Dnevnik gradske cure: Nostalgična

tvarno hvala informativnom teamu, svake godine si to zapišem u tekicu i svake godine izgubim tekicu pa dobro da televizori postoje i informiraju te o važnim važnostima. Televizori su super. Da nema televizora, ne bi znali za onog lepog Srbina što putuje prema moru i citira Mad Maxovske postulate dok čeka u gužvi. Meni se sviđa. Sladak je. Direktan i malo neugodan, ko herpes zoster. Da smo u Americi, postao bi superstar kao onaj "Apparently kid" i bio gost kod Ellen. Zarađivao bi novce od reklama za sunprotection i kapice. Zvali bi ga na evente. Možda bi čak dobio malu ulogu u novom Mad Maxu. Al nismo u Americi. U Hrvatskama smo. Tu će samo bit kratkotrajni meme koji će forumašima dat još jedan povod za svađu na relaciji peder-srbin-srpskipeder-disibiodevedestreće? Ali i to je nešto u sezoni kiselih kukumara.

Volim lijeta u Zagrebu. Vruća, ljepljiva, usporena... ponekad se na vruću lijetnu večer zapitam koliko vas je mislilo da sam ozbiljna kad sam napisala "lijeta" i to dvaput. #trolololol

Vruće mi je, a tebi?

Jućer sam bila u kinu (evo prestat ču). Teško je. Uglavnom, bila sam u kinu. Gledala sam Terminator. Znam da je djetinjasto, ali dan danas mi srce zatitra kad Schwarznegger izvadi pušku i kaže aööööö.

Kakav je film? A ono, nije Judgement day iz devedesprve, al opet, ništa nije Judgement day iz devedesprve.

Taj film sam pogledala negdje 40 puta, ne toliko iz razloga što je bio najbolji koliko zbog toga što smo uz Conana, Malu Sirenu i Turbo Limač Show na kazeti imali snimljeno još samo to. Prvi put sam ga gledala s bratom i dvije starije prijateljice. Ines i Dina. Ja sam imala 5 godina, moj brat je imao 3, a one su već išle u školu. Sjedili smo ispred televizora i upijali svaku scenu. One su čak znale i riječi pa su ih izgovarale zajedno s Terminatorom: "I want your clothes, your boots and your modocajkol." Najkul film ikad. Najkul mjuza. Najkul villain - T-1000, kojeg smo mi zvali "Limeni." Linda Hamilton. Mali John Connor koji je (znam da ću sad zvučat ko Josip Katalenić) bio najseksi desetogodišnjak na svijetu. Najbolji film. Svaka čast današnjem Hollywoodu, ali Judgement day će zauvijek ostat nenadjebiv u franšizi Terminatora.

Novi Terminator je trashy pizdarijica u kojoj se većinu vremena smiješ tome kako Švarci još uvijek ne može izgovorit pola riječi iz scenarija. Tome, i prijevodu jer kad Terminator kaže: "Negative", Hrvat koji prevodi film dobije napadaj hrvatske srdačnosti pa napiše: "Odrečno." Jel možeš zamislit Terminatora koji govori "odrečno?" Negative.

Uglavnom, poanta filma je da će nas tehnologija sve pojest i da će bit generalno sranje ako se prepustimo zovu mobitela, internetova i ostalih zala. Nemam pojma. Ja volim svoj mobitel. Volim da mi je nadohvat ruke Whatsapp s porukama i Facebook s lajkovima. Volim što mogu sjest na mol s laptopom, sunčat se i radit - bilo bi bolje da ne radim ali ako već moram, bolje je da sam na moru gdje su svježe dagnje. Volim što mogu čut pjesmu na radiju i za par minuta ju imat downloadanu na mobitel. Volim to što na putu do posla mogu Sandiju poslat poruku: "Di si burke" i dobit odgovor: "Ko je to?" Volim tehnologiju. Al najviše od svega volim činjenicu da ničeg od ovog nije bilo kad sam bila klinka. To je bilo sasvim drugo vrijeme.

Vrijeme kad se u kino išlo s 25 kuna - 20 za kartu, 5 za kokice i to je to. Nismo se check-inali da svi frendovi vide da smo u kinu - svi frendovi su bili s nama u kinu. Platno je bilo manje, stolci su bili neudobniji, ali reklame nisu trajale 17 sati. Nije bilo potrebe za reklamom MORRRRON jer nitko nije bio MORRRRON. Kokice su bile pakirane u papirnate škarnicle i nisu imale putar na sebi, ali su bile svježe i pojeo si ih s guštom, do kraja, do zadnjeg zagorenog kukuruza.

Popis filmova koji igraju se tražio u novinama. Ja ću kupit novine pa te nazovem na kućni da se dogovorimo koji ćemo film. Nema ništa u Europi? Daj pogledaj Zagreb i Uraniu. Eventualno Mosor. To su bila 4 kina i to je bilo to. U kojoj smo dvorani? U jedinoj. Oćemo balkon ili mezanin? Dolazili smo ranije da uspijemo nabavit karte za prvi red balkona - super vidiš i imaš mjesta za noge.

Na kiosku nisi mogao podignut novac, fotokopirat potvrdu o prebivalištu ili napravit ultrazvuk nožnog palca, ali si mogao kupit poštanske markice (ja sam nedavno na 4 kioska dobila odgovor da ih nemaju). Kupovale su se Efekte za kunu, sličke s nogometašima i tončip kartice za govornicu na bubamare i Baltazare. Zvalo se s govornice, ako ništa drugo, samo da čuješ kak dečko koji ti se sviđa s druge strane kaže "halo" pa poklopiš. Brojevi su se znali napamet.

Fotkalo se samo kad je bitno - 12, 24 ili 36 fotki po filmu, ovisi koliko para imaš kad kupuješ film. Nije bilo "daj da vidim kak sam ispala" ni "joj daj opet, žmirila sam" - ak si žmirio na fotki, to ćeš saznat kad se film razvije. Tu i tamo bi se film "osvijetlio" i sve bi otišlo u k ali zato smo cijenili svaku sliku koja je uspjela. Manje smo slikali situacije, više smo ih živjeli. Nije nam trebao hešteg #nofilter jer se filter koristio jedino kad bi baka kuhala kavu za goste.

Kad nešto nisi znao, mogao si ili pitat nekog starijeg tko zna ili nastavit živjet u neznanju. Nisi mogao guglat kad je rođen Freddie Mercury, ali zato si dobro zapamtio kad ti je Hamed to otkrio na Hit Depou. Imali smo manje informacija ali rijetko koja od tih informacija je bila čisto smeće. Danas znamo kako se zove kćer Kim Kardashian. Znamo i kako se zove Kim Kardashian. Danas klinci ne znaju tko je Farrokh Bulsara ali će ga guglat i smijat se jer je lik očito obradio Bohemian Rhapsody, onu stvar od Kanyea.

Filmovi su se posuđivali u videoteci. Proračunato. Polako. S respektom. Tri plus jedan gratis za 24 kune. Zakasnina. Upisnina. Jesi prevrtio? Hihotanje dok prolaziš pored dijela s erotskim filmovima jer je to bilo jedino mjesto na kojem si mogao vidjet gole sise. Nije bilo pornhuba, klinci su dulje bili klinci.
Televizori su bili mali i imali su groznu sliku, ali kad se gledao film, gledao se film. Danas propustiš pola filma jer na Facebooku ljudima daješ do znanja da gledaš film.

Pentium 133 je bio mašina budućnosti, a igrice su se dilale na disketi. Zabavljali smo se u Paintu ili uz Heroes of Might and Magic koji su izgledali kao da su rađeni u Paintu. Minesweeper je bio ultimativni trening za mozak. U Windows 95 screensaver sa 3D zidovima ili zvijezdama si mogao buljit satima i nikad nije bilo dosadno.

Marty McFly je bio najkul frajer na televiziji, on i ekipa iz Policijske akademije.

Igrali smo se u zmazanom parkiću i smjeli smo bit vani do mraka - mama te nije zvala na mobitel da dođeš doma, zvala te s prozora.

Njofra je koštao 2 i pol kune i nije bio od punča. Lizali smo sladoled od žvake i nitko nije bio alergičan na gluten.

Nije postojao kapučino od jagode, ni burek od višanja.

Kad si naručio pivu, nije se moglo desit da te konobar pita dal oćeš ovu novu od grejpa.

Jeli smo plave žvake iz tube koje farbaju jezik i zvonili na portafone nepoznatih ljudi pa bježali.

Kad si bio full zločest, mama ti je samo podigla telefonsku slušalicu i disconnectala te s interneta.

Na televizoru nije bilo kraljica koje šopingiraju - gledali smo Willa Smitha i Carltona. Curice nisu htjele postat Kim Kardashian kad narastu - htjele su bit Djevojčica iz budućnosti.

Josip Katalenić je bio samo loš pjevač.

Najpoželjniji telefon nije bio ajfon nego bilo koji telefon koji umjesto pulsnog ima tonsko biranje jer je to značilo da možeš nazvat Borisa Mirkovića i Ivanu Plechinger i igrat Hugo s njima. Hugo. Mordana.

Kokice su se pekle u velikom loncu i zagorile bi češće nego ne, ali bile su najbolje.

Kad si čuo riječ "superstar", pomislio si na Michaela Jordana i Michaela Jacksona. Danas pomisliš na Justina Biebera i ček kaj će sad bit kad je Zayn otišo iz One Directiona OMG I can't even!

Mjuza se slušala na kazeti, od početka do kraja, na walkmanu. U kaziću je uvijek bila spremna kazeta ako na radiju bude stvar koju čekaš snimit. Uvijek bi ju uhvatio tako da fali prvi dio ali nema veze. Imaš pjesmu i cijeniš ju više nego što ćeš ikad cijenit torrent albuma koji danas imaš na hardu za 3 minute.

Od ljetnih hitova smo slušali Coco Jumbo i No Mercy Where Do You Go. Nije bilo Pit Bullova i ostalih silovatelja pužnica.

Trčali smo doma u 19.25 da uhvatimo lijetnu (bok kak si) reprizu Prijatelja. Dadilja nije imala nijednu reprizu. Učili smo španjolski uz Marisol.

Govorili smo pet i petejst do pol devetnejst.

Postojala je Kinder Lada. Ne ova druga nego prava KINDER Lada, u čaši na kravicu koju si kasnije sačuvao.

Paradajz je imao okus po paradajzu.

Voda se pila iz pipe i nitko nije umro.

Jeli smo ručak i nitko osim ljudi za stolom nije vidio što smo sve jeli.

Plastične boce su se skupljale za pretakanje rakije a ne za preživljavanje.

U pekari nisi mogao kupit lisnato s nojevim suzama, ali bilo je pereca (probaj danas nać perec).

Igrali smo graničara. Lopova i pajkana. Košarku na školskom dok nas stariji nisu potjerali. Curice nisu pjevale Daru Bubamaru nego pjesmice iz gumi-gumija.
Ombre se zvao izrast.

Sinj se zvao Senj.

Massimo je bio radostan.

Lijeta su bila manje vruča. #jeltiteško?

Terminator nije bio treš.

Baš je bilo krasno.

Ovo je bila nostalgična kolumna. Sent from my laptop na molu.

index.hr