KARDINAL PULJIĆ NAJAVIO MIROVINU "Idem u starački dom, tamo ću pastorizirati"

KARDINAL PULJIĆ NAJAVIO MIROVINU "Idem u starački dom, tamo ću pastorizirati"
hercegovina.info

Nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić se u razgovoru za Hrvatski katolički radio u utorak, 18. siječnja 2022., povodom odlikovanja koje je primio od predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića, osvrnuo na trenutnu situaciju u BiH te je najavio odlazak u mirovinu.

Uzoriti kardinale Puljiću, jučer ste primili odlikovanje Predsjednika Republike Hrvatske. Kako ste ga doživjeli – u govoru ste na prvo mjesto stavili ljude iz BiH?

"U biti, sam Isus Krist došao je kao čovjek radi ljudi. I mene je pozvao i poslao poradi ljudi. I ja sam u cijelom svojem životu, u zvanju, poslan ljudima. Posebno sam se školovao da naučim voljeti ljude. Nije to jednostavno. Zato mi je drago da me to priznanje na neki način ohrabruje da ne posustanem, – kako psalam kaže: Ne zabaci me u starosti – da i u ovim godinama ne zaboravim to poslanje".

U vašem pastirskom poslanju posebice ste istaknuli trojicu biskupa koji su vam uzori: Josip Stadler, Franjo Kuharić i Alojzije Stepinac.

"Oni su mi, zapravo, bili nadahnuće. Stadler je došao u vrlo teško vrijeme, poslije turskih vremena, u zemlju u kojoj još ništa nije bilo crkveno-hijerarhijski organizirano. Nije imao ni katedralu, ni kuću, ni išta i zadivljen sam njegovom hrabrošću kojom je ustrojio mjesnu Crkvu, kojom je napravio toliko toga, da mi teško sve to uopće popravimo. Nije on sam fizički napravio – u ljudima je probudio svijest da postanu svjesni onoga što jesu. Nije se izolirao, otvorio se za sve druge, i za muslimane. Posebno moraju znati koliko ih je on hranio u svojoj velikodušnosti, baš tu sirotinju. Zato ga i zovu otac sirota.

Zatim mi je napose bl. Alojzije Stepinac uzor. On je tako mudro u tim najtežim danima sačuvao zdrav stav, kršćanski stav, nacionalni stav hrvatskom narodu u zemlji i u svijetu, tako da sam se s njime nadahnjivao kako u tim burnim vremenima sačuvati ispravna načela.

Onda kad sam kojiput bio u kušnji sastao sam se s drage uspomene kardinalom Kuharićem pa sam mu se kao ocu znao ispovijediti. A on je mene tako fino savjetovao: „Vinko, drži se načela, ovo će proći, a načelo će ostati.“ Ti njegovi stavovi su me hrabrili da budem uporan u stavovima koliko me god napadali, s jedne ili s druge strane. Ostao sam nekako postojan u tim stavovima.

Zato su mi ta trojica ljudi bili nadahnuće. Jasno, moram zahvaliti ljudima koji su se molili. Ja ništa ne bih mogao napraviti da nije bilo mnogo onih koji su se molili. Uvijek sam osjećao da nije snaga od mene nego od Božjih davanja".

Uzoriti, uvijek ste bili ne samo predstavnik Crkve, nego i hrvatskog naroda, kao dvostruki pastir. Spomenuli ste kušnje – koje su vas kušnje najviše potresale tijekom protekle 31 godine koliko ste biskup?

"Najteža mi je kušnja kada ne mogu pomoći. To je jedan vrlo težak osjećaj koji ne mogu izreći – kad stojim pred zidom i ne mogu pomoći, bilo da se radio o stradanju naroda, bilo da se radi o drugim kušnjama. Međutim, također mi je bila kušnja kako sačuvati nadu u tom mraku. Sjećam se jedne zgode kada je s 12. na 13. svibnja 1992. zapaljena crkva na Stupu. Onda me je sada pokojni župnik nazvao i kazao: „Nadbiskupe, crkva gori.“
Pitam ja: „Jeste li vi svi sklonjeni?“
– „Jesmo.“
– „Što je sa slikom?“
– „S nama je.“
– „Dok je naše glave bit će i crkava.“

Kasnije sam Bogu zahvalio što me je nadahnuo da ohrabrim tog svećenika u tom trenutku. I ja sam bio pod stresom, ali je u tom trenutku trebalo buditi nadu. Dakle, kušnja je bila upravo u tomu da, u tim kriznim trenucima političkih previranja ili premoći zla, treba sačuvati nadu i tu nadu prenijeti na narod".

Sada je ponovno vrijeme kad se traži nada. Vi ste krajem prošle godine s biskupima BiH uputili priopćenje na kraju zasjedanja. Čak se spominje i pitanje rata, pljušte teške riječi – što se to događa, trebamo li zaista strahovati za BiH, posebno za naš narod?

"Ma ne treba strahovati, treba raditi. Ne trebamo prepuštati da zlo stihijski preuzme moć. Treba se u toj stvarnosti boriti da istina pobijedi, da pravednost pobijedi, da sačuvamo čovjekovo dostojanstvo, da sačuvamo slobodu savjesti. Mi ne možemo čekati, moramo raditi, upravo djelovati. Kako je današnje vrijeme podvrgnuto javnom mnijenju, u tom javnom mnijenju moramo prikazati i stavove koji su važni, koji traju. Zato smatram da unatoč tomu, kakvo god bilo vrijeme, moramo sačuvati pouzdanje u Boga. Nije slučajno narod rekao: Mogu ljudi kako hoće, ali neće dokle hoće. Božja će doći kad-tad. Zato je prevažno sačuvati to pouzdanje u Boga. Koliko god je ljudska jaka, moćna, ali je nemoćna pred Božjom".

Komu bi sada u interesu bio rat u BiH i zastrašivanje naroda?

"Mislim da rat nikada nije došao od nekih posebnih interesa nego od zaslijepljenosti duha. Samo lud čovjek može željeti rat. Pametan ni jedan ne može. Pogotovo kad je u pitanju majka – ni jedna majka se neće oduševiti da njezin sin ide ginuti. Za čije babe zdravlje? Važno je dati javnosti do znanja da svi oni koji zveckaju oružjem, koji tobože kukaju za čovječanstvom, toliko troše na oružje. To je zapravo jedna diskrepancija stavova. Zato je potrebno u ljudima stvarati hrabri duh zauzimanja za čovjeka, za njegova prava, za njegovo dostojanstvo. Što će nama država ako naroda nestane?! Tobože se bore za nekakvu državu, a gaze narod. To je jedna tako đavolska politika, koja tako nešto rad"i.

Nestaje li hrvatski narod iz BiH? Imamo statistiku Popisa stanovništva u Hrvatskoj – 400 tisuća nas je manje u odnosu na prije 10 godina. Kakva je situacija u BiH, kakve podatke sada imate?

"Mi smo uvijek skloni govoriti u brojevima. Svaki čovjek je važan. Mi smo prepolovljeni u odnosu na predratno stanje. Međutim, bez obzira, onomu što jest treba pomoći da ostane ono što jest. To je zapravo bitno. Na ono što je Hrvatska sada doživjela davno je, još na početku prije rata, ljudi su ukazivali. Pokojni Baković govorio je o potrebi prirasta. Smatrali su ga ludim. Međutim, sad kukaju. Znači, trebalo je ozbiljno shvatiti potrebu života, voljeti život i raditi za život. U prvom redu to je obiteljsko gnijezdo u kojem se prihvaća i odgaja život. Međutim, ako društvo ne zna vrednovati obitelj, samo je sebe uništilo. Zato je svaka obitelj Crkva u malom. Tako da mi u Crkvi moramo također vrednovati tu obitelj – Crkvu u malom, gnijezdo vjere. Što je našu vjeru sačuvalo tijekom 400 godina pod Turcima? Pa obitelj. Obitelj je vjerovala i to prenosila s koljena na koljeno. Tako da se moramo vratiti vrednovanju obitelji, njezine vjere i odgoja u vjeri. A onda će se razvijati župna zajednica, biskupija itd".

Primjetno je koliko je u posljednjih mjesec dana najviših političkih dužnosnika bilo u Sarajevu, od predsjednika Vlade Andreja Plenkovića 13. prosinca, do ministra vanjskih i europskih poslova Gorana Grlića Radmana početkom godine, a vi ste sada bili kod predsjednika Zorana Milanovića. Hoće li to doprinijeti poboljšanju položaju Hrvata u BiH?

"Ne radi se o položaju, nego o stvaranju zdravije klime. Sadašnja klima je zatrovana. Pojedini političari kao da se natječu što više pocrniti odnose s Hrvatskom, gotovo i neki hrvatski lideri ondje (ne znam jesu li hrvatski, ali zovu se hrvatski). Natječu se što negativnije govoriti o tim odnosima. Dakle, potrebno je shvatiti: nema druge nego zajedno živjeti. Nitko nije dovoljan sam sebi. A što ta Bosna i Hercegovina u svojoj različitosti za sebe znači, ako nema susjedskih odnosa?!

Rekli su Cigi koji je prodavao kuću: „Ma bolan Cigo, ne vrijedi ti ta kuća.“ – „Kako ne vrijedi; ne znaš ti tko je komšija!“ – Komšija daje cijenu kući. Moramo shvatiti da jedni druge trebamo. Ne možemo ići s takvim otrovom jedni na druge. Nesuglasice rješavajmo dijalogom, a ne medijskim ratom i linčom koji se u posljednje vrijeme pojavljuje. Zato vjerujem da dijalog pomaže spustiti stvari na zemlju da ljudi mogu realnije razgovarati. Nema pametnog rješenja bez dijaloga".

Koliko civilni predstavnici vas crkvene pastire u BiH uzimaju kao partnere u dijalogu?

"Koliko im koristimo, toliko nas uzimaju. Ako im ne koristimo, ignoriraju nas. Ne samo domaći, i međunarodni. Ima međunarodnih, koji su u Sarajevu osam, sedam, šest, pet godina, koji me se uopće nisu udostojali pozdraviti. Jasno, sada kada je uhvatila kriza, tražit će da me susretnu".

A zašto vas ignoriraju?

"Zato što nije zgodno čuti istinu. A ja ne mogu drukčije, moram reći ono što ne valja. Ne da napadam ljude i da ih vrijeđam. Jedino će nas istina osloboditi.

Sada se s ovim odlikovanjem iz Hrvatske ponovno vraćate u Sarajevo, odnosno u BiH gdje vas i dalje čeka pastirska služba, Vrhbosanska nadbiskupija, plodovi Sinode koju ste održali. Kako ćete održati Crkvu da ljudi to izdrže, da budu nositelji mira i budućnosti?

Predat ću to mlađemu i snažnijemu da on vodi. Ja ću se polako povući. Moje je vrijeme isteklo, ja sam narod volio i voljet ću ga i dalje a neka sada mlađi preuzme vodstvo i neka se oni bore a ja ću im biti potpora. Kako? Nikad neću zaboraviti jednu zgodu kada je Informbiro pozatvarao ljude. Jednoga mladića, skroz nevinoga, u zatvoru mlate da prizna a on ne zna što da prizna. I dolazi ga u zatvor posjetiti mati, a on je onako sav skljokan od batina i poniženja, kad ju ugleda, počne plakati. Ona kaže: „Sine, glavu gore, majka zna da si ti nevin!“ Drugim riječima: Narode, glavu gore! Ne dajte se satrti ni od svjetske sile, ni od domaće sile – budite ljudi!"

Uzoriti, rekli ste da ćete se povući sa službe i predati ju mlađemu, no, papa Franjo vam je dao da i dalje radite kao nadbiskup…

"Očekujem da će uskoro doći papir da idem u mirovinu".

Što ćete raditi u mirovini?

"Boga moliti. Boga moliti i kad me zovnu da pomognem, pomoći ću".

A gdje ćete boraviti?

"Najvjerojatnije ću, dok se ne svrši moj stan koji će biti u jednom staračkom domu, ostati u rezidenciji. A kad se svrši, poći ću tamo pa ću pastorizirati starački dom".

Je li vaš nasljednik (mons. Tomo Vukšić) spreman nastaviti gdje ste stali?

"Je, je itekako. Ima pameti i snage za to". (kta/ika)