„Udaj se! Moraš se udati!“

Vjenčana euforija
Prošli vikend je bio veoma uzbudljiv za moju obitelj - održavalo se vjenčanje naše drage rođakinje Sanje. Posljednjih pola godine jedino se o tome i pričalo. Dok su svi tjednima prije samog događaja bili uzbuđeni i van sebe, ja sam bila mirna i staložena. Daleko od vjenčane euforije. Vjerojatno je razlog tomu što ne volim vjenčanja. Kad god mogu izbjegavam ih. Za mene su uvijek bili parada kiča, loše glazbe i svečanih haljina. Usiljeni tulum na kojem se svi proždrljivo bacaju na hranu, kao da nikad u životu nisu vidjeli pršut niti okusili janjetinu. A posebno je naporan onaj dio s dalekom rodbinom koju susrećeš jedino na vjenčanjima i sprovodima i koja ti se bez imalo srama raznoraznim pitanjima zabadaju u tvoj život. Uvijek sam govorila, ako se ikad udam (i takva razmišljanja su mi se vrzmala glavom), to će biti u intimnoj atmosferi. Sama institucija braka me ni u najvećoj ljubavi i sreći nije pretjerano privlačila.

Nakon srednje škole obuzela me faza u kojoj sam konstantno naglašavala kako se nikad neću udati. Ne znam je li to bilo zbog proučavanja feminističke literature na fakultetu ili zbog mog vlastitog bunta. Zbog čega mi je potreban papir kako bih živjela s osobom koju volim? Što taj čin uopće i mijenja? Ako ništa ne mijenja, čemu je onda potreban?

Kako sam po prvi put bila na vjenčanju meni veoma bliske osobe, cjelokupni događaj me ispunio samo pozitivnom energijom. Posebno kad bih ugledala Sanju i njenog, sad već novopečenog muža, kako se zaljubljeno i sretno gledaju. Oni su onaj par koji je činom braka zaokružio svoju lijepu ljubavnu priču. Njihovo „Da!" nije bilo moranje, nego je izgovoreno iz jedinog ispravnog razloga - ljubavi, za razliku od nekih vjenčanja koja su se dogodila pod pritiskom obitelji, neželjene trudnoće ili želje za bijegom iz roditeljskog doma. Upravo zbog toga je Sanjino vjenčanje bilo daleko od parade. Bio je to odličan tulum na kojem su se svi prisutni dobro zabavili. Uključujući i mene.

Udati se jednostavno moraš
I dok sam ih promatrala u njihovoj sreći, prišla mi je daljnja strina. Uhvatila me za ruku i mesijski prozborila: „Udaj se! Moraš se udati!". Istrgla sam svoju ruku i pružila je svom imaginarnom partneru. Pogledala sam ga i samo mu naglasila da je stiglo vrijeme moranja. Došla sam u te godine kad se od žene očekuje da sklopi brak. Strini nije važno što pored mene ne sjedi važna osoba koju, poput Sanje, promatram zaljubljeno. Nije joj važno s kim bih trebala ući u brak, nego je važan sam čin. Ne kao kruna nečije ljubavi, nego kao korak koji se u našem društvu očekuje. To je ono jedino ispravno što se mora učiniti.

Prije par godina strini bih odrješito rekla da se ne planiram udati. I uz to bih se još i elegantno nasmiješila. No, sad sam je samo pogledala i klimnula glavom. Prošlih godina sam se promijenila. Želim se udati. Ne zbog toga što „moram" ili zato što se to od mene „očekuje". Želim se udati onda kad pored mene bude sjedio onaj s kojim dijelim ljubav i sreću. Papir ne mijenja ljubavnu vezu, samo je podiže na uzvišeniju razinu. Smatram da ona prava to i zaslužuje. Želim brakom zaokružiti ljubav i s bližnjima to proslaviti. Napraviti tulum u čast same ljubavi. Možda to bude veliko vjenčanje na kojem će se jesti janjetina, možda to bude intimna proslava na nekoj plaži. To je manje bitno. Ništa se ne mora. Samo ono što uistinu želim i osjećam.

Mija Dropuljić/budi.in