TALIJANI O VRHBOSANSKOM NADBISKUPU "Spašavao je Židove kad je to bilo najgore i riskirao vlastiti život"

TALIJANI O VRHBOSANSKOM NADBISKUPU "Spašavao je Židove kad je to bilo najgore i riskirao vlastiti život"

Talijanska novinska agencija ACI Stampa objavila je 21. ožujka 2022. zanimljiv članak o bivšem skopskom biskupu i kasnije vrhbosanskom nadbiskupu mons. Smiljanu Franji Čekadi.

Talijanska novinska agencija ACI Stampa, koja nudi besplatnu online uslugu posebice katoličkim biskupijama, župama i internetskim stranicama, objavila je 21. ožujka 2022. zanimljiv članak o bivšem skopskom biskupu i kasnije vrhbosanskom nadbiskupu mons. Smiljanu Franji Čekadi koji je proglašen pravednikom među narodima. Novinar Andrea Gagliarducci donosi kratku priču o mons. Smiljanu Čekadi, koji je bio biskup glavnog grada Makedonije u godinama Drugog svjetskog rata, a proglašen je „pravednikom među narodima. Članak nosi naslov „Skopski biskup iz ratnih godina je ‘pravednik među narodima’“, prenosi KTA.

Pomagao u spašavanju Židova

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Među mnogima koji su radili na spasenju Židova tijekom Drugog svjetskog rata bio je i biskup Smiljan Čekada, koji je upravljao Skopsko-prizrenskom biskupijom od 1940. do 1967. godine, a kojeg je Yad Vashem proglasio pravednikom među narodima, stoji u spomenutom članku u kojem novinar dodaje da je mons. Čekada 1940. godine imenovan biskupom u Skopju u vrlo složenom povijesnom kontekstu:

U travnju 1941., nakon što su Njemačka i njezini saveznici iz Osovine okupirali Jugoslaviju, zemlja je podijeljena na područja kontrole između Njemačke, Italije, Mađarske i Bugarske. U zamjenu za podršku Njemačke, Bugarskoj je dopušteno da pripoji Makedoniju i Egejsku Traciju.

Sredinom 1942. otvoreni su tajni pregovori između Bugarske i Njemačke o planiranju deportacije svih Židova iz Bugarske, Tracije i Makedonije u logore smrti u Poljskoj.

Početkom rujna 1942. formirano je Posebno povjerenstvo za židovska pitanja (pri Ministarstvu unutarnjih poslova) na čijem je čelu bio Aleksandar Belev. Namjera mu je bila prekinuti izolaciju Židova od gospodarstva, eliminirati sva njihova preostala prava i na kraju ih deportirati iz zemlje.

Sporazumom potpisanim između Njemačke i bugarske vlade 22. veljače 1943. bilo je predviđeno da se prvo deportira 20.000 Židova iz anektirane Tracije i Makedonije.

Dana 11. ožujka 1943. više od 7.000 makedonskih Židova prikupljeno je i prebačeno u skladišta duhanske tvrtke Monopoli u Skoplju, koja se nalazi u blizini željezničke pruge.

Biskup Čekada se od samog početka svoje biskupske službe bavio pitanjem progona Židova, a odmah je u svojoj prvoj homiliji govorio o pravdi za sve ljude bilo koje nacionalnosti i rase.

Dana 11. ožujka 1943. uputio je protestno pismo zapovjedniku skopske policije Asenu Bogdanovu u kojem je akciju protiv Židova nazvao “bolnom pojavom”. Zahtijevao je puštanje na slobodu onih koje je nazvao “katoličkim Židovima” i inzistirao da mu se dopusti posjećivanje Židova u monopolskim skladištima i da se prema Židovima postupa humano.

Riskirao život suprotstavljajući se nacistima

Bogdanov nije odgovorio na njegovo pismo, ali je poslao pritužbu Arthuru Witteu, njemačkom konzulu u Skoplju. Ovu pritužbu Witte je priložio svom vanjskom izvješću o deportaciji Židova iz Makedonije.

Biskup je riskirao život suprotstavljajući se nacistima, a najmanje petero djece (četiri dječaka i jednu djevojčicu) sakrio je u prostore katoličke crkve u Skoplju, a potom i katoličkih samostana Letnica i Janjevo.

Među djecom, koja su spašena njegovim intervencijom, bili su Saul Gatenho (rođen 1940.), Albert Musafia (rođen 1936.) i Erika Weingruber. Dana 9. ožujka 2010. Yad Vashem je Smiljana Čekadu proglasio pravednikom među narodima, stoji u spomenutom članku.

Životopis nadbiskupa Čekade objavio je i profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu mons. dr. sc. Pavo Jurišić u svom znanstvenom članku objavljenom u sarajevskom časopisu Vrhbosnensia, br. 2 iz 2016. godine (str. 383-407) pod naslovom: „Sluga Božji Josip Stadler. Uzor za pastoral duhovnih zvanja“:

Mons. dr. Smiljan Franjo Čekada, četvrti po redu vrhbosanski nadbiskup, rođen je 29. kolovoza 1902. u Donjem Vakufu u obitelji s petero djece, od kojih su trojica odabrala duhovno zvanje, to su uz nadbiskupa njegova dva brata, Čedomil i Milivoj. Dr. Smiljan Čekada pohađao je u Travničkom sjemeništu Nadbiskupsku gimnaziju, a teologiju na Bogosloviji u Sarajevu te je nakon završenog studija zaređen za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije 1925.

Nakon ređenja preuzima župu Jelaške, ali ga već sljedeće godine nadbiskup Ivan Šarić šalje na studij u Rim, gdje je studirao na Papinskom sveučilištu Gregoriana, te je ondje doktorirao 1928. Nakon povratka u Sarajevo bio je imenovan vjeroučiteljem i odgojiteljem u konviktu „Kralj Tomislav“ Hrvatskoga kulturnog društva „Napredak“, a od 1928. do 1933. bio je i urednik „Katoličkog tjednika“. Te godine odlazi u Bosanski Brod za župnika gdje ga je već sljedeće godine 1939. zateklo imenovanje za pomoćnog biskupa u Sarajevu.

Sahranjen na sarajevskom groblju

Godine 1940. imenovan je biskupom skopsko-prizrenskim i na toj će dužnosti ostati sve do 1967. kada je imenovan vrhbosanskim nadbiskupom koadjutorom nadbiskupu Marku Alaupoviću. Čekada je iz Skoplja bio imenovan privremenim upraviteljem Banjolučke biskupije 1946., kada je u izbjeglištvu umro banjolučki biskup Josip Garić, te je tom biskupijom upravljao sve do 1949.

U vrijeme forsiranja tzv. svećeničkih udruženja od komunističkih vlasti, Čekada je bio proganjan i zlostavljan, te mu je čak bio zabranjen dolazak u Bosnu i Hercegovinu. Vodstvo Vrhbosanske nadbiskupije preuzima 1970. Preminuo je u Sarajevu 18. siječnja 1976. u Sarajevu. Bio je po vlastitoj želji sahranjen u obiteljskoj grobnici na sarajevskom gradskom groblju Bare, ali nakon zadnje obnove sarajevske katedrale njegovi su posmrtni ostaci preneseni u grobnicu sarajevskih nadbiskupa u sarajevsku katedralu koju je podigao prvi vrhbosanski nadbiskup, sada sluga Božji dr. Josip Stadler.

Medalja Pravednik među narodima

Život i djelo nadbiskupa Čekade okrunjeni su medaljom države Izrael, Jad Vashem, Jeruzalem od 8. veljače 2011. koja je utvrdila da je Smiljan Franjo Čekada kao skopski biskup po cijenu vlastitog života spašavao Židove iz tamošnjeg logora u vrijeme Drugog svjetskog rata.

Medalja Pravednik među narodima post mortem Smiljanu Franji Čekadi u Skoplju uručena je živim nasljednicima brata Vladimira: sinu Želimiru i njegovim sestrama Dubravki i Smiljani prigodom otvaranja Memorijalnog centra holokausta u Skoplju 10. ožujka 2011.

Drugi svjetski rat zatekao je dr. Smiljana Čekadu na dužnosti skopskog biskupa gdje je još od 1940. u javnim nastupima isticao jasne moralne stavove i potrebu pomaganja svim ugroženima. O tom je pisala beogradska Židovka Ženi Lebl u knjizi „Plima i slom (iz povijesti Židova Vardarske Makedonije)“ koja se za života silno zalagala za biskupovo proglašenje pravednikom. „U te strašne ožujske dane 1943. pokušao je skopski biskup dr. Smiljan Franjo Čekada spašavati Židove iz ‘Monopola’. Dr. Čekada ustoličen je za biskupa u Skoplju krajem 1940. i već u svojoj prvoj propovijedi govorio je o pravdi prema svim ljudima, ma kojoj narodnosti ili rasi pripadali (Židovski glas, 35,13. XII. 1940., str. 5).

To je svoje uvjerenje dokazao i na djelu u najtežim trenucima židovske zajednice, što je izazvalo bijes Bugara i Nijemaca. On je zahtijevao da mu se dopusti posjetiti logoraše i da se prema njima postupa čovječno, a govorio je i o puštanju na slobodu barem ‘Židova katoličke vjere’ – po njegovim riječima. Svi su njegovi pokušaji ostali bezuspješni, ali je vrijedno i njih zabilježiti… Na dan internacije uputio je biskup dr. Smiljan Čekada jedno, po načinu i po tonu uvredljivo, pismo policijskome načelniku Bogdanovu u kojemu između ostalog naziva akcije protiv Židova ‘bolnom pojavom’.

On je kategorički zahtijevao da se odmah pusti na slobodu 31 Židov, koji su se u godinama 1941., 1942. i 1943. pokrstili, između ostalih i gospođu Reu de Kok, i zahtijevao neodgodivo dopuštenje da osobno posjeti Židove u logoru ili da se to dopusti njegovu opunomoćenom predstavniku. Na kraju je zaprijetio policijskome načelniku da će on biti odgovoran u slučaju da se prema Židovima u logoru ne bude postupalo čovječno. Policijski inspektor nije mu na to pismo ni odgovorio.“ Kada je biskup Čekada vidio da od prosvjeda i dopisa nema puno koristi, krenuo je u konkretnu akciju spašavanja petero židovske djece čiji su roditelji bili uhićeni i odvedeni u logore izvan Makedonije, iz kojih se nikada nisu ni vratili, najprije je sakrio a potom četvoricu dječaka poslao u samostane časnih sestara na Kosovo, a jedinu djevojčicu, Eriku Weingruber, kod redovnica u Janjevo. Usp.: Katolički tjednik br. 11. od 20. ožujka 1911. Vijest donosi i web stranica župe Garevac 18. lipnja 2010.

Na mrežnoj stranici Banjolučke biskupije nalazi se sljedeći životopis dr. Smiljana Franje Čekade s osvrtom na vrijeme njegova upravljanja ovom biskupijom:

Rodio se u Donjem Vakufu, župa Bugojno, 29. studenoga 1902., a za svećenika je zaređen 5. travnja 1925. Imenovan je pomoćnim biskupom vrhbosanskim nadbiskupu Šariću 6. lipnja 1939., a biskupsku posvetu primio je 6. kolovoza 1939. u Sarajevu. Godinu dana poslije, točnije 18. kolovoza 1940., imenovan je rezidencijalnim biskupom u Skoplju. Budući da je biskup Garić još u proljeće 1945. zbog liječenja morao napustiti biskupiju, a godinu nakon toga je umro u Grazu, Sveta je Stolica odmah nakon njegove smrti povjerila Čekadi i upravu Banjolučke biskupije. Bilo je to 8. srpnja 1946. Dakako da je bilo vrlo teško upravljati biskupijom s tolike udaljenosti. U Banju Luku Čekada je dolazio dvaput godišnje i boravio tu po dva mjeseca, kako bi obavio najnužnije poslove.

Pohodio je župe i dijelio sakrament potvrde pa se opet vraćao u Skoplje. Komunističkim vlastima su i ti njegovi rijetki dolasci bili trn u oku pa su ga čak dvaput protjerali iz Banje Luke. Prvi put se to dogodilo 1950. godine, kada mu je naređeno da u roku osam dana mora napustiti Banju Luku i Banjolučku biskupiju. On je pismeno prosvjedovao kod šefa države Tita i početkom korizme 1951. ponovno došao u Banju Luku, ali je od Udbe dobio nalog da u roku od 24 sata zauvijek napusti Banjaluku a zajedno s njom i čitavu Bosnu i Hercegovinu. Naime, upravo u to vrijeme u Bosni i Hercegovini nema ni jednoga biskupa koji bi vršio svoju dužnost: vrhbosanski nadbiskup dr. Ivan Šarić je u egzilu, mostarski biskup dr. Petar Čule u zatvoru, a biskupska stolica u Banjoj Luci ispražnjena. Osnivanjem staleškog svećeničkog udruženja “Dobri Pastir” u koji se učlanio najveći broj franjevaca vlasti su namjeravale stvoriti Crkvu podložnu njihovoj kontroli, neovisno od Svete Stolice. Čini se da upravo u tom svjetlu valja gledati i izgon biskupa Čekade iz Banje Luke.

U Banjoj Luci Čekada je svojim vikarom delegatom imenovao mons. Božu Ivaniša, generalnog vikara u doba biskupa Garića, a kancelarom fra Mirona Kozinovića. Oni su praktički vodili poslove biskupije i o tome ga izvješćivali. Bilo je to vrlo teško vrijeme kada je trebalo nekako nadoknaditi ubijene i prognane svećenike kao i one koji su izdržavali višegodišnje zatvorske kazne i kako-tako pastorizirati vjernike. Pozvani su u pomoć stariji svećenici pa i preostali trapisti, a neki su upravljali i s više župa.

Katolička tiskovna agencija na svojoj mrežnoj stranici donijela je i vijest o prijenosu smrtnih ostataka  nadbiskupa Čekade s groblja Bare u sarajevsku katedralu Srca Isusova.