Trump se hvali da su ih sve eliminirali, ajatolaha nema u javnosti. Tko onda vlada Iranom?

Ubojstvo vrhovnog vođe Alija Hamneija označilo je prekretnicu u političkom sustavu Irana, otvorivši prostor za novu, kolektivnu strukturu vlasti u kojoj ključnu ulogu imaju vojni zapovjednici.

Za razliku od ranijeg razdoblja, kada je vrhovni vođa imao gotovo potpunu kontrolu nad odlukama o ratu, miru i odnosima sa Sjedinjenim Američkim Državama, njegov nasljednik Modžtaba Hamnei zasad ne upravlja državom samostalno.

Prema navodima izvora iz iranskog političkog i sigurnosnog aparata, ključne odluke donosi skupina generala Revolucionarne garde u suradnji s političkim saveznicima. Takvu strukturu analitičari opisuju kao svojevrsni upravni model u kojem Hamnei formalno ima vodeću ulogu, ali se uvelike oslanja na vojni vrh.

Novi vrhovni vođa rijetko se pojavljuje u javnosti otkako je teško ranjen u zračnim napadima u kojima je ubijen njegov otac. Prema dostupnim informacijama, nalazi se na nepoznatoj lokaciji uz stroge sigurnosne mjere, a komunikacija se odvija posredstvom bliskih suradnika.

Iako sudjeluje u donošenju odluka, operativnu kontrolu u velikoj mjeri preuzela je vojska, ponajprije Revolucionarna garda, koja je tijekom godina proširila svoj utjecaj s vojnog i sigurnosnog sektora na gospodarstvo i vanjsku politiku.

Nakon smrti starijeg Hamneija, generali su odigrali ključnu ulogu u izboru novog vođe, a danas imaju presudan utjecaj na strateške odluke države. Među istaknutim imenima su zapovjednik garde Ahmad Vahidi, dužnosnik sigurnosnog aparata Mohamad Bager Zolgadr te vojni savjetnik Jahja Rahim Safavi.

Značajnu političku ulogu preuzeo je i predsjednik parlamenta Mohamad Bager Galibaf, bivši general garde, koji sudjeluje u pregovorima sa Sjedinjenim Američkim Državama, dok je uloga ministra vanjskih poslova potisnuta u drugi plan.

Analitičari upozoravaju da Modžtaba Hamnei nema istu razinu moći kao njegov otac te da njegova pozicija uvelike ovisi o potpori vojnog vrha.

Prema dostupnim informacijama, ključne odluke o vojnim operacijama, uključujući moguće poteze poput zatvaranja Hormuškog tjesnaca, kao i pregovori sa Sjedinjenim Američkim Državama, nalaze se u rukama vojnog vrha.

Uloga civilnih institucija pritom je ograničena, a fokusirana je uglavnom na unutarnje funkcioniranje države, poput opskrbe energijom i osnovnim resursima.

Važnu ulogu u novoj raspodjeli moći imaju i dugogodišnje osobne veze. Modžtaba Hamnei još je tijekom Iransko-iračkog rata uspostavio odnose s budućim zapovjednicima garde, koji danas čine jezgru odlučivanja.

Unatoč dominaciji vojske, politički sustav Irana i dalje obilježavaju unutarnje podjele. Dio političkog vrha zagovara nastavak pregovora sa Sjedinjenim Američkim Državama radi ublažavanja ekonomskih posljedica sankcija, dok tvrđa struja smatra da Iran može vojno nadvladati protivnike i odbacuje ustupke.

Iako vlasti tvrde da je situacija stabilizirana, ostaje otvoreno pitanje hoće li nova struktura vlasti donijeti dugoročnu stabilnost ili dodatno produbiti političke napetosti.

Iran je tako ušao u novu fazu u kojoj ključne odluke više ne donosi jedan čovjek, već skupina vojnih lidera s presudnim utjecajem na budućnost zemlje.