Priča o Hajdukovoj zastavi iz 1983. godine

Partizan je dva kola prije kraja išao na gostovanju Hajduku, ali i sa bodovnom prednošću koja mu je garantirala titulu prvaka. Da ne duljim o tome, jer sama utakmica nije predmet ove moje priče. Tada sam bio momčić koji je bio zaluđen Hajdukom i kada je moj sada već pokojni stric rekao da će me voditi na tu utakmicu bio sam lud od sreće. Hajduk je te godine imao strašnu generaciju na čelu s Bakom Sliškovićem, Ivanom Gudeljom i braćom Vujović. Danima pred put na tu utakmicu nisam mogao spavati, a kako sam bio zaluđen Hajdukom odlučio sam napraviti zastavu koju ću ponijeti na utakmicu. Ukrao sam majki veliki bijeli čaršaf i počeo sa pravljenjem zastave. Ubrzo je taj čašaf postao neupotrebljiv jer usprkos desetak pokušaja nisam mogao, ali ni znao nacrtati zvijezdu petokraku u grbu Hajduka. Bio sam ljut i bijesan, ali i suviše ponosan da nekoga zamolim za uslugu da mi pomogne. Nisam znao što ću, ali sam riješio da zastavu moram napraviti. Lisatjući tadašnju reviju Hajduka naišao sam ne neku sliku Torcide sa zastavom na kojoj nije bilo zvijezde u grbu. Pomislim pa ovakav grb mogu i ja nacrtati i uslijedila je operacija krađe još jednog čaršafa.

Oprezno sam sve precrtao sa zastave iz revije pazeći da ne pogriješim sa crvenim i bijelim poljima. Kada sam završio sa tom zastavom bio sam na sebe ponosan. Za kraj sam još utišao u tadašnju robnu kuću Hit, te sam tamo kupio žute rese za obruba. Vjerovali ili ne te rese sam sam ušio i zastava je bila gotova. Zastavu sam na dan uoči polaska spakvao u veliku Hitovu vrećicu,te krenuo na spavanje u strica. Kada sam došao da strica pokazao sam zastavu, ali se i požalio kako nemam štapa za nju. Strina je vidjevši me tako tužna bez razmišljanja skinula karnišu na koju smo pričvrstili moju zastavu. Niko od mene sretniji nije bio i tu noć uoči polaska nisam puno spavao. Na utakmicu je stric poveo i malog rođako kiji tada još nije ni pošao u osnovnu školu. Kada smo ujutru krenuli navijačkim busom ja sam kroz prozor izbacio svoju zastavu.

Za vrijeme jedne stanke za odmor kod Ciste provo jedan mladić mi je rekao: Svako voli svoje, ali ne znam kako ćeš sa ovom zastavom na utakmicu. Glupo sam gledao u njega nemajući pojma o čemu priča, ali sam prokontao da mi neće dopustiti ulazak na stadion sa karnišom.

Došli smo u Split, i samo što smo prešli ulicu kod Poljuda staje autobus i vozač nam govori da uđemo da nas voza po gradu sa tom zastavom. Uh, niko sretniji od mene da se pravim važan sa zastavom po Splitu. Vozali smo se dobrih satak vremena, a vozač nas je ostavio opet kod Poljuda. Stajali smo pored stadiona i čekali utakmicu, a striko je otišao odvesti rođaka na wc-e. Ja sam ostao pred stadionom i u jednom momentu se iza mene pojavio milicioner skupa sa još nekim čovjekom. U tom momentu sam ih onako blesavo gledao i nisam imao pojma što hoće od mene.

Mali otkuda si ti?

-Iz Mostara sam, odgovorih.

Sa kim si došao?

-Sa strikom Matom, on je iz Ljubuškog.

Imaš li ikakav dokument?

-Nemam ništa.

Daj nam tu zastavu

Nisam znao što bih, ali kada me milicioner pogledao poprijeko dao sam zastavu.

Ko to je pravio zastavu, upita onaj u civilu?

-Ja sam pravio, ali karnišu mi je dala strina.

U to dođe striko, te onaj u civilu ode sa njim nekih desetak metara. Ja osto sa malim rođakom i tim milicionerom. Zadržali su se nekih možda desetak minuta i nakon što su se vratili onaj civil kaže da možemo ići, ali da zastava ostaje. Ovaj puta ste dobro prošli, drugi puta ne gine ti zatvor, reče onaj civil stricu.

Stric je bio blijed i nije ništa govorio. I ja sam bio ljut i psovao sam u sebi milicionera koji mi je ukro zastavu. Vidjevši da sam ljut i tužan stric me je odveo u Hajdukovu radnju i kupio mi zastavu, svilenu sa velikim grbom u kome je dominirala crvena zvijezda petokraka. To me je malo umirilo, ali ne i strica koji je bio zamišljen cijelo vrijeme. Hajduk je tu utakmicu dobio 1:0, strijelac je bio Zoran Vujović na samom početku utakmice.

U povratku u autobusu stric je čovjeku koji je sjedio do njega misleći da mi spavamo rekao:

-Hebem ti sumpor i zastavu, mogli su me zatvoriti zbog toga.

Dobro si prošao, odgovorio mu je taj čovjek, a kada sam se ja okrenuo prestali su sa pričom.

To je bila moja prva utakmica na Poljudu, i pamtit ću je do kraja života. Tada sam za sve krivio tu nesretnu karnišu, i tek poslije sam skontao da je stvarni problem bio grb Hajduka bez tog simbola tadašnjeg komunističkog režima.

HERCEGOVINA.info