Dva Biskupa popis u BiH Hrvata katolika u 18 stoljeću.

Ovi dokumenti kao i najstariji i prvi potpuni popisi katoličkog življa Bosne Otomanske predstavljaju neprocjenjivu nacionalnu, etničku i povijesno-kulturnu vrijednost ne samo bosankohercegovačkih Hrvata, već i hrvatskog katoličkog stanovništva susjednih hrvatskih područja, posebice u Dalmaciji, koja su krajem 17. i početkom 18. stoljeća naselili upravo Hrvati s hercegbosanskih prostora. Bez ova dva biskupska popisa iz 18. stoljeća nemoguće bi bilo proniknuti u podrijetlo predaka dijela današnjih stanovnika mućkog područja, koji u većini imaju hercegovačke korijene, jer u pravilu pri naseljavanju tadašnje venecijanske Dalmacije migracije su se odvijale u smjeru istok-zapad. Upravo zbog kapitalne vrijednosti biskupskih popisa dužni smo reći ponešto i o njihovim tvorcima. Fra Pavo Dragićević rođen je vjerojatno 1697. godine u Tješilu pokraj Fojnice. Školovao se u fojničkom franjevačkom samostanu i vjerojatno u Italiji. Službovao je kao lektor bogoslovije u samostanu na Visovcu, te je biran za definitora Franjevačke provincije Bosne Srebrene, kojoj su do 1735. godine pripadali i svi franjevački samostani u Dalmaciji.

Sveta ga Stolica imenovala 14. prosinca 1740. godine za naslovnog diumenskog (duvanjskog biskupa) i apostolskog vikara (namjesnika) Bosne Otomanske, a nepunu godinu kasnije ili posve točno 29. srpnja 1741. godine u Zadru ga je za biskupa posvetio zadarski nadbiskup Vicko Zmajević (1670-1745). Sve se to zbiva u najnepovoljnijem trenutku za bosanskohercegovačke Hrvate katolike u njihovom četiristoljetnom robovanju pod osmanlijskim zulumom. Tada (1738. godine) u Bosni živi svega 16.500 katolika, koji imaju samo pet crkava (pri samostanima u Fojnici, Kreševu i Kraljevoj Sutisci, te u Varešu i Podmilačju pokraj Jajca); na raskomadano i obezlagljeno hercegbosansko katoličanstvo pretendiraju biskupi đakovački, makarski i splitski, iako su rijetki od njih i osobno pokušali ući u guste pomrčine bosanskog "vilajeta". Odmah nakon zaređenja biskup Dragićević šalje upustvo svim župnicima na području povjerene mu biskupije, u kojem najavljuje skori pastirski pohod (vizitaciju) "svojoj napaćenoj pastvi". Također je zapovjedio svim franjevcima u Bosni Otomanskoj da se ne odazivaju na pozive susjednih im biskupa niti da izvršavaju njihove eventualne zapovijedi. Ujedno im je zapovjedio da popisati stanje u svojim župama: naselja, domaćine obitelji i broj članova u njima, te da tražene podatke pripreme i uruče mu u vrijeme pohoda. Vizitaciju je započeo 15. listopada 1741. godine posjetom župi Livno, a trajala je do 30. listopada 1742. godine, kad je zbog epidemije kuge prekinuta. Netom je opasnost od kuge minula Dragićević pohodom župi Kreševo od 1. do 16. lipnja sljedeće, dakle 1743. godine, završava vizitaciju Bosni i Hercegovini. Treba spomenuti da se u tom politički nesigurnom i pogibeljnom vremenu fra Pavo Dragićević nije usudio ući u Sarajevo već je tamo poslao svog izaslanika fra Bonu Benića iz sutiskog samostana, a popis u župi Vodičevo prema granici s Austrijom obavio je biskupov izaslanik fra Petar Jajčanin.

Dakako, Dragićević nije posjetio župe istočno od rijeke Neretve (istočna Hercegovina), jer to je bio prostor Trebinjske biskupije i nije spadao pod nadleženost apostolskog namjesnika Bosne Otomanske. Svu građu, prikupljenu u vrijeme pastirskog pohoda s opisom kretanja opasnim stazama i bogazama Otomanske Bosne, sredio je Dragićevićev tajnik fra Mato Marčinkušić Lašvanin. Biskup je to pozorno pregledao, ispravio i dopunio i 29. veljače 1743. godine sve potpisao. Cjelokupno izvješće o pohodu na 438 stranica velikog formata poslao je zadarskom nadbiskupu Vicku Zmajeviću, koji ga je uz popratno pismo 24. travnja 1744. godine proslijedio u Rim Kongregaciji za širenje vjere, u čijim se arhivima u Vatikanu i danas čuva. Prve ulomke iz Dragićevićeva izvješća, koji je, još jednom istaknimo, ujedno i prvi opći popis katoličkog stanovništva Bosne i Hercegovine s neprocjenjovom povijesno-nacionalnom vrijednošću, objavio dva stoljeća kasnije franjevački historik fra Julijan Jelenić u Spomenicima kulturnog rada franjevaca Bosne Srebeničke od 1699-1835. godine (Monumenta Franciscana Jugoslavica, I., Mostar 1927. godine). Cjelokupni pak popis obitelji po župama i naseljima s imenima kućedomaćina, te brojem odraslih osoba i djece objelodanio je jedan od najboljih poznavatelja bosanskohercegovačke povijesti fra Dominik Mandić 1962. godine (Croati catholici Bosnae et Hercegovinae in descriptionibus annis 1743. et 1768. exaratis, Chicago-Roma 1962). Cjeloviti preslik Dragićevićeva izvješća objavio je 1979. godine Luka Đaković (Prilozi za demografsku i onomastčku građu Bosne i Hercegovine. I. (na osnovu popisa katoličkog stanovništva 1743. godine), Akademija nauka Bosne i Hercegovine, Građa, knjiga XXIII. - Odjeljenje društvenih nauka, Sarajevo 1979. godine). Početkom 1761. godine biskup fra Pavo Dragićević počinje ozbiljnije pobolijevati, te kako nije bio više sposoban za veoma tešku biskupsku službu i naporna putovanja nakon četvrt stoljeća iscrpljujućeg djelovanja zahvaljuje na dužnosti, ostavljajući i dalje biskupski naslov. Zanimljivo je spomenuti da je nadživio, doduše za godinu dana, svog nasljednika fra Marijana Bogdanovića (umro 7. siječnja 1772. godine u Kreševu), zauvijek otišavši na vječno počivalište u svojoj Fojnici 24. veljače 1773. godine.

Nakon što se oboljeli fra Pavo Dragićević zahvalio na biskupskoj dužnosti i časti, između nekoliko predloženih kandidata, među kojima je i spominjani fra Bono Benić (1720-1772), Kongregacija za širenje vjere pri Svetoj Stolici 28. srpnja 1767. godine odlučila se, iako se naveliko nećkao, za Kreševljaka fra Marijana Bogdanovića (1720-1773). On se prihvatio biskupske dužnosti i stoga da ne bi na to mjesto došao neki stranac, koji bi Vikarijatu Bosne Otomanske mogao zbog nepoznavanja prilika nanijeti više štete nego koristi. Inače, Bogdanović je s dvanaest godina stupio u kreševski samostan, gdje stekao temeljnu naobrazbu i započeo novicijat. Godine 1747. završio je studij teoleogije u Napulju, gdje i zaređen za svećenika. Nakon povratka u Bosnu pet godina je profesor filozofije i moralne teologije u Dubrovniku, a vrlo kratko je i župnikovao u Sarajevu. Nakon iskazanih vrlina i stjecanja ugleda Uprava Provincije Bosne Srebrene imenuje ga za agregata (vjeroučitelj, dušobrižnik, prema latinskom grex = stado). Godine 1760. fra Marijan Bogdanović zbog spora s apostolskim namjesnikom za Bosnu Otomansku putuje u Rim, odakle se vraća s dužnošću vizitatora vlastite Provincije Bosne Srebrene. Na zasjedanju provincijskog kapitula 1762. godine, kojem je presjedavao, izabran je za gvardijana samostana u Kreševu, a nakon toga povjerena mu je i dužnost kustoda Provincije. Kad je 1765. godine izgorio kreševski samostan, Bogdanović je više od dvije godine moljakao turske dužnosnike za dopuštenje njegove obnove. Kad je dopuštenje stiglo, Sveta ga je Stolica imenovala naslovnim diumenskim biskupom i apostolskim vikarom Bosne Otomanske. Nakon što ga je 8. svibnja 1768. godine u Stonu za biskupa posvetio stonski biskup Petar Budmani, već nakon dvadesetak dana započinje svoj pastirski pohod Bosni Otomanskoj, i to u župi Posušje, da bi ga upotpunosti završio 9. prosinca te godine (1768). Na puta ga prati njegov osobni tajnik fra Josip Tomić, koji je do ožujka 1769. godine obradio cjelokupnu građu, da bi Kongregacija za širenje vjere započela raspravu o Bogdanovićevu izvješću 24. srpnja 1769. godine. Biskupov je tajnik zbrojio vremena putovanja između pojedinih mjesta, gdje su obavljani obredi, najčešće krizme, i dobio ukupno 350 sati putovanja. "Uzeo je da se za jedan sat propješače 3 rimske milje, dakle usvemu 1.050 milja odnosno 1.533 kilometra". U Bogdanovićevu izvješću, koje se čuva u Arhivu Kongregacije za širenje vjere u Vatikanu, zabilježeno je niz zanimljivih i neobičnih događaja. Primjerice netko je naručio dvojicu janjičara da u Mostaru cijelu noć uznemiruju biskupa; na putu iz Crnča pokraj Širokog Briga do Duvna zbog pojavljivanja hajduka prati ga 12 unajmljenih oružnika; u duvanjskoj župi na mjestu zvanom Križ obavio je svete obrede pred dvije tisuće vjernika, što je polovica svih tadašnjih stanovnika te župe; u kolovozu biskupov pastirski pohod je prekinut zbog nesnosnih vrućina i pokreta turske vojske prema granici s Crnom Gorom; u Fojnici je Bogdanović je susreo svog oboljelog prethodnika biskupa fra Pavu Dragićevića; 13. rujna 1768. godine, kad su stigle vijesti o pobjedi turske vojske na granici s Crnom Gorom, biskup zaobilazi Travnik, u kojme se uveliko slavio uspjeh turskog oružja; na proputovanju pokraj Tešnja susreće se s tešanjskim kadijom i u raspravi s njim poziva se na sultanove fermane izdate bosanskim franjevcima i tako je izbjegao plaćanje globe; 27. listopada te godine nije u Žepču okupio vjernike, već je sačekao da prođe turska vojska na povraku iz Crne Gore; ni Bogdanović se poput Dragićevića nije usudio ući u Sarajevo, već se sa sarajevskim katolicima sastao u Brezi.

izvor: "Hrvatski rodovi općine Muć"

Ivan Bešlić Gane