PROPOVIJED C 19. Nedjelja kroz godinu (07.08.2016) Martin Stewen

U stisci?
To je jedan zanimljiv fenomen: Kada se pokuša promotriti jednom situacija manjina, može se zamijetiti sličan proces. Kada se ljudi osjećaju napušteni ili misle da su napušteni, polaze tražiti saveznike, kako bi se s njima ujedinili. Pri tome može proizići i ponešto vrlo različitoga.

Slika nastaje iz mnogo boja

Jednom će oni, koji su u manjini, pokušati ojačati. Oni će zajedno naučiti savladavati svoju životnu situaciju.
Kada mi pogledamo u našim gradovima centre različitih kulturnih zajednica, možemo ondje iskusiti vrlo mnogo obogaćenja i ponešto naučiti kao kulturnu razmjenu. To je zanimljivo i divno. Mnogo toga što je za naš život postalo posve razumljivo, biva kritično gledano i razmatrano od ljudi iz drugih životnih navika. Tako mi ostajemo pokretni i fleksibilni. Kao primjer služe mnogi centri vjerskih manjina koji pružaju intenzivno svjedočenje o životu islama, židovstva i drugih vjerovanja među nama i u središtu svoje dijaspore. To su i grupe seksualnih manjina, homoseksualaca i lezbejki koje se organiziraju u slavljenje fešta Christopher-Street-Days ili Gay-Pride za sve one koji stoje uz to.
Primjeri se daju dopuniti - oni su svi slični: male grupe u društvu daju svima oko sebe osjećati, što ih nosi i čini živosnima. Taj osjećaj je prelazan.

Potisnuti na rub

Također se pak može zapaziti, kako se manjine pokušavaju održati i obraniti: ponekad i protiv pravih protivnika, drugi put protiv izmišljenih. Pripadnici socijalne manjine tada pokušavaju ojačati svoj grupni «ego», tim što se mobiliziraju protiv upliva iz vana.
Kada osjećaj, pripadati manjini, biva shvaćen kao prijetnja, to postaje klica fundamentalizma i ekstremizma. Mi to doživljavamo uvijek ponovno - oko nas ili u dalekom inozemstvu.

Evo i za to primjera:

Mnogi mladi ljudi su doživjeli i slavili «preokret» u Njemačkoj prije 14 godina. Ali triježnjenje je uskoro slijedilo. Oni su doživjeli da nisu dorasli zahtijevima nove situacije te stoga naizgled pripadaju gubitnicima preokreta. Oni su se okupili, organizirali i povezali s onima koji su već prije na drugom mjestu, morali prebroditi takove životne situacije i ekstremizam je cvjetao.
Ili: kada se muslimanski Palestinci osjećaju u vlastitoj zemlji ugnjetavani i pritisnuti od židovske većine, može to samo jedno vrijeme ići dobro: bilo kada moraju - posve rječito - puknuti bombe.
Kako prva varijanta držanja, solidarno jedinstvo, može biti vrlo plodonosna, tako je mobilizacija uvijek visoko eksplozivan konfliktni potencijal. To potvrđuju uvijek ponovno svjetski događaji.

«Držite se također i vi pripravni!»

Kao kršćanke i kršćani, kao Isusovi sljedbenici, kao Crkva, zaokuplja nas tu i tamo također osjećaj da smo unutar svijeta jedna manjina koja se mora (ovdje) snaći. To nije bilo uvijek tako; u cijelosti su postojale skroz na skroz kršćanski obilježene socijalne strukture u kojima je bila prisiljavana javna življena vjera - svejedno koliko je ovo uvjernje bilo zaista pravo. Za vrijeme cara Konstantina, negdje sredinom 4 stoljeća, dogodilo se kroz prilaženje cara kršćanstvu, da su s njim svi pripadnici iz državnog aparata morali postati kršćani. Bez krštenja nije bilo zaposlenja u javnoj službi, niti karijere.
Ovaj «narodno-crkveni» karakter gubi se sve više iz našega (evropskog) okružja. Crkva se razvija sve više onako, kakva je bila prija Konstantina, jedna zajednica vjernika koja se mora boriti za priznanje i nazočnost.

Naš kapital

No to nije samo teško nego i šansa. Jedna šansa uistinu koja se može i propustiti. Kako ćemo se mi držati kao kršćani? Da li smo mi «sol zemlje», «svjetlo na hridi»? Ili živimo li mi prije po motu «onaj tko nije uz nas, protiv nas je?»
Kako djeluje zadnje držanje, pokazao sam u nekoliko izvan-crkvenih područja:
Ekstremističko držanje razdvaja i ne spaja, odbija i ne uvjerava. Ono pruža krajnje sklonište samo za neslobodne i oštećene. Današnje evanđelje nas poziva da se kao kršćanke i kršćani samosvjesno i radosno stavimo našoj situaciji: «Ne boj se stado malo!» - iako ono nije tako posve maleno...
Mi smo pozvani da stojimo iza evanđelja u nasljedovanju Isusa te da ga propovijedamo svijetu. Onaj tko ima nešto za reći, neće se moći izvući, moguće slušatelje moliti i poticati na slušanje, morat će se sprijateljiti s ljudima koji (još) ne idu njegovim putevima. Mi smo ljudi koji trebamo naslijediti kraljevstvo Oca i koji poznajemo tamo deponirano blago - zapravo jedno božje osiguranje. Ali ovo osiguranje stoji nas nekoliko premija: mi smo pozvani da dalje dajemo ozdravljujuću blagovijest Isusovu koja nam je povjerena i da ju propovijedamo u središtu života. Mi smo «sluge koje poznaju volju svojega gospodara», te smo pozvani da se brinemo o tome. Za to ćemo se morati staviti životu i ne možemo to izbjeći.

Dobro osigurani

Ne koristi ništa da samo razgledamo i žalimo svijet koji se mijenja na gore. Kulturni pesimizam je pojava svih vremena, ali ne naročito plodonosna. Svijet se mijenja uvijek i to će tako i ostati.
Blago Boga koje nam je On povjerio, ne skriva samo zadaću da upravljamo s ovim - ono nudi također i sigurnost. S tim dobrom osjećamo se osnaženi da živimo slobodno i neusiljeno kao kršćanke i kršćani, čak ako to možda djeluje i pomalo začuđujuće.
Martin Stewen

Prijevod s njemačkog: Katica Kiš