa 7. Daytonskog mirovnog sporazuma koji se tiče povratka prognanih na svoja ognjišta, što znači da su ovakve škole nastajale kako bi se povratnicima osiguralo pravo školovanja djece na materinskom jeziku i po planu i programu kojeg za svoju djecu biraju roditelji.

Dvije suprotne presude od dva suda, po istoj stvari i tužbi istih tužitelja, u jednoj istoj državi! Prva donesena olako, ne poštujući osnovne postulate ljudskih prava djece, a druga logična i utemeljena na međunarodnim poveljama, Daytonskom sporazumu i važećem Ustavu.

Dodatno poglavlje u ovoj priči predstavlja djelovanje neustavnog Ministarstva obrazovanja FBiH i resornog ministra koji je glavni pokretač i implementator koncepta „jedan narod, jedan jezik, ..." i kršenja ljudskih prava koja se odnose na pravo obrazovanja na materinskom jeziku, pravo na različitost i vlastiti identitet i tradiciju. U svom djelovanju pozivaju se na presudu suda iz Mostara a nikada ne spominju presudu iz Travnika. Ministar nezakonito nastoji svima nametnuti "Model ujedinjenja i eliminiranja paralelnih struktura u odgojno-obrazovnim ustanovama u Federaciji BiH" kojim se predviđa potpuna integracija i negira pravo na različitost i materinski jezik. Taj „model" je donijela krnja koordinacija županijskih ministara na čelu s federalnim ministrom, bez sudjelovanja ministara iz županija s hrvatskom većinom.

Pri tome treba imati u vidu presudu Ustavnog suda Federacije BiH kojom je presuđeno da je Federalno ministarstvo obrazovanja neustavno i dat je rok od pola godine da se isto ukine. Rok je istekao 6. svibnja 2011. godine (gotovo prije dvije godine) i ništa nije poduzeto. O presudama suda se ne diskutira, one se provode - rekli bi neki. A federalni ministar nastavlja raditi kao da nikad nikakve presude nije bilo. I usput se poziva na Ustav koji svakodnevno krši! Neizvršavanje presuda Ustavnog suda je kazneno djelo i netko je za to odgovoran, netko u lancu od Predsjednika Federacije i čelnika Parlamenta FBiH, preko Predsjednika Vlade FBiH do resornog ministra.

Začuđujuće je i zabrinjavajuće što pojedini međunarodni predstavnici daju potporu federalnom ministru u njegovu djelovanju na obespravljivanju hrvatskog naroda a ne pitaju zašto ne poštuje Ustav, što bi trebala biti njegova prva dužnost. Ovakvo djelovanje međunarodnih predstavnika je posebno čudno kad se usporedi sa zalaganjem za prava na materinski jezik manjina u BiH i susjednim zemljama.

Koliko ministar uvažava postojanje i interese konstitutivnog hrvatskoga naroda u BiH vidi se i po službenom nazivnu Federalnog ministarstva koje je na bošnjačkom, srpskom i engleskom jeziku ali ne postoji naziv na hrvatskom jeziku.

Otvaraju se još brojna pitanja. Zbog čega su ministru i ministarstvu problem škole koje rade po hrvatskom planu i programu i na hrvatskom jeziku, a nije problem, na primjer, postojanje četrnaest tursko-bosanskih škola (koje je otvorila turska obrazovna organizacija Bosna Sema), ili francuska škola CIFS u Sarajevu, ili privatna osnovna škola „Isha-beg Ishaković" (ranije OŠ Muwafaq), ili Osnovna Škola Al Walidein Gazzaz u Sarajevu? Da budemo na čistu, mi mislimo da to nije problem, da to obogaćuje obrazovni sustav i pruža mogućnost izabrati program i jezik koji se želi, a što je i zahtjev međunarodnih povelja o ljudskim pravima. Zašto su onda škole na hrvatskom jeziku problem, pa bile one pod jednim, dva ili tri krova.

Po njihovoj logici imamo li slučaj dvije škole pod jednim krovom u zgradi stare gimnazije u Mostaru gdje je pored Gimnazije Mostar smješten i Koledž ujedinjenog svijeta?

Uzimajući u obzir sve izneseno, tražimo od svih spomenutih u uvodnom stavku ovog Pisma sljedeće:

Zaustaviti i spriječiti daljnju diskriminaciju i kršenje ljudskih prava pripadnika hrvatskog naroda onemogućavanjem obrazovanja na materinskom jeziku a time i prisilnu asimilaciju u „većinski" narod (ali i diskriminaciju pripadnika svih drugih naroda na područjima gdje su malobrojniji);
Ne ukidati dvije škole pod jednim krovom i time kršiti pravo na obrazovanje na materinskom jeziku dok se ne iznađe održiv koncept zadovoljavanja ljudska prava;
Omogućiti pravo na izbor nastavnih planova i programa kao i jezika na kome se nastava izvodi u skladu s međunarodnim dokumentima o ljudskim pravima;
Onemogućiti protuustavno djelovanje federalnog ministarstva obrazovanja i isto ugasiti u skladu s presudom Ustavnog suda Federacije BiH;
Utvrditi odgovornost za neizvršavanje odluke Ustavnog suda.

UO HKZ TROPLET

Tagovi: jezik pravo Troplet
loading...