Tri glasa Bosne i Hercegovine koja dolaze izvan stranačke matrice

U vremenu kada se politika često svodi na stranačku pripadnost, izborni plasman i unaprijed zadate identitetske matrice, na predizbornoj sceni pojavljuje se nešto drugačije: troje ljudi koji u politički prostor ne ulaze iz klasičnog stranačkog aparata, nego iz intelektualnih i profesionalnih krugova.

Damir Jugo, Adaleta Crnomerović i Affan Ćehajić ne grade svoj javni nastup na dugogodišnjoj stranačkoj karijeri. Njihova ambicija polazi iz drugog pravca: od znanja, profesionalnog iskustva i uvjerenja da politika ne bi trebala biti zatvoren prostor rezervisan za profesionalne političare.

To je važna razlika. Jer kada u politiku uđu ljudi koji dolaze izvan njenih ustaljenih struktura, oni sa sobom unose i drugačije pitanje: šta bi politika izgledala kada bi se njome bavili ljudi koji su prije politike gradili vlastite profesije?

Kod ovo troje odgovor je posebno zanimljiv zbog načina na koji govore o Bosni i Hercegovini.

Ne nova stranka, nego nova politička samosvijest

Njihova polazna tačka nije Bosna i Hercegovina kao problem koji treba beskonačno popravljati, nego Bosna i Hercegovina kao država koja ima potencijal koji nije iskorišten. To je važan psihološki i politički pomak.

Predugo se o ovoj zemlji govori kroz ono što joj nedostaje. Oni pokušavaju govoriti kroz ono što može postati.

U toj perspektivi bosanskohercegovački identitet nije konkurencija bošnjačkom, srpskom ili hrvatskom etnicitetu. On je zajednički politički identitet. Čovjek ne mora prestati biti ono što jeste da bi bio Bosanac i Hercegovac.

Naprotiv – ideja je da različitost može biti sadržaj zajedničke države. To je suštinski drugačija logika od politike koja identitet koristi da bi proizvodila granice.

Jugo: BiH je država koja više ne smije objašnjavati zašto postoji

Kod Damira Juge najjasnije se artikulira ideja Bosne i Hercegovine kao političke nacije. Ne kao etničke zajednice i ne kao negacije postojećih nacionalnih etniciteta, nego kao zajednice građana različitih pripadnosti koji dijele jednu državu i jedan politički prostor.

To je hrabra teza u zemlji u kojoj se nacionalno još uvijek gotovo automatski poistovjećuje s etničkim.

Ali njena suština je jednostavna: Bosna i Hercegovina ne mora biti ničija alternativa. Ona može biti svačija zajednička država. To podrazumijeva i određenu vrstu političkog samopouzdanja.

Država koja stalno dokazuje da ima pravo postojati polako prihvata tuđu sumnju u vlastitu legitimnost.

Bosna i Hercegovina ne treba samo da bude odbranjena. Treba da bude izgrađena.

Mostar kao mala Bosna i Hercegovina

Adaleta Crnomerović tu ideju spušta na mjesto koje možda najbolje razumije njenu težinu – Mostar.

Grad koji je decenijama više simbol podjela nego zajedništva može postati upravo suprotno: dokaz da različitost ne mora značiti razdvojenost.

Mostar zato nije samo lokalno pitanje. On je mala Bosna i Hercegovina. Ako grad različitih historija i identiteta može postati prostor zajedničkog interesa, razvoja, turizma, znanja i novih prilika, onda i država može napraviti isti iskorak.

Bosanskohercegovačka ideja tada prestaje biti apstrakcija. Postaje život.

Šta će zadržati čovjeka u Bosni?

Affan Ćehajić otvara možda najteže pitanje: šta će zadržati čovjeka u Bosni?

Ne zastava. Ne parola. Ne predizborni govor.

Nego mogućnost da od svog znanja i rada napravi pristojan život.

Zato su obrazovanje, privreda, energija, poljoprivreda, tehnologija i dijaspora mnogo više od razvojnih tema. One su pitanje opstanka. Jer teško je graditi nacionalnu pripadnost u zemlji iz koje mladi odlaze.

Ako želimo da Bosna i Hercegovina bude domovina, ona mora biti mjesto u kojem se može planirati budućnost.

Tu patriotizam dobija sasvim novo značenje. Voljeti zemlju znači i napraviti je dovoljno dobrom da ljudi požele ostati.

Znanje prije funkcije, ideja prije pozicije

Ono što Jugu, Crnomerović i Ćehajića čini zanimljivim nije samo ono što govore o Bosni i Hercegovini. Važno je i odakle dolaze.

Ne dolaze iz tradicionalne političke škole u kojoj se karijera gradi od stranačke omladine do funkcije. Dolaze iz intelektualnog i profesionalnog prostora.

Zato njihov ulazak u politiku vrijedi posmatrati kao pokušaj da se političkom životu vrati nešto što mu često nedostaje: znanje prije funkcije, ideja prije pozicije i javni interes prije stranačke rutine.

U tome je možda njihova najveća politička posebnost. A u njihovoj ideji Bosne i Hercegovine najveći izazov.

Jer Bosna i Hercegovina ne treba samo političare koji će je braniti od drugih. Treba ljude koji će znati šta od nje napraviti.

Krajnje je vrijeme da se postavi pitanje budućnosti.

Ne: Ko pripada Bosni i Hercegovini?

Nego: Šta ćemo zajedno napraviti od nje?

Zato je pred biračima u HN kantonu na predstojećim izborima jedan potpuno novi koncept i pristup tačkama gledišta na politiku – bez hipoteke i poslušnosti prema strankama i partikularnim interesima, nego s jakim backgroundom iz intelektualne zajednice koja nije servilna prema političkim partijama.

Zbog toga Jugo, Crnomerovićka i Ćehajić zavrijeđuju pažnju, i zašto to otvoreno ne kazati – i vaš glas!

Dodajte Hercegovina.info među omiljene izvore