Katolici danas slave svetkovinu Tijelova

Veliki blagdan u katoličkom kalendaru poznat je kao Tijelovo, odnosno svetkovina Presvetog Tijela i Krvi Kristove. Ovim blagdanom vjernici obnavljaju vjeru u Isusa Krista, pravoga Boga i pravoga čovjeka, koji je u određenom povijesnom trenutku postao čovjekom radi spasenja svijeta. Tijelovo posebno naglašava otajstvo euharistije, u kojoj je Krist trajno prisutan pod prilikama kruha i vina.

Pun naziv blagdana glasi Presveto Tijelo i Krv Kristova. Njime se slavi otajstvo utjelovljenja – činjenica da je Bog postao čovjekom i živio među ljudima. Isus Krist imao je pravo ljudsko tijelo i krv te je, kako piše sveti Pavao, bio „u svemu jednak ljudima osim u grijehu“.

Na ovaj blagdan Crkva se prisjeća da je Bog postao čovjekom kako bi bio blizak svakome od nas. Isus je na Posljednjoj večeri svoje otajstvo utjelovljenja povezao sa znakovima kruha i vina, koji snagom njegovih riječi postaju njegovo Tijelo i Krv. Tako je ustanovio sakrament euharistije, duhovnu hranu i piće za vjernike.

Posebno mjesto u slavlju imaju hostija i kalež, koji se tijekom mise pokazuju vjernicima kao vidljivi znakovi Kristove prisutnosti. Tijelovo snažno ističe istinu da je Isus istodobno pravi Bog i pravi čovjek te da je ljudsko tijelo dar koji je pozvan služiti i darivati se drugima.

Na to nas podsjećaju trenuci kada promatramo podignutu hostiju, klečimo pred svetohraništem, sudjelujemo u procesiji s Presvetim ili pristupamo svetoj pričesti. Sve su to znakovi Kristove ljubavi, njegova predanog tijela i prolivene krvi za spasenje čovjeka.

Ustanovljenje svetkovine

Početci svetkovine Tijelova povezani su sa sveticom Julijanom iz Liègea, rođenom 1193. godine u belgijskom Retinnesu. Nakon što je rano ostala bez roditelja, odgojena je u samostanu augustinki u Mont-Cornillonu, gdje je već kao mlada redovnica pokazivala posebnu pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji, Kristovoj muci i Presvetom oltarskom sakramentu.

U šesnaestoj godini života počela je imati mistična viđenja. U jednom od njih vidjela je puni mjesec na kojem se nalazila tamna mrlja. Nakon dugotrajne molitve, prema predaji, primila je objašnjenje da ta mrlja predstavlja nedostatak posebne svetkovine posvećene Presvetom sakramentu.

Prema tom viđenju, Crkva je trebala dobiti poseban blagdan kojim bi se slavilo otajstvo euharistije, neovisno o Velikom četvrtku, kada je naglasak prvenstveno na Kristovoj muci i smrti.

Istaknuta su tri razloga za uvođenje takve svetkovine: učvršćivanje vjere u stvarnu Kristovu prisutnost u euharistiji, poticanje vjernika na dublje klanjanje i duhovni rast te davanje zadovoljštine za uvrede i nepoštovanje prema Presvetom sakramentu.

Julijana je svoje viđenje dugo držala u tajnosti, no nakon više od dvadeset godina o njemu je obavijestila crkvene poglavare, među kojima su bili biskup Liègea Robert de Thorete, dominikanac Hugh te arhiđakon James Pantaleon, budući papa Urban IV.

Godine 1246. biskup de Thorete sazvao je sinodu na kojoj se raspravljalo o mogućnosti uvođenja nove svetkovine. Nakon razmatranja zaključeno je da prijedlog nije u suprotnosti s crkvenim naukom te je odlučeno da se uvede slavlje u čast Presvetog oltarskog sakramenta.

Iako biskup nije doživio provedbu svoje odluke jer je iste godine preminuo, svetkovina je prvi put proslavljena u Liègeu zahvaljujući tamošnjim kanonicima.

Velik korak prema općem prihvaćanju svetkovine dogodio se kada je James Pantaleon 1261. godine izabran za papu Urbana IV. Na poticaj crkvenih poglavara odlučio je proširiti slavlje na cijelu Crkvu.

Papa Urban IV. izdao je 8. rujna 1264. godine bulu Transiturus, kojom je odredio da se svetkovina Tijela Kristova slavi svakog četvrtka nakon svetkovine Presvetog Trojstva. Istodobno je vjernicima koji sudjeluju u bogoslužjima povezanima s blagdanom podijelio posebne oproste.

Liturgijske tekstove za ovu svetkovinu sastavio je sveti Toma Akvinski. Njegovi himni i molitve smatraju se među najljepšim djelima crkvene liturgijske baštine.

Kasniji pape nastavili su promicati slavlje Tijelova. Papa Klement IV. ponovno je potvrdio svetkovinu, dok se za pontifikata pape Ivana XXII. ustalila praksa procesija u kojima se Presveti sakrament nosi u pokaznici kroz mjesta i gradove.

Pape Martin V. i Eugen IV. dodatno su poticali sudjelovanje vjernika u procesijama dodjeljujući različite duhovne povlastice.

Procesija na Tijelovo ima duboko simbolično značenje. Noseći Presveto kroz ulice, vjernici javno svjedoče svoju vjeru te se podsjećaju da i sami trebaju biti „žive pokaznice“ Kristove prisutnosti u svijetu. Cilj procesije nije demonstracija ili prosvjed, nego svjedočanstvo da kršćani kao hodočasnici slijede Krista prema konačnom cilju života.

Tijelovo je stoga prilika da svaki vjernik razmisli na koji način svojim životom predstavlja Krista u svakodnevici.

Klanjanje pred Gospodinom prisutnim u euharistiji

Uz sudjelovanje na svetoj misi i primanje pričesti, brojni sveci preporučuju i osobnu pobožnost klanjanja pred Presvetim oltarskim sakramentom.

Sveti Alfonz Marija de Liguori posebno je naglašavao vrijednost vremena provedenog pred Presvetim, potičući vjernike da svakodnevno izdvoje barem petnaest do trideset minuta za molitvu i klanjanje.

Prema njegovim riječima, kratko vrijeme provedeno pred euharistijskim Kristom može donijeti više milosti nego mnoga druga pobožna djela tijekom dana. Isticao je da vjernici s velikim poštovanjem posjećuju sveta mjesta u Jeruzalemu, ali da je Krist na poseban način prisutan upravo u Presvetom sakramentu.

Svetu Tereziju Avilsku nadahnjivala je činjenica da je Isus trajno dostupan svakome tko ga želi susresti. Dok zemaljski kraljevi često ostaju nedostupni svojim podanicima, Krist je prisutan u euharistiji i svakome omogućuje osobni susret bez posrednika.

Zato je klanjanje pred Presvetim za mnoge vjernike poseban trenutak molitve, sabranosti i susreta s Gospodinom koji ostaje prisutan među svojim narodom.