Mile Lasić: Zbog ovakvog SDP-a Hrvati nikada neće osjećati BiH kao domovinu

...biti izbor bh. Hrvata, već to mogu biti samo one stranke koje su utemeljene u hrvatsko političko biće, ma kako se ponašale u prošlosti. U ovoj ispovijedi se i ne radi o drugomu do vrlo subjektivnom zapisu o jednom vrlo ružnom i tužnom vremenu, onom ratnom koje me sustiglo u SR Njemačkoj, prvo u diplomatskoj službi bivše SFRJ, pa potom i u diplomatsko-konzularnoj službi bivše Republike Bosne i Hercegovine, u Ambasadi RBiH u Bonnu.

Piše: prof.dr Mile Lasić, Depo.ba

Da, RBiH se naša zemlja nekoć zvala i ne zove se više. Osobna ispovijest na dvjestotinjak stranica je napisana prije deset-petnaest godinu samo za moju djecu kako bi znali otkud su se našli u "germanskom moru", ali su - kako to već biva s napisanim tekstovima - potom njezini dijelovi na parčence objavljivani i u srbijanskom i u bh. tisku. Ovdje prezentirani, u osnovi neizmjenjeni, ali drastično skraceni i opremljeni tu i tamo kratkim pojašnjenjima, moji intimni zapisi nude se na uvid i vama, štovani čitatelji, ne kao gotove istine, nego kao provokacija za vlastite sudove o uzrocima naše velike nesreće. Dogmatama, jednodimenzionalnim i zarobljenim umovima (neo-staljinistima i klero-nacionalistima) redovi koji slijede nisu namijenjeni, njima moji poticaji i ne trebaju, jer imaju čvrsto formirane sudove i znaju tko je dobar a tko loš odvajkada, već po etničkom, religijskom i regionalnom podrijetlu. Radi se, dakako, o univerzalnoj rasističko-kulturološkoj matrici, samo što se u BiH ona nerijetko zove patriotizmom (unitaristčckog ili separatističkog tipa, posve svejedno) koji trpi korekciju samo ukoliko se poklapa s određenom ideološko-političkom orijentacijom.

Htio bih, dakle, ovom ispoviješću onemogućiti i "vjernike" i privrženike «jedne istine» s tzv. lijevog spektra i iste ili slične "s desna" da me svojataju kao svoga, nakon što su me i jedni i drugi iz različitih povoda već propuštali kroz virtuelnog «toplog zeca». Radije ću na «virtuelnom Golom otoku», kako reče jedna moja mudra prijateljica, ostati apsolutno svoj, neistomišljenik i jednih i drugih, nego se svrstati uz bilo koje jednodimenzionalne opcije. Oni su, inače, prokleto slični u strukturi svijesti i najteže podnose neovisne i usamljene pojedince, samo bi da se njima koriste. Ne pripadam, dakle, ni onima koji me danas psuju, a jučer su me hvalili ili svojatali, ni onima koji me danas tapšu po ramenima, a do jučer su me psovali, i opet će, nema nikakve sumnje, nego samo onima koji tragaju za istinom i uzrocima naše velike nesreće, ma kojeg etničkog podrijetla i političke orijentacije bili. Zbog tih i takvih sam se i usudio u ovdje izabranim ispovijednim zapisima ponuditi i neke indiskretne odgovore o prapočecima naše recentne nesreće, tako što sam probrao inserte iz tragikomičnih zbivanja u bh. ambasadi u Bonnu tijekom ratnih 1993. i 1994. godine ...

I

Sve ovo što nam se danas događa ima svoj uzrok u izlomljenoj bh. prošlosti, uključivo u vremenima posljednjih "vezanja zastava" i pokušaja preustroja BiH sukladno ciljevima svih bh. nacionalnih, bolje rečeno nacionalističkih političkih klasa, njihovih vođa i pokreta, ma koliko im ambicije na prvi pogled imale suprotstavljen predznak. Svih, naglašavam, zbog čega i govorim u mojim spisima o «dvostrukom udaru izvana i trostrukom udaru iznutra». Ja na tomu insistiram ne zbog izjednačavanja krivice za sami rat (ona je različita), nego što od tada u BiH žive javnim životom najmanje tri «istine» o našoj davnijoj ili bližoj prošlosti koje se međusobno isključuju. Sjetiti se pradoksalnih primjera kakve su istovremene proslave El Fatihovih pohoda na Kotromanićevu BiH, u podnožju Bobovca, i "mise za domovinu" na istom tom brežuljku, a takvih je primjera dvostrukih mjerila na tisuću. Upravo time se i onemogućuje nastajanje «zajedničke memorije» i civiliziranog raspleta krvave bh. drame od prije dva desetljeća.
I izrijekom kazano, nemogući nacionalni koncepti su dospjeli u slijepu ulicu, čime se jedino i može objasniti respektabilni uspjeh SDP BiH na posljednjim izborima, a ne time što se među bh. građanima i narodima, uključivo i među Bošnjacima, povjerovalo masovno u političku mudrost osionog predsjednika ove stranke, koji ne umije otići s tog izbornog mjesta, kao fra Luka u HNV-u, da prostite, a i vrlo je vješt demagog i okružen je sebi sličnima. Hoću reći, tronacionalnom koncepcijskom bankrotu se treba pridodati i tobož alternativni koncept bh. socijaldemokracija, kako u SNSD-ovskoj tako i u SDP-ovskoj artikulaciji, jer obje isključuju političku kulturu kompromisa i međusobnog uvažavanja, tu samu sustinu filozofije i prakse pluralnog i otvorenog društva. Obje tobožnje socijaldemokratske alternative priželjkuju, nažalost, izlaz u radikalnim rješenjima, što pogađa sve bh. ljude, narode i građane, bili svjesni toga ili ne. Ali, najdirektnije pogađa najslabiju političku kariku u BiH, a to je hrvatski politički narod u BiH, skoro sveden na nacionalnu manjinu, iako je po Daytonskom ustavu ravnopravan s Bošnjacima i Srbima.

Da je sreće kao što nije, upravo SDP ne bi radio ono što radi već četiri mjeseca zaobilazeći izbornu političku volju hrvatskih ljudi, pa time i vrijeđajući njihovo dostojanstvo. Otud je pitanje časti - bili ili ne bili hrvatskog podrijetla - biti suprotstavljen takvim ili sličnim pokušajima dekonstitucije Hrvata. Otuda i moj intelektualni angažman protivu ideologa i političara koji sprovode opasnu igru svođenja Hrvata na nacionalnu manjinu, a još se pri tomu ljute kada ih se demaskira, takorekuć «uhvati u krađi». Više je kulturološko nego političko pitanje - otkud samo toliko političko sljepilo i tolika osionost u SDP-u da se bilo koji bh. narod tretira nedozrelim i da mu se određuju tutori i lažni prosvjetitelji kako bi ga izveli na pravi put? Tragedija ovog sljepila je i u tomu što se time dodatno ubija ideja sociajldemokracije među Hrvatima, ma koliko do definitivnog prihvatanja BiH kao svoje domovine bh. Hrvate ne mogu dovesti drugi, pa ni «bošnjačkocentrični SDP», nego one stranke koje su utemeljene u hrvatsko političko biće, ma kako se ponašale u prošlosti. Jer, i one su nužno - kao i sve druge - podložne transformaciji. Drugim riječima, tek kroz njihovu transformaciju moguće je napraviti iskorak iz tribalističke u političke kulture u razvijeniju formu političke kulture europskih otvorenih društava...

Uostalom, netko je mnogo pametniji od mene već rekao, ne može se graditi budućnost očima uprtim u prošlost. Tomu bi, doduše, dodao da se sve ono što je negativno bilo u prošlosti mora se takvima identificirati i pounutranjiti, kako se ne bi ponavljalo, i kako bi se potom mogla izgraditi zajednička europska budućnost sa svima drugima u BiH, čemu, valjda, i nema alternative. Uostalom, sve su se zemlje istočne i jugoistočne Europe, uključivo njihove političke stranke svih provenijencija, demokratizirale putem procesa približavanja Europskoj uniji. U BiH se mora shvatiti, dakle, kako nam i nema druge do ponoviti uspješne istočnoeuropske priče glede pridruživanju EU ukoliko netko ne priziva metež i kaos. Pri tomu se mora i explicite dodati, ovakvu vrstu demokratizacije ne potrebuju samo bh. nacionalne stranke, i ne samo one s hrvatskim predznakom (jer to je uvredljivo i neumjesno već kao nakana), nego i sve druge etnokratske, socijaldemokratske i liberalne orijentacije. Dakle, ovo prosto pravilo mora važiti i za socijaldemokrate SDP-ovskog i SNSD-ovoskog tipa koji prvo moraju postati svjesni kako nisu iza njih, nego su tek pred njima stranački reformski kongresi na kojima bi se i definitivno prihvatila europska kultura ponašanja koja i slovom i duhom podrazumijeva pravila ponašanja pluralnog, otvorenog društva. U protivnom, bh. drama bit će odlučena na ulici, s brojnim režiserima u pozadini i s neizvjesnim ishodima ...

II

Ja sam, ustvari, došao vrlo stidljivo pred bosanskohercegovačko veleposlanstvo u Bonnu, par dana po njegovom otvaranju u ožujku l993. godine, kako bi zatražio civilnu ispravu svoje „preostale domovine". Diplomatsku putovnicu pokojne Jugoslavije i diplomatsku iskaznicu sam morao odložiti kod njemačkih vlasti u Wuppertalu, najvećem gradu u „brdskoj zemlji", kako se kraj zove, manje od stotinjak kilometara udaljen od Bonna, gdje je živio jedan krak moje obitelji i gdje sam i sam živio kao izbjeglica posljednjih devet mjeseci. Wuppertal me je neodoljivo podsjećao na Sarajevo, sa svojim brežuljcima, arhitekturom, izduženim oblikom, rječicom Wupper koja teče kilometrima duž grada. Ponekad bi dokono maštao, sa svojim nikakvim znanjima iz tehničke oblasti, kako bi se i u Sarajevu, upravo iznad Miljacke, mogla izgraditi „lebdeća pruga", sto je čuvena wuppertalska atrakcija.

„Nije Miljacka", kazao je bolno otegnuto jedan iz skupine ljudi, koji bi danima stajali na mostu i gledali u riječicu i u „lebdeću prugu", ni na nebu ni na zemlji, na moju glasno izgovorenu opasku u prolazu. „Nije Miljacka...", odvalilo se iz sarajevske, bosanske duše.

Iz Wuppertala, u kome sam se osjećao tako beskorisnim i bespomoćnim, pokušavao sam uspostaviti vezu sa Sarajevom, isključivo i uvijek s oficijelnim vlastima u Sarajevu. To mi među „hadezeovskim Hrvatima" nikada neće biti zaboravljeno, kao niti prihvatanje „bosanske ponude", koju sam tada u ožujku l993. godine, bez oklijevanja, unatoč svim okolnostima, prihvatio. Godinama kasnije ću slučajno doznati od svog bivšeg prijatelja, nekadašnjeg školskog druga, koji je svjedočio iz „prve ruke", jer je bio prisutan tu gdje se odlučivalo, da su „moji papiri" o lojalnosti Bosni i Hercegovini prezentirani, čak, i u Zagrebu, od strane jednog naivnog i u politiku kratkotrajno zalutalog kulturnog radnika, u duši poštenog čovjeka, kao primjer čestitog odnosa prema svojoj zemlji, ali mu je bilo pojašnjeno: „Ostavite to na stranu, nije aktualno, takvi nam ne trebaju..."
U Wuppertalu sam se tih devet izbjegličkih mjeseci kretao među bosanskom i hrvatskom kolonijom, starosjedilačkom i izbjegličkom, za koju sam više-manje bio „izdajnik". Čovjek koji je „suviše dugo ostao u jugoslavenskoj ambasadi", čak za rođake i njihove prijatelje, te onaj koji je „radio za četnike", za sve ostale. Radni odnos koji sam bio u međuvremenu zasnovao mi je osigurao izvjesni Karlo, jugoslavenski Mađar, prijatelj mojeg zeta i sestre, ostali bi prije umrli nego što bi nešto slično uradili, ali im neće smetati da za par mjeseci navale u bh. ambasadu po pasoše ili putovnice za svoje najmilije kod svoga, takoreći, prijatelja iz njegovih wuppertalskih dana.

Ja sam, na nesreću, prihvatio „bosansku ponudu" u momentu kada više ništa nije bilo isto kao u doba kada je „ljudima kojima ne vjeruje" izrazio lojalnost, prije devet mjeseci, u trenutku napuštanja jugoslavenskog veleposlanstva. Bilo je, naime, sve puno kompliciranije, užasnije, neobjašnjivije, još gore. Buknuo je rat između dojučerasnjih saveznika. Dvije slabije karike u istom lancu su se međusobno tamanile. Hadezeovski Hrvati su se opredijelili za savezništvo s moćnijim, otvoren je „drugi front" u Bosni i Hercegovini. Tuđman i njegovi su polako ali sigurno otimali naslovne stranice u njemačkim novinama i udarna mjesta u drugim medijima. Da nije bilo povremenog masakra civila u Sarajevu, i drugim bosanskim mjestima, ne bi se više ni znalo za Karadžica i Mladića. U Mostaru su Hrvati dovršavali ono sto je „Vitez od Mostara", nesretni Momčilo Perišić započeo, reprizirajući vukovarsku tragediju na hercegovački način. U Srednjoj Bosni su se vodile bjesomučne borbe za kozje staze i bogaze. Važne strateške puteve, tvrdili su jedni. Za nešto što je stoljećima naše, govorili su drugi. Novi egzodusi Muslimana. Novi egzodusi Hrvata, koje će „novi ratni saveznici", a dojučerasnji neprijatelji, „prijateljski" dočekati na Vlašićkoj visoravni, nahraniti vojničkim pasuljem i propustiti za Hrvatsku...

nastavlja se...