Turska “multietničnost”

Turska “multietničnost”
Ne po nečemu pozitivnom, nego po uporabi kemijskog oružja protiv ustaničkih Kurda u rujnu prošle godine u gradu Cukurca, kako tek sada zgroženo izvještavaju vodeći mediji u Europi.
Prema njima su od osam poginulih boraca Radničke stranke Kurdistana (PKK), koja je 1984. godine počela oružani sukob na jugoistoku zemlje s ciljem osnivanja vlastite države Kurdistan, četvero sa sigurnošću usmrćeno djelovanjem kemijskih sredstava upotrebljenih od Turske vojske.

Međunarodna organizacija Liječnici protiv atomskog rata, već godinama izražava sumnju da se Turska ne pridržava međunarodne Konvencije o kemijskom naoružanju, koju je potpisala. A iskustva u korištenju bojnih otrova imaju nažalost dugo. Još davne 1937. godine ovaj narod bio je njihova žrtva, za što odgovornost snosi utemeljitelj turske republike te njen prvi predsjednik Kemal Atatürk. Turski mediji danas taj zločin “opravdavaju” “povjesnim kontekstom” i izjavom da je i britanski državnik Winston Churchill bio za uporabu kemijskog oružja protiv “neciviliziranih naroda”.

Turska, koja je 2005. g. otvorila pristupne pregovore za članstvo u Europskoj uniji, ovakvim razvojem događaja, daje jasan signal, da kulturno i politički ne pripada zapadnoj civilizaciji.

U njenom slučaju želje su jedno a stvarnost drugo. Zemlja u kojoj napaćeni Kurdi i Armenci (genocid nad njima od 1915. do 1917., u kojem je prema procjenama poginulo od 300 tisuća do 1,5 milijuna, još se uvijek negira), stoljećima podnose teror i golgotu, velikom je broju Bošnjaka u BiH ne samo uzor, nego sebe s ponosom vide i kao njenu produženu ruku u nekim budućim možebitnim namjerama.

Hrvatski politički, crkveni, kulturni i ostali predstavnici, koji odobravaju ovu pojavu ili ih ona ostavlja ravnodušnim, lakoumno su progutali mit zvan “multietničnost”. I što je još gore, svojim izjavama i postupcima doprinose njegovom širenju, a nastalu gorčinu, što odaziv nije po želji, valjda utapaju u tufahijama ili bosanskom lokumu.

Njihovo je zapravo da budu jarboli. A na takvima vijaju svakakvi barjaci, prije nego što jednog dana završe na otpadu ili rezalištu.

CT/posavski-obzor.info