Mnogo mladih Rusa se stidi agresije na Ukrajinu, stariji prate medije pod Putinovom kontrolom i plješću mu

Prije nego što je Twitter blokiran u Rusiji, na toj društvenoj mreži bilo je diskusija o tome kako uvjeriti svoje roditelje da ne vjeruju ruskoj propagandi – i prije svega: kako ih odvratiti od toga da i dalje podržavaju rat u Ukrajini?

Mnogi Rusi su za rat, koji se u Rusiji ustvari smije samo zvati „specijalna operacija”. Po navodima VZIOM-a, državnog instituta za istraživanje javnog mnijenja, rat podržava oko 68 posto ruskih građana. U toj zemlji više gotovo i nema kritičnih, neovisnih medija, a starija populacija „konzumira” gotovo isključivo državnu televiziju.

Cijeli niż mladih Rusa, čija su imena promijenjena u članku, ispričali su za Deutsche Welle o tome kakve su sve svađe imali sa svojim roditeljima jednim dijelom već i nakon aneksije Krima 2014., odnosno zbog sankcija koje su uslijedile nakon tog ruskog poteza. Ovo su njihove priče:

Jelena (29), živi u Moskvi, razvija IT-rješenja za nevladine organizacije

Ovo je sveobuhvatan rat i ja sam definitivno protiv njega. Prvi dan sam bila potpuno šokirana, plakala sam dok sam čitala vijesti. Sramim se, tužna sam i osjećam se odgovornom za to da bolest naše zemlje u obliku predsjednika ne pogađa samo nas, već i ljude u drugim zemljama. Nikada nisam dala svoj glas ovoj vladi, sudjelovala sam na prosvjedima.

I sad sam opet bila na prosvjedima, potpisala sam sve što se može potpisati protiv rata. Diskutiram s ljudima o tome što mogu učiniti, kako mogu utjecati na ovu situaciju. Nedavno sam s mojim prijateljima otišla do jedne stanice podzemne željeznice i tamo smo dijelili zelene trake kao simbol mira.  Reakcije su bile različite. Jedan stariji muškarac nam se približio sa suzama u očima, zamolio nas za još jednu traku za njegovu ženu. Bila je tamo i jedna starija žena, ona se derala na ulici, govorila je da smo mi fašisti i da nas treba ubiti.

I moji roditelji žive u Moskvi. Mój otac ima 59 godina, radi u jednom poduzeću koje se bavi transportom novca. Moja majka ima 63 godine i umirovljenica je. Prije je pisala scenarije za dječje emisije. Kada je sve ovo počelo u Ukrajini, mi smo se posvađali. Moj roditelji vjeruju u sve ono što vide na televiziji. U jutarnjim satima 26. veljače nazvao me moj brat, on dijeli moje mišljenje. Predložila sam mu da svi zajedno sjednemo i da popričamo. I ostvarili smo polovičnu pobjedu.

Uspjeli smo uvjeriti našeg oca u spoznaju da je sve to strašno. On je u međuvremenu uključio svoje kritičko razmišljanje. Već i ranije je shvaćao da to nije sve baš onako kako se kaže na TV-u. Ali ove nove spoznaje su bile katastrofalne za njega. Doživio je napad, ostao je bez daha. Njegova kompletna slika o Rusiji, o njegovom narodu se srušila poput kule od karata.

Naša je majka nakon odlaska u mirovinu neprestano gledala TV i tako je postala Putinov fanatik. Pokušali smo je uvjeriti da čita i neke alternativne izvore, ali ona za to ne želi ni čuti. Čim joj kažete da bi njezina ideologija mogla biti pogrešna, onda je bijesna i agresivna, baš kao i ona starija žena na ulici koja nas je nazvala fašistima. Kada smo čuli da je Kadirov (predsjednik Čečenije, nap. red.) svoje trupe poslao u Ukrajinu, ona je od veselja skoro počela pljeskati. To me zaboljelo.

Nisam više u kontaktu s majkom, možda ću jednoga dana s njom pričati o svemu tome, jednoga dana kada ona shvati sve posljedice i kada se raspadne njezin ružičasti svijet. Ali naš otac je na našoj strani. On je uvijek bio protiv toga da idem na prosvjede, bilo ga je strah za mene. Nakon svih naših razgovora, rekao mi je nešto što me je začudilo. Rekao je da će ići sa mnom kad budem opet išla na neki prosvjed.

Anton (24), dizajner, živi u moskovskoj regiji

Odrastao sam u Morosovsku, u regiji Rostov. Otprilike 200 kilometara od ukrajinskog grada Luhanska. Poznajem Ukrajince od malih nogu, među nama je sve oduvijek bilo u redu. Tog jutra, 24.2., kada je počeo rat, spakirao sam ruksak za slučaj nužde, da budem spreman za skrivanje u šumi. Moja majka me je odmah pitala gdje to idem. Rekla je da podržava rat u Ukrajini, da je Rusija već 2014. trebala kompletno osvojiti Ukrajinu, da Putin radi sve ispravno. Bio sam iznenađen. Moja majka ima 52 godine i vjeruje u svakakve čudne stvari, poput runa, tarota, zavjera. Kad priča o politici samo ponavlja propagandne parole. Nisam očekivao da će opravdavati ubijanje ljudi u susjednoj zemlji. Važno mi je da ju uvjerim u to da se ubijanje ljudi nikako i ničim ne može opravdati.

Ja sam mišljenja da je ovaj rat neprihvatljiv. Služio sam u vojsci i već tada mi je postalo jasno da u našoj zemlji nešto ide po krivu. Nismo smjeli fotografirati pokvarenu vojnu opremu, časnici su krali benzin. Kada sam se vratio kući iz vojske, počeo sam odlaziti na prosvjedne akcije. Rat je proizvod tog sustava. Zato pokušavam uvjeriti moju majku da nije normalno ono što se događa u Rusiji. Drugi dan rata (25.2.) razgovarali smo o svemu, nije bilo svađe ni napada bijesa. Ja sam sve to logički povezao, predstavio sam joj argumente, ponudio joj da pročita Orwella. A sljedeći dan opet smo pričali na miru. Ali ne vjerujem da ju mogu razuvjeriti. U njezinoj glavi se sve pomiješalo, pokušat ću svejedno. Na primjer, bilo smo jedinstveni u ocjeni da nam se oboma sviđa Boris Nemcov (ruski političar, kritičar Kremlja, ubijen u centru Moskve 2015. – nap. red.)

Alena (26), ekonomistica iz St. Peterburga

Moja majka ima 47 godina, radi u jednoj bolnici. Moj otac ima 56 godina i zaposlen je u Ruskoj željeznici. Oni žive u Permu, već su 2014. podržavali rusku vladu i ponavljali isto ono što im je bilo rečeno na televiziji.

Ali u međuvremenu su se njihovi stavovi promijenili. Sve je počelo nakon uvođenja sankcija 2014., kada više nisu mogli svaki dan kupiti sir, jer si ga više nismo mogli priuštiti i više nam nije ni prijao. Tada sam išla u 11. razred, vrlo dobro se sjećam svega. U isto vrijeme je moj otac od Ruske željeznice počeo primati manju plaću, zato što se puno novca slalo na Krim. Ja sam onda studirala na ekonomskom fakultetu, objasnila sam im da smo nakon invazije na Krim počeli lošije živjeti, da se naš novac troši za Krim. Je li to sve bilo vrijedno toga? Vrlo dobar argument je uvijek bio: „Vi ste teško radili za mene i moju sestru, a na koncu se naša kvaliteta života totalno pogoršala zato što je vlada, koju nismo birali, otela komad jedne druge zemlje.”

Jasno mi je da različite generacije možda mogu imati različite stavove o nekim stvarima, ali ne i onima koje se sad događaju. Drago mi je jer mi se čini da moji roditelji dijele moje mišljenje o ratu. Ne znam kako se uopće može drugačije razmišljati i istovremeno biti dobar čovjek? Ako ljudi opravdavaju taj mlin za meso, što li će sve još opravdavati? Takve roditelje nitko ne želi. Ali mi djeca, mi im možemo pomoći. Možemo im na primjer ponuditi orijentaciju u svim tim informacijama.”