Radila sam za dvoje, a otjerali su me bez riječi

Sve skupa u skupom Dubrovniku, ali, prevagnulo je kod Zagrepčanke u potrazi za sezonskim poslom, radi se samo do 16 sati, uz regularnu prijavu, splet okolnosti i životnog partnera poslom vodi ljeti na jug, a i sin će moći doći koji dan k njoj na more...

- Sjećam se razgovora. Čovjek koji me zaposlio rekao je: "U 16 nula nula šugaman na leđa i ideš na plažu" - prisjeća se Evelin Brkljačić prve laži. - Moj je posao bio čistiti u vili s 12 soba i apartmana plus u pet koje gazda iznajmljuje u gradu. Kad sam u lipnju stigla, tamo je već radila jedna žena. Bila je na odlasku i rečeno mi je da će je netko zamijeniti...

Ispomoć nikad nije stigla, ni od osmosatnog radnog dana nije bilo ništa, a i na prijavu se načekala.

- Kad bih pitala, odgovarao je: "Evo, sutra", a prijavio me tek u kolovozu. Kako se sezona zahuktavala, posao se gomilao, bilo ga je za dvoje, padala sam s nogu. Dan bih počinjala zalijevanjem biljaka, provjerom klora u bazenu, dolijevanjem vode i spuštanjem osam kilograma teškog robota za čišćenje u bazen. Potom bih jurila čistiti apartmane u grad odakle sam donosila vreće prljavog rublja. Od grada do vile gazda bi me dovezao, ali, brojila sam, do nekih je apartmana po dvjesto stepenica. A to, vjerujte, nije lako prevaliti kad vučete teške torbe mokrih ručnika i posteljine.

To je nekad težilo gotovo 20 kilograma. Kad bih se vratila u vilu, sve je trebalo odvući u potkrovlje, gdje je valjda bilo 50 stupnjeva, staviti na pranje i prihvatiti se apartmana u vili. I opet prljavu posteljinu vući na tavan, čistu dolje - kaže Evelin i tvrdi da joj radni dan nikad nije završio prije 18-19 sati. U Zagreb se vratila blijeda kakva je otišla i - sedam kilograma lakša. Nikad, kaže, nije birala poslove, radila je fizički i prije Dubrovnika, a nije namjeravala odustati ni ovaj put.

- Mislila sam, izdržat ću. A stvarno je bilo neljudski. Boljela su me križa, ljuljala sam se od umora, znalo mi se vrtjeti u glavi... No stiskala sam zube sve do subote 25. kolovoza. Presjeklo me u leđima kad sam spuštala robota u bazen da sam se jedva kretala taj dan. Ne znam kako sam izdržala do 18 sati kad sam završila s poslom, a u 20 me gazda zove da jedan apartman treba hitno urediti. I da sam htjela, to više ne bih mogla. Samo sam pitala gdje je kraj, pa zar nije dosta?! Odgovor koji sam čula bio je da onda ujutro napustim sobu... - kaže Evelin kojoj su poslodavci uspjeli zadati udarac i nakon što je otišla. - Istog dana sam na stranici, preko koje sam se i zaposlila, vidjela da traže sobaricu, ali sad s plaćom od 6000 kuna.

U kakvom se stanju vratila u Zagreb, najbolje znaju liječnici Kliničke bolnice Merkur, kamo je stigla s nepodnošljivim bolovima u leđima.

- Ispostavilo se da nije kralježnica, nego upala bubrega i vjerojatno kamenac. Još čekam nalaze... - otkriva Evelin koja se oporavlja kod kuće, a priču potkrepljuje fotografijama, ugovorom o radu i dokumentacijom iz bolnice. Nije jedina koja se osvjedočila da je posao sezonca kruh sa sedam kora, a svoju priču javno iznosi, kaže, da bi ljudi znali što se sve krije iza oglasa za posao na moru.

- Nemam novca za advokate i sudove, ali htjela bih da ovako izrabljivanje netko spriječi, zabrani - nada se Evelin.

Njeni bivši poslodavci na sve kažu kako ništa od toga nije istina.

vecernji.hr