AUSTRO-UGARSKA VLAST: Protektorat i nacionalne ideologije (1878 - 1918)

1878.
Završen je rusko-turski rat i održan Berlinski kongres na kojem je donešena odluka da će Bosnu i Hercegovinu, koja je još bila formalno pod turskim vrhovništvom, zauzeti Austro-Ugarska i dovesti pod svoju jurisdikciju. Austrijskim postrojbama, jačine 82,000 ljudi, suprotstavila se slabo organizirana pretežno muslimanska milicija od 40,000 vojnika (uz odredjen broj pridruženih pravoslavnih harambaša), koju je vodio sarajevski agitator Hadži Lojo. Glavne austrijske snage, tzv."okupacijske jedinice" od 9,400 vojnika pod zapovjednistvom Hrvata baruna Josipa Filipovića, brzo su prodrle kroz sjevernu Bosnu osvojivsi Banju Luku, Maglaj i Jajce. Nakon bitke kod Viteza u srednjoj Bosni u kojoj su presuđno poražile vojsku bosanskih Muslimana, Filipovićeve postrojbe zauzele su Sarajevo (u kojemu je pružen žestok otpor domaćeg muslimanskog stanovništva), te napredovanjem kroz Hercegovinu i Novopazarski sandžak zauzele cijelu Bosnu i Hercegovinu. Osvajanje je trajalo manje od tri mjeseca, tijekom kojih su ukupni gubici austrijskih jedinica iznosili 946 poginulih i 3,980 ranjenih vojnika. Ako se uzme u obzir loše stanje prometnica, može se zaključiti zajedno s jednim suvremenikom da je Austrija zauzela Bosnu i Hercegovinu za onoliko vremena koliko je trebalo njenim vojnicima da propješace kroz nju s kraja na kraj.

1878.- 1918.
Austrijska uprava u Bosni i Hercegovini.
Tijekom toga perioda, najznačajni procesi koji su oblikovali društvo i povijest, bili su:

- definitivno ponovno uključivanje Bosne i Hercegovine u kulturni i politički prostor Europe. Od 1878. BiH, i njeni narodi, je dio europskog poretka, i njena sudbina je povezana s europskim ideologijama, sukobima i geopolitičkim planovima.

- konačna kristalizacija bosanskoherčegovačkih Hrvata i Srba od etničko-vjerskih u moderne političke subjekte, ili, od naroda u nacije, integrirane u nacionalni korpus zajedno sa svojim sunarodnjacima izvan BiH. Ako se uzme u obzir da je većina naroda srednje, sjeverne i istočne Europe taj proces prošla u post-napoleonskom razdoblju ( najintenzivnije oko 1850.- izuzetak čine skandinavske nacije, prije svega Finci i Norvežani, čija je nacionalna renesansa najizrazitija u drugoj polovici 19.st.), Hrvati i Srbi Bosne i Hercegovine su "kasnili" oko 50 godina.

No, jednom započet, proces nacionalne kristalizacije i homogenizacije se pokazao ireverzibilnim. Bosanski Muslimani, koji su tesko primili odvajanje od Osmanskog carstva, i prvi puta se nasli pod vlašću stranog, krsćanskog i zapadnog imperija, reagirali su dvojako:
a) jedan dio (po nekim procjenama, oko 100,000 ljudi) se iselio u Tursku
b) drugi su nevoljko prihvatili austrijsku vlast, i pokušali se prilagoditi, bilo inzistiranjem na održanju zatečenog stanja (većina muslimanskog plemstva ), bilo modernizacijom u zapadnom stilu.

- tijekom toga perioda, tri nacionalne (od kojih su se dvije pokazale kao kvazinacionalne) ideologije su se "borile za dušu" Hrvata, Srba i Bosanskih Muslimana:

a) prva je bila ideologija već etabliranih nacija, Hrvata i Srba. Uz masovno postrojavanje BH Hrvata i Srba u respektivne "nacionalne tabore", Bosanski Muslimani su se našli na vjetrometini. Veći dio inteligencije je prihvatio hrvatsku nacionalnu ideologiju, manji dio srpsku, dok je dio inteligencije i većina naroda ostao po strani, osjećajući svoju zasebnost i udaljenost od Hrvata i Srba, no još nespreman da svoje tek nastajuće aspiracije pretvori u artikulirani političko-nacionalni program modernog tipa (iako je uspio stvoriti zasebnu politicku stranku, kao znak težnji za nacionalnom individualnosću.)

b) od 1882, austrougarski upravitelj Bosne i Hercegovine, mađjarski povjesničar Benjamin Kallay, pokušavao je, sustavnom politikom promovirati termin "Bošnjak", koji bi "pokrio" sve stanovnike BiH, te djelovao kao glavni faktor stvaranja bošnjačke "nacije". Praktički, to se očitovalo u financiranju pro-bošnjačkih publikacija i udruga, aktivnom promidžbom u školstvu, kao i zabrani ili gušenju hrvatskih i srpskih nacionalnih udruga. No, ta ideja, da se administrativno "stvori" nova nacija, s muslimanskim plemstvom kao stožerom cijeloga projekta, bila je u začetku osuđjena na propast- pokušaji negiranja već postojećih nacija (hrvatske i srpske) u Bosni i Hercegovini samo su doveli do porasta netrpeljivosti. Izbori 1910., koji su se pretvorili u "upisivanje" ljudi u svoje nacionalne stranke, samo su potvrdili propast bošnjačkog kvazinacionalnog programa. Povijesno, interesantna je pojava da se ideologija identična Kallayizmu pojavljuje kao velikonacionalna opcija Bosanskih Muslimana koncem 20. i početkom 21.stoljeća, što pokazuje da bizarne politicke ideje uskrsavaju u promijenjenim okolnostima, kada je, po svim racionalnim kriterijima, ideološka starudija pokopana zajedno sa svojim izvorom, u ovom slučaju habsburskom monarhijom.

c) ideologija jugoslavenstva, ili jedinstva Južnih Slavena, prvotno nastala u krugovima hrvatske inteligencije (biskup Strossmayer, povjesnik Franjo Rački i dr.), doživjela je mnoge promjene. Od romantičarske ideje jezično-kulturnog zajednistva Južnih Slavena, od Slovenaca do Bugara, preko real-političke strategije hrvatskih političara početka 20.stoljeća (Supilo, Trumbić), do paravana za velikosrpske nacionalno-teritorijalne aspiracije (slično ideji panslavizma kao trojanskog konja ruskog carskog imperijalizma)- jugoslavenska ideologija je postala dominantnom medju manjim brojem hrvatskih, srpskih i muslimanskih mladih intelektualaca. No, ono što je nedostajalo u broju, pokušalo se nadoknaditi aktivizmom. Vizija buduće sretne i harmonične jugoslavenske države, koja će prirodno apsorbirati sve već postojeće "jugoslavenske" nacije, te osloboditi "plemena" Hrvata, Srba, Slovenaca i još slabo nacionalno definiranih Bosanskih Muslimana od omrznute austrijske vlasti, postala je, jednim ogrankom, idejom vodiljom mladih aktivista, koji su se silom događjaja brzo prometnuli u atentatore i teroriste, a drugim, kontradiktornim političkim programom hrvatskih i srpskih političara u Habsburskoj monarhiji.

-umjerena modernizacija Bosne i Hercegovine (počeci industrijalizacije, reforme u školstvu i društvenim odnosima,..), koja je imala za cilj zadržati BiH kao posebnu, samo-održivu upravnu jedinicu u okviru Austro-Ugarske monarhije, ali bez radikalnih poteza koji bi mogli poremetiti ravnotežu odnosa u Habsburskom carstvu. Opća zaostalost (manje od 15% gradskog stanovništva, socijalno-nacionalni antagonizmi (od priblizno 85,000 kmetovskih obitelji, srpskih je bilo oko 60,000, a hrvatskih 25,000. Broj Muslimana kmetova bio je zanemariv)) kočila je provedbu i umjerenih reformi. Habsburška monarhija se nije usudila izvršiti agrarnu reformu, kojom bi bila oduzeta zemlja muslimanskom plemstvu, koje je vremenom, korišteći pragmatizam i oportunizam bečkoga dvora, od protivnika Austro-Ugarske monarhije postalo jednim od oslonaca austrijske vlasti.

- jačanje srpske države, posebno poslije uspjeha u Balkanskim ratovima (1912-1913), kao države-klijenta ruskog carstva, uz antagonizam velikih sila u Europi, dovelo je, kroz srbijansko financiranje sve radikalnijeg pro-jugoslavenskog tajnog udruženja "Mlada Bosna" i atentata na austrijskog prijestolonasljednika u Sarajevu, do Prvog svjetskog rata i raspada Austro-Ugarske monarhije.

1878.- 1914.
U Bosnu i Hercegovinu se doselilo oko 180 do 200 tisuća Hrvata, Slovenaca, Čeha, Nijemaca i drugih, a iselilo se oko 100,000, uglavnom Bosanskih Muslimana

1878.-1948.
Ante Alaupović, svećenik, predsjednik Hrvatskoga kulturnog društva "Napredak" u Sarajevu, najznačajnijeg hrvatskoga kulturnog društva u Bosni i Hercegovini

1881-1882.
Tzv. "Hercegovački ustanak". Napadi srpskih lokalnih harambaša na vojne ophodnje u istočnoj Hercegovini. Ustanici, kojih se broj kretao oko 1,000, predali su se austrijskoj vojsci, koja je u Hercegovini imala 4,000 vojnika, nakon opkoljavanja i stezanja u obruč.

1882.-1903.
Kallayev režim u Bosni Hercegovini. Sustavna politika bosanskog unitarizma, uz suzbijanje hrvatskih i srpskih nacionalnih ideologija. Službeno uvođjenje "bosanskog" jezika kao političke mjere za otupljivanje oštrice hrvatsko-srpskih sporova dobilo je, iz oportunističkih razloga, i potporu hrvatskog lingvista Vatroslava Jagića , profesora u Beču i Petrogradu i vodećeg svjetskog autoriteta na području slavistike. No, "jezički" eksperiment je, kao i ostali na polju kulture i nacionalnog "inžinjeringa" propao. Kallayevo "bošnjastvo" se pokazalo kao promašen politički projekt već koncem 19.st.

1884.
U franjevačkom samostanu na Humcu, kraj Ljubuškog, osnovan muzej, prvi u Bosni i Hercegovini

1885.
U Mostaru pokrenut politički list "Glas Hercegovca", koji je izlazio do 1896.

1890.
U Travniku, 1.rujna, vrhbosanski nadbiskup dr. Josip Stadler otvorio prvu godinu filozofsko-teoloskog studija. Bio je to početak visokoškolske naobrazbe u Bosni i Hercegovini.

1892.-1975.
Ivo Andrić, pripovjedač, pjesnik, romansijer, dobitnik Nobelove nagrade

1895.
Bosna i Hercegovina ima sljedeću nacionalnu strukturu: od 1,433,471 stanovnika, Hrvati čine 21,31%, Srbi 42,93%, a Bosanski Muslimani 34,99%.

1889.-1973.
Dominik Mandić, franjevac, kulturni, društveni i politički djelatnik, jedan od najistaknutijih hrvatskih povjesničara i nezaobilazni autoritet za povijest srednjovjekovne Bosne.

1902.
Glasilo Samostalne (srpske) stranke "Srbobran" u Zagrebu, u kolovoskom broju, objavilo članak "Srbi i Hrvati" Nikole Stojanovića, preuzet iz "Srpskog književnog glasnika". U tom članku , objavljenom pod naslovom "Do istrage vaše ili naše" taj srpski javni i kulturni djelatnik nastoji dokazati da Hrvati nisu narod i da će nestati: "Ta se borba mora nastaviti do istrage naše ili vaše. Jedna stranka mora podleći. Da će to biti Hrvati garantuje nam njihova manjina, geografski položaj, okolnosti što žive svuda pomiješani sa Srbima i proces opće rvolucije, po kojem ideja srpstva znači napredak". Članak je l. i 2. rujna izazvao u Zagrebu protusrpske demonstracije, ali i još veće zahlađenje hrvatskih i srpskih odnosa, koji su se posebno počeli pogoršavati u drugoj polovici XIX. st. širenjem velikosrpske ideje "Srbi svi i svuda."

1906.-1998.
Vladimir Prelog, Hrvat iz Sarajeva, kasnije sveučelišni profesor u Švicarskoj. Dobitnik Nobelove nagrade za kemiju 1975.

1906.
Osnutak Muslimanske narodne organizacije, prve političke stranke Bosanskih Muslimana

1907.
Osnutak Srpske narodne organizacije, vodeće stranke bosanskoherčegovackih Srba

1907.
Osnutak Hrvatske narodne zajednice, prve političke organizacije bosansko-hercegovačkih Hrvata, bliske Starčevićevoj Stranci prava.

1908.
Aneksiona kriza. Kad je u Osmanlijskom Carstvu pobijedila mladoturska revolucija, Austro-Ugarska se pobojala da će morati vratiti BiH pa je 1908. odlučila te pokrajine anektirati izravno u svoj državni ustroj. To je izazvalo prosvjede Srba i Muslimana, ali i oštre istupe država Srbije i Crne Gore koje su prijetile ratom tvrdeći da su BiH, tobože, njihove. Naime, srpski političari prema velikosrpskoj teoriji tvrdili su kako su svi katolici i muslimani koji govore štokavskim dijalektom pravi Srbi. Srbiju i Crnu Goru je 1908. primirila Rusija, kao njihov zaštitnik, s tvrdnjom kako još nije spremna za rat. Tako je aneksijska kriza oko BiH riješena samo privremeno, diplomatskim putem, ali su pripreme za konačni obračun ipak nastavljene. U Beogradu je osnovana teroristička organizacija "Ujedinjenje ili smrt" (poznato i kao "Crna ruka").

1910.
Izbori s ograničenim pravom glasa. U Bosanskom saboru Srbi dobivaju 31 mandat, Muslimani 24, a Hrvati 16 mandata. Vjerska struktura stanovništva- od 1,897,962 stanovnika, 43,5% je pravoslavnih, 32,4% muslimana, 22,8% katolika i 0,6% židova.

1912.-1913.
Balkanski ratovi. Crna Gora, Srbija, Bugarska i Grčka porazile su tursku vojsku i istjerale ju iz Novopazarskog sandžaka, Kosova i Makedonije. U drugoj rundi Srbija uz pomoć saveznika nanosi poraz Bugarskoj. Progoni Albanaca, te makedonskih i turskih muslimana u osvojenim podrucjima.

1914.
U Sarajevu je 28.lipnja ubijen prijestolonasljednik Franjo Ferdinand, sa suprugom Sofijom. Budući da je atentat organizirala prosrpska organizacija "Mlada Bosna" (atentator Gavrilo Princip je bio uvježbavan u terorističkim organizacijama u Srbiji i u vezi sa srpskom obavještajnom službom, kojom je zapovjedao pukovnik Dimitrijević-Apis), to je ubojstvo bilo povod ratu koji je Srbiji navijestila Habsburska monarhija, što je dovelo Prvog svjetskog rata, u kome će Hrvati sudjelovati na ratištima od Crne Gore, Srbije, Galicije do Italije i Ardena.

1914.-1915.
Srbija je, uz velike gubitke, izdržala i odbila ofanzive austrijske vojske pod zapovjednistvom generala Potioreka na području preko rijeke Drine. U kasno ljeto srpska je vojska poražena od ujedinjenih austro-ugarskih i njemačkih armija, te se povukla preko planina na sjeveru Albanije do savezničkih vojnih snaga u Grčkoj.

1914.
Hrvatski političari (Ante Trumbić, Frano Šupilo, Ivan Meštrović, Hinko Hinković, Franko Potočnjak), srpski političari iz Bosne i Hercegovine (Nikola Stojanović i Dušan Vasiljević) i izaslanik srbijanske Pašićeve vlade Pavle Popović u Firenci, 22.studenog, sporazumjeli se o osnivanju Jugoslavenskog odbora, sa zadaćom da se bori za stvaranje jedinstvene jugoslavenske ili možebitno srpsko-hrvatske države, ovisno o sporazumu Jugoslavenskog odbora i vlade Kraljevine Srbije. Sastanku je bio nazočan i crnogorski promatrač Lujo Vojnović. Odbor se konstituirao u Parizu 30. travnja 1915., izabravši London za svoje sjedište. Politička djelatnost Jugoslavenskog odbora odvijala se u vrlo nepovoljnim okolnostima čemu su osobito pridonosila različita gledišta Jugoslavenskog odbora i srbijanske vlade glede ciljeva i nacina stvaranja buduće zajedničke države.

1917.
Na Soči je došlo do velikih bitaka s Italijom, koja je poražena od austrougarske i njemačke vojske kod Kobarida (Caporetto). U tim bitkama su se istakli Hrvati, Muslimani, Slovenci i Srbi iz Austro-Ugarske, koji su ratovali protiv Italije i njenih teritorijalnih presizanja na hrvatske i slovenske zemlje.

1917.
U Londonu je umro jedan od najznačajnijih hrvatskih političara na prekretnici stoljeca, Frano Supilo. On je već prije napustio Jugoslavenski odbor, ali je prije toga u Nišu, Petrogradu, Londonu i Parizu poduzeo sve protiv teznji Talijana i srbijanskog premijera Pašica da podijele Hrvatsku.

1917.
Predstavnici Jugoslavenskog odbora i Kraljevine Srbije, na Krfu, 20. srpnja, potpisali tzv. Krfsku deklaraciju o ujedinjenju i budućem zajedničkom uređjenju države. Po tom sporazumu buduća država Srba, Hrvata i Slovenaca trebala bi biti ustavna, demokratska i parlamentarna monarhija na čelu sa srpskom dinastijom Karadžordjevića.

1914.-1918.
Po nekim procjenama, demografski gubitak stanovnivštva Bosne i Hercegovine, uključujući ratne gubitke i iseljavanja, iznosi oko 300,000 ljudi.

Prepisao iz dokumetarca-

Ivan Beslic Gane