Čipe, Pave i Žan: Torcidaši koji su ušli u legendu još za života

04.04.2016

Torcida nikad nije priznavala vođe, uvijek se izbjegavala ta riječ, ali teško je drugačije nazvati Žana Ojdanića, Pavu Grubišića Čabu i Branka Čipčića, ...

... tri navijača koja su ušla u legendu i prije svojih preranih smrti. Čipe je napustio ovaj svijet 2008. godine, Pave 2013., a Žan prekjučer, piše dalmatinskiportal.hr.

Čipe je, slobodno se može reći, u drugoj polovici devedesetih bio osnivač Torcide na osnovama koje je imala krajem osamdesetih godina kada je bila - najjača. Naime, nakon ispadanja Hajduka iz Lige prvaka navijači iz Splita koji su redovito išli na sva Hajdukova gostovanja mogli su se, doslovno, nabrojiti na prste. Tih je godina na djelu bio izraziti sukob generacija, nespojivi.

Starijim navijačima sa stažem Yugo lige navijačke strasti budile su još jedino euro-utakmice i derbiji s Dinamom. Oni su se okupljali u Klubu navijača, a mlađi navijači, uglavnom srednjoškolci, svoje su mjesto našli na ulici, točnije u obližnjem Parku Emanuela Vidovića.

Napunili bi svake večeri dvije klupice i čekali vikende za odlazak na gostovanja. Čipe je bio redovit na gostovanjima, a zbog svog karakterističnog humora i magnet ostalim navijačima da uskoče u vagon. Ta je ekipa bila posljednja generacija Torcide koja je išla na gostovanja vlakom, pa je i time obilježila jednu epohu navijaštva u Hrvatskoj u kojoj su glavne ‘frke' bile na zagrebačkom kolodvoru. Švercanje, natezanje s kontrolorima i spavanje na raštelama danas više nisu u opisu navijačkog života...

Bad blue boysima je Čipeta, kako su ga zvali, bio trn u oku. Zbog njega je prvi put (bar što se tiče navijačkih jezgri) prekršeno nepisano pravilo o jedinstvu svih hrvatskih navijača na utakmicama reprezentacije. Prije utakmice Hrvatska - Grčka u Zagrebu su ga napali, razbili mu glavu bocama. Kada su ga sutradan vidjeli kako je zašivene glave došao na stadion, i to još na istočnu tribinu na kojoj se redovito okuplja dosta boysa - nisu mogli vjerovati.

- Kada nas napadnu, nema bižanja. Trebamo pokazati šta je Torcida - rekao je tada Čipe svojim malobrojnim kolegama.

Nekoliko navijačkih pjesama, danas standardnih na sjeveru, izmislio je Čipe i progurao među ekipom iz Parka Emanuela Vidovića. Od te ekipe, danas među živima nažalost više nisu Arkan, Domo, Bosna i Čipe. Cijela klupa...
Čipi je jednom njegova ekipa predložila da preuzmu Klub navijača, objasnili su mu kako se to legalno treba odraditi na Skupštini, a on je, onako mangupski rekao:

- A ja bi radije da ga preuzmemo nelegalno.

Svi su se, naravno, nasmijali. Nije njemu bilo do članaka, paragrafa i tih stvari...

Nakon Čipe, jednako hrabar na scenu stupa Pavao Grubišić Čabo. Ekipa u vlaku ga je prozvala Pekar jer je na utakmice krenuo u nekakvoj bijeloj kecelji, nalik pekarskoj. Međutim, podcjenjivački nadimak se na istom gostovanju počeo izgovarati sa strahopoštovanjem.

Tko unutar policijske stanice napadne interventnog policajca jer je maltretirao navijače, taj zaslužuje respekt. Naravno da je znao da će se naći pod čizmama policajaca, kao što je znao da neće dobro proći i u slučaju kojega je cijela Hrvatska mogla gledati na televiziji, kada su ga ljudi u istim tih odorama u Kranjčevićevoj ulici zarobljenog pleskali zbog još jednog njegovog ‘samoubilačkog' poteza. Idućih godina napravio je još dosta luđih stvari od ovih, ali kod navijača se neke stvari prenose samo usmenom predajom...

Za razliku od Čipe, Čabu su zanimali paragrafi i organizacija, trudio se ustrojiti Klub navijača, radio je s medijima, održavao sastanke s policijom, predstavnicima Hajduka, čak uspostavio kvalitetnu komunikaciju zbog viših interesa i s vođama BBB-a...

Vodio je Torcidu kada se otvorio front s Igorom Štimcem, bilo je to razdoblje kada se trebao paziti splitskog podzemlja, ali to je bio početak borbe za čisti Hajduk. Svi se sjećaju kada je upao na Štimčevu konferenciju za novinare i bacio mu čekić na stol uz riječi:

- Oćeš tuć momke iz Torcide? Uzmi sad čekić i udri mene...

Napravio je to jer je tadašnji Hajdukov čelnik u narodnjačkom klubu imao incident s jednim mlađim torcidašem. Nije Pave to učinio planirano ni promišljeno, kad je čuo vijest da će se Štimac obratiti novinarima u hotelu Park u njemu je uzavrelo, zgrabio je prvo što mu je došlo pod ruku i potrčao. Uvijek je bio na strani slabijih. Još jedna Čabina izjava dobro karakterizira njegove stavove:

- Ako padne lopovluk, nerad i nemar u Hajduku, na jednom čvoru kao što je taj - onda pada u državi! - poručio je 2009. godine kada je do njega došla vijest o kreiranju Kodeksa.

Tada već nije bio aktivan navijač, točnije, bio je miljama daleko od te priče, ali činjenica da je ta vijest u njemu ‘probudila' interes dovoljno govori. On nije uz sebe imao ekipu koja je mogla izbaciti dokument kao što je Kodeks upravljanja Hajdukom. Za taj korak više se trebao vratiti Žan Ojdanić i njegova garda. Pave je pak napravio preduvjete da se to dogodi.

Što reći o Žanu Ojdaniću? Poznati simbol Torcide ‘Žan' dobio je naziv po njemu. Dugokoscu sa crveno-plavom maramom preko lica nadjenuto je ime ‘Žan' jer je u trenutku nastanka tog crteža, a to je bilo 2002. godine, Ojdanić bio gotovo mitski lik iz Torcidine povijesti.

Nije nikada do sada, a vjerojatno neće nikada ni ubuduće, sjever biti onako pun na posljednjem pozdravu nekom navijaču. Vjerojatno ni igraču, treneru, predsjedniku Hajduka...

Vidija sam ljude koje nisam vidija više od 15 godina - rekao je jedan torcidaš iz stare garde koji je u subotu navečer zapalio svijeću na Poljudu.

Koliko god se o Žanu mogu pričati ‘borbene' priče, od tragične vijesti samo smo čuli one ljudske, kao da je svakoga dotaknuo ili u njegovom Kromu, na malom balunu, tribini, padobranstvu... Bio je nekako u svačijem ‘običnom' životu.

- A Žan? Šta ti mogu reći o njemu? Žao mi je, skroz mi je žao da je takav čovjek otišao. Navijački događaji? A nema se tu šta puno pričati, Žan bi se prvi zaletija, onda ekipa iza njega i svi bi isprid njih bižali... - rekao nam je jedan jednako samozatajni torcidaš s mnogim Beogradima u svom navijačkom stažu.

I onda se vratio na priču kako mu je bilo uvijek Žana gušt sresti i popričati. Nema smisla tražiti i prepričavati herojske akcije takvog čovjeka, on je bio više od toga.

Profesor Barać je, prema predaji, pri davanju imena Hajduku rekao: ‘Prkos moćnome, zaštita slabome', a zapravo je baš ta rečenica sam Žan Ojdanić. Njegov život, njegov stav i svojevrsno naslijeđe koje ostavlja svima nama i nekim novim generacijama. Ne postoji ništa preciznije od te hajdučke izreke da se opiše Žanov životni put bilo da je riječ o tribini, malom balunu ili padobranstvu.

I ako se traži način kako u nekoliko suvislih crtica opisati ovog karizmatičnog momka sa splitskog asfalta, onda se Žana Ojdanića uopće ne treba tumačiti kao simbola Torcide. On je svojim životom bio ipak jednu stepenicu više, on je zapravo bio Hajduk! Da, baš Hajduk, jer da ne zaboravimo ta riječ simbolizira sve najljepše u našem narodu: junaštvo, drugarstvo, ljubav za slobodom, prkos moćnome, zaštitu slabome...

loading...