Blaž Slišković: Ljudi su shvatili koliko je Zrinjski značajan za Mostar i cijelu Hercegovinu

Zrinjski Mladost
Potpisnik ovih redaka imao je u tim godinama zadovoljstvo biti dio generacije koja se ipak tukla tko će bit Zlatko Vujović, a tko Blaž Slišković. A sada u godinama kada gel za kosu traje sve duže i duže zadovoljstvo i na suprotnoj strani diktafona ugostiti jednog od njih. "Nikad više igrača ka šta je bija Baka."

Sliškovićev Zrinjski se za nastavak BiH Premijer lige priprema u Makarskoj, u Zmajevom gnijezdu. Na kraju prošle sezone Slišković (59) se povukao, a onda se par mjeseci kasnije i vratio na klupu Mostaraca nakon razlaza kluba s Antom Mišom.

- Nisam našao odgovarajući angažman vani ljetos kojem sam se nadao s obzirom na dvije osvojene titule i uspjehe reprezentacije Hrvatske koji dižu rejting i hrvatskim trenerima - priča nam Slišković.

Prvom pratitelju Zrinjskom Sarajevo bježi pet bodova.
- Naša ambicija ostaje obrana titule. Ostali smo bez dva bitna igrača, ali vjerujem da imamo kvalitetu za to. Najvažnije je da budemo zdravi. Imali smo dosta problema s ozljedama.

Među njima i bivšeg "bijelog" Marka Bencuna.

- Propustio je gotovo cijelu polusezonu. Stvarno nema sreće.

U četiri od zadnjih pet sezona Zrinjski je prvak. To je čudo s obzirom na centralizaciju moći u glavnom gradu, od financijske do sportske?

- Kvalitetno se radi. Najvažnija je želja ljudi iz kluba da stalno budemo u vrhu. Težina uspjeha još je i veća s obzirom da je Zrinjskom bio zabranjen rad nakon 2. svjetskog rata, dok su Željo, Sarajevo, Velež... u bivšoj državi imali tradiciju. Prije svega ljudi su shvatili koliko je Zrinjski značajan za Mostar i cijelu Hercegovinu.

Ajmo se vremeplovom malo vratiti u vrijeme kada ste iz Veleža dolazili u Hajduk.

- Svi iz velike četvorke su me tražili. Nisu me interesirali Zvezda i Partizan, a Dinamo mi nije davao garanciju da ću tamo biti sretan. Džajić iz Zvezde mi je obećavao vilu na Dedinju i devedeset utakmica za reprezentaciju. Govorio je: "Makar bio najlošiji, bit ćeš standardan". Moj pokojni otac Vlado bio je navijač Dinama, "vukao" na tu stranu. Pokojni striko je govorio: "U Split!" Bio je veliki prijatelj s pokojnim Ivićem, skupa su završavali trenersku školu. Znao sam da će me splitska publika odmah prihvatiti, svaki moj potez znala je nagraditi pljeskom još i dok sam bio igrač Veleža. To je presudilo.

Kako ste se osjećali u Hajduku?

- Kao dio kluba, ali i grada. Bio sam domaći, a stranac. U Splitu sam proveo pet najljepših godina. Europa, mlad, pun love, žena sa mnom, došlo dijete. Kud ćeš bolje.

Hajduk je ostao u vama, vi legenda kluba?

- Biti "stranac", odigrati svega četiri-pet godina u odnosu na domaće, Šurjaka, Jerkovića, Žungula, Matošića... i biti tu u vrhu i danas me čini ponosnim. Hodam Rivom, a klinac od sedamnaest godina me zaustavi: "Eee, barba Blaž!". A ja se mislim: "Sine, kako će me ovaj znat, nije se ni rodio kada sam igrao?". A on kaže: "Otac i dida su mi pričali o vama." To me dirne. Vidiš da si dio grada. Bio sam gost kod Stankovića. Kad me pitao za Mamića rekao sam prvo ja sam navijač i volim Hajduk, a ovo je moje mišljenje. A to je da Hajduku fali čovjek kao Mamić, da svim srcem bude uz klub. Nauštrb i grešaka, a on ih je napravio sto. Ali on bi dao krv svoju da Dinamo uspije. Takav čovjek još se nije pojavio u Hajduku. Mijenjale su se uprave od samostalnosti, ali nitko ništa značajno nije napravio. Samo ostaju repovi.

A Mamićevi problemi sa zakonom i ostalo?

- Neću uopće ulaziti u to što ima problema sa sudom, govorim čisto sa sportskog aspekta. Skidam kapu na tome što je sportski donio Dinamu.

Boli li vas vidjeti Hajduk šesti?

- To je nestvarno, pored ovih klubova, ne umanjujući ničiju kvalitetu. Ne mogu reći da kod svake bivše Uprave nije poštojala želja. Međutim, da toliko promaše u transferima, trenerima, organizaciji kluba, pogonu... Više je problem u stručnim stvarima. Moraš imati stručne ljude da bi ti netko doveo kvalitetnog sportskog direktora. Nemam ništa protiv Oreščanina. Neka dobije priliku. Ali smijenili su Vulića, što je odluka koja se ne donosi preko noći. Morao si imati rješenje, a ne dovesti neiskusnog trenera da vadi kestenje iz vatre. Nije dovoljna samo volja, busati se u prsa da voliš Hajduk. Ajmo nešto napraviti. Ne može smetati Mamić, Dinamo, Rijeka... Prvo riješite u svom dvorištu što ne valja. Onda tek možeš okrivit nekog drugog, ukazivati na pogreške koji mogu ugroziti tvoje dvorište. Prvo treba poći od sebe.

Hajduk je od 2005., kada ste vi vodili momčad, bez titule?

- Predugo. To govori da su Dinamo, Rijeka radili kvalitetnije. Mnoge stvari su loše urađene, od odabira struke, do ljudi za transfere. Ne smijete od pet igrača koje dovedete fulati u trojici. Nisu to igrači od deset tisuća eura, nego od četiristo tisuća koji su prodefilirali. To je ogroman gubitak.

Fokus je bio na mladima, a dovođeni su brojni stranci?

- Nema dugoročnog plana. Ajmo dvije godine gurati mlade, biti peti-šesti. Ali ćemo ih izgurati, pa ćemo se boriti za Europu, a kada stasaju uz dva-tri pojačanja i za titulu.

Imali ste spor s Hajdukom, na kraju je klub platio tih 2,3 milijuna kuna?

- Nije bilo potrebe za tim. Vjerovao sam da će ispoštivati dogovor. Zaboli od ljudi koji su bili nazočni tome čuti na sudu "ne sjećam se" ili "Slišković nije bio trener". Pa šta sam radio dolje šest-sedam mjeseci?! Nisam to želio, ali ni pustiti da neke stvari prođu tako lako.

Je li poslije bilo kontakata da se vratite?

- Službeno nije. Samo me prije dvije-tri godine Gudelj zvao. Tada je netko iz Slavonije bio u izborima za predsjednika, a Gudelj opcija za sportskog direktora. Mislim da je tada Kos bio izabran, a ne taj.

A liječi li vrijeme rane što vaša momčad Hajduka osamdesetih nije napravila više?

- Od 81. do 86. morali smo biti bar dvaput prvaci. Zapitaš se kako smo kvalitetno igrali protiv Torina, Tottenhama..., a u ligi kiksali protiv Vardara ili Budućnosti?

U polufinalu Kupa UEFA 1984. bolji je bio Tottenham.

- Da smo slavili dva razlike u Splitu (bilo je 2:1, op.a.), prošli bismo. Tottenham je poslije osvojio Kup UEFA, ali trebali smo mi, bili smo bolji.

Je li vam žao što niste sportskije živjeli, možda ste mogli napraviti i veću karijeru?

- Da nisam pušio, da sam rijeđe izlazio, to onda ne bih bio ja. Nisam imao sreće. Ili je to Bog vraćao što se nisam sto posto posvetio sportu? Na SP 1982. nisam išao zbog ozljede, a na EP 1984. jer me maknuo izbornik. Nakon 0:2 poraza kod Švicarske sam zamijenjen i rekao sam kako smo igrali da selektor ne bi pogriješio da nas je svih 11 promijenio. Novinar je napisao da sam rekao: "Dok je izbornik Veselinović, neću se odazivat!".

A transfer karijere je propao kasnije.

- Te 1987. sam iz Marseillea posuđen Pescari. Igrao sam izvanredno, zabio jedanaest golova. Menadžer Naletilić je bio u pregovorima s Juveom i Romom. No kod Torina u blatu otišli su mi ligamenti i sve je propalo. Nije mala stvar igrati u Juventusu s Platinijem. Za tim žalim, ne i za drugim... Da tu večer nisam bio u kafani, moglo me udarit auto ili grom!

U legendu je ušla priča kako vas je fizioterapeut Domeniko Sisgoreo tražio po gradu kad niste došli u karantenu Poklepoviću, navodno pred Torino ili Waregem. I našao vas kako igrate na karte?

- Ne mogu se sjetiti, možda je bilo toga više puta ha, ha, ha. Nisam to radio pred utakmice, pogotovo tako značajne. Možda neku prvenstvenu? Dosta se preuveličava. Nikad nisam zapalio ispod tuša ili na poluvremenu. Znao sam početkom tjedna izaći, ostati dokasno, piti...

Slišković se "požalio" kako su uvijek uz njega bila dva-tri suigrača, ali ne i za medije.

- Prije susreta s Francuskom u Sarajevu imali smo izlaz do 22.30. U Baždarevićev kafić došli smo Pudar od dva metra i ja koji sam se u gužvi jedva vidio. Sutra su pisali da je Slišković izašao do 23 sata. Pita me izbornik Milutinović zašto sam ostao dotad. "Nisam šefe, pitajte Pudara?". A on će: "Kako ću ga pitat kad nije bio s tobom?!?"

Najdraži gol zabio Sparti

Je li vam najdraži gol bio...

- Protiv Sparte! - nismo stigli ni završiti pitanje prije odgovora da je to gol na kraju produžetka uzvrata četvrftinala Kupa UEFA 1984. na Poljudu. Iz nemogućeg kuta, iskosa iz slobodnog udarca, za polufinale.

- Zbog značaja i nagomilanog stresa među navijačima. Osjećao sam kao da imam sto kila na leđima, mogu misliti kako je tada bilo navijačima. Koliko god mi igrači bili vezani za klub, ne može se to usporediti s navijačkom strašću. Zaista se divim navijačima koji sjednu u auto u Splitu i obiđu cijelu Hrvatsku da dođu u Osijek provesti dva sata uz momčad. Samo navijači baš srcem vole klub. Svi ostali su malo srce, malo interes. Počevši od nas igrača, pa preko trenera do uprava. Zato mi je to najdraži gol. I sada ga pogledam na YouTubeu. Koliko puta ste ga gledali? - Desetak. Gledam ga s unukom Ilanom koji ima šest i pol godina i pita me zašto sam trčao s dignutim rukama: "Dedo, kakvo je ono radovanje? Pa zar se ne slavi ovako, kao Ronaldo?" - pokazuje nam kroz smijeh Slišković Ronaldovu tipičnu proslavu gola kada kao ukopan pozira.

- Nije se bilo lako odlučiti na to u 120. minuti, ali išao sam na osjećaj, trik. Ne vidi se na snimci da sam pozivao igrače iz obrane na skok, da dam do znanja golmanu da ću centrirati. A već tada sam odlučio šutirati.

Zidaneov idol

Zinedine Zidane, inače iz Marseillea, kao idole u djetinjstvu naveo je Enza Francescolija, po kojem je i nazvao sina, te - Sliškovića?

- Znaš što bi rekli u Mostaru? Ma, šta će Zidane... Ha, ha, ha. Normalno da to godi. Nismo se nikad posebno ni upoznali. Jednom smo se vidjeli na seminaru reprezentacija dok sam bio izbornik BiH. Možda me nije ni prepoznao. Ljudi mi kažu: "Vidi, bolan, šta Zidane kaže za tebe, nazovi ga da ti nađe kakav dobar posao." Ja, nazvat ću ja. Znaš, ja sam onaj koji sam ti idol. Daj molim te... ha, ha, ha.

A vaš idol u to doba?

- Nisam imao idola, ali htio sam igrati kao Cruyff.

Poštenjačina Špaco

Otišao je Špaco Poklepović.

- Žao mi je što zbog gripe nisam bio na sahrani, baš sam bio zalegao. Špaco je bio omiljena osoba, poštenjačina koji je baš želio svoje znanje prenijeti na druge. Imam osjećaj i da je želio utjecati na nas igrače da ostanemo u nogometu, kao treneri, sportski radnici.

Zamalo postao izbornik Sjeverne Koreje

Trebali ste postati izbornik Sjeverne Koreje?

- Srpski menadžer koji već dugo radi u Južnoj Koreji stupio je u kontakt s nećakom predsjednika države, koji je prije rata u Mostaru studirao za pilota, kako bi nekog igrača plasirali u Europu.

Kao što je Sjevernokorejac So Hyonuk bio u Zrinjskom?

- Tako je. Bila je to skoro gotova stvar. Početkom 2017. trebao sam otići tamo, ali nakon što je nekoliko stranaca s virusom gripe sletjelo, u Sjevernoj Koreji su na par mjeseci strancima zabranili dolazak da se bolest ne širi. Odgođeno je za ožujak, ali tu je sve i stalo. Pola godine kasnije uzeli su drugog stranca.

Šta vam je supruga govorila za Sjevernu Koreju?

- Nije to nešto strašno, više su to predrasude. Gledao sam i film kako je Rodman bio tamo. Tamo je za gospođu i dobro, nema baš žena. Što se toga tiče, postala bi me Dijana da radim na Sjeverni pol ha, ha, ha!

Slobodna Dalmacija