PSIHOLOG MARKO ROMIĆ U Mostaru ima oko 1000 patoloških kockara, mnoge obitelji se raspadaju

PSIHOLOG MARKO ROMIĆ U Mostaru ima oko 1000 patoloških kockara, mnoge obitelji se raspadaju
Arhivska fotografija

Teška ekonomska situacija, nezadovoljstvo, beznađe, odlazak mladih ljudi s ovih prostora problemi su s kojima se suočava bh. društvo. Građani Bosne i Hercegovine sve su depresivniji, a ovisnosti o alkoholu, kockanju i drugim pošastima sve je izraženija.

O svemu što nam se događa razgovarali smo s Markom Romićem, psihologom i voditeljom Kluba liječenih ovisnika o kocki u Mostaru.

Sve više građana BiH suočava se s depresijom, a za antidepresive daju se milijuni maraka. Zašto smo depresivni?

„Imamo tendenciju povećanog broja korištenja antidepresiva, imamo tendenciju povećavanja broja ljudi koji imaju problema sa simptomima depresivnosti. Ako pokušamo odgovoriti na pitanje zašto se to događa onda je potrebno malo više vremena i za neki ozbiljniji odgovor trebala bi ozbiljnija studija. Iz perspektive nekoga tko radi u tom sektoru i kome je to struka rekao bih da postoji više grupa i čimbenika koji ljude vode u depresiju. Počevši od toga da socijalna, ekonomska, društvena pitanja u našem podneblju su prilično komplicirana i neriješena i ljudima predstavljaju prilično veliku prepreku počevši od egzistencijalnih do drugih stvari. Stavljaju ljude u poziciju nekoga stalnog napora da uopće ostanu i opstanu i na nogama i u ovom društvu da osiguraju minimum materijalnih uvjete za sebe i svoju obitelj. Ako hoće tragati za nekim kvalitetnijim rješenjima za nadogradnju sebe kao osobe onda tu dolaze i do još više problema. Oni koji su stariji i koji su bili sudionici posljednjeg rata nose u sebi još uvijek sve te ratne traume, bitke, gubitke, svoje osobne ili gubitke u njihovoj okolini. Sve se to reflektira na pojedince i obitelji i na cjelokupnu zajednicu, a oni koji nisu mladi koji su se rodili iza rata oni također osjećaju posljedice tog rata, ali na jedan indirektan način. Ono što su proživjeli njihovi roditelji, bliski rođaci ili susjedi se nekako prenosi i prelijeva na njih i u uvjetima u kojima živimo imamo tendenciju da cjelokupna situacija prije svega ekonomska i socijalna ide u nekakvom stagnirajućem smjeru, a ne u nekom pozitivnom i to dodatno usložnjava probleme ljudima i ne nudi nadu. To mlade ljude dovodi do potištenosti i u krajnjem slučaju do depresivnosti. Ono što se meni čini posebno problematično je to što se čini da su ljudi izgubili nadu da će jednom ovdje biti bolje. Prije pet ili deset godina mi koji smo u to doba bili mlađi vjerovali smo da ćemo uspjeti napraviti jedno bolje i pravednije društvo. Međutim, nismo uopće zaustavili tendenciju propadanja, nismo još dotaknuli dno i neznam kada ćemo i to je nešto što sve nas stavlja u posebne psihološke napore i gura nas u depresivnost.

Očito je da urbane sredine i veća mjesta nešto više troše antidepresive, ali zašto je to tako trebala bi neka ozbiljnija analiza. Ono što se može reći na prvu je kako su tim ljudima ta sredstva dostupnija, mreža zdravstvene zaštite je dostupnija ona u urbanim sredinama. Druga stvar u seoskim sredinama su ljudi uvijek tradicionalno imali onaj minimum egzistencije bilo da su ratovi, ekonomske krize i bilo što. Imali su to nešto od čega su mogli preživjeti, dok u gradu nije tako. Mislim da je to jedan od razloga zašto su ljudi u manjim sredinama i manje izloženi depresivnosti i manje imaju potrebu za antidepresivima. Osim toga oni su u prirodi, a priroda ima nevjerojatnu terapijsku moć. Samim time što žive u manjim sredinama rade više fizički i više se kreću. Oni su manje izloženi tim negativnim utjecajima i negativnim informacijama kojima smo mi izloženi. Mislim da zdravorazumno možemo izdvojiti nekoliko tih vrlo vjerojatnih razloga“, rekao je u razgovoru za hercegovina.info psiholog i voditelj Kluba liječenih ovisnika o kocki u Mostaru Marko Romić.

Koji su temeljni problemi našeg društva, jesmo li izgubili sustav vrijednosti?

„Mi smo sustav vrijednosti potpuno izokrenuli naopako. Što je u normalnim društvima vrijedno i što se cijeni i poštuje kod nas se omalovažava i ismijava. U našem društvu obrazovanje i izgradnja u stručnom smislu sada ispadaju kao aktivnosti za budale, jer mladi ljudi vide da su oni koji danas određuju glavne procese u društvu vrlo upitnih stručnih sprema. Naravno da će to utjecati na njihov odnos prema toj vrijednosti koja je u normalnom svijetu jedna od najvažnijih. Da ne kažem kako su ostale vrijednosti kao što su poštenje, rad, obitelj u našem sustavu aspolutno izokrenute. Pošteni i vrijedni ljudi danas su stavljeni na stub srama, stječe se dojam da ih doživljavamo kao neke budaletine, jer opet mnogi vide da zapravo ovi što se nisu pretrgnuli radeći, niti imaju velike moralne vrijednosti žive puno bolje“, istaknuo je u razgovoru za hercegovina.info Marko Romić.

Kada se treba obratiti psihologu za pomoć?

"Naše podneblje je nekako još uvijek prilično stigmatično. Još uvijek ljudi zaziru od toga da traže stručnu pomoć, mada mogu reći kako sve više ljudi traži stručnu pomoć i hvala Bogu da je tako. Kada se treba javiti se za stručnu pomoć? Ja bih rekao da ne treba oklijevati i u situacijama koje se čovjeku čine kao nedovoljno jasne da nisu sigurni kakvim rješenjima pribjeći kojim putevima poći, a posebno onda kada primjete da se nešto događa na planu njihovog psihičkog funkcioniranja u smislu nesanica, tjeskoba, pojačanjih vrijednosti tlaka, šećera i ostalog. To su razlozi zbog kojih bi se trebalo javiti psihologu ili stručnoj osobi ne treba to biti psiholog. Ono što je važno ne treba okolišati i čekati da se dogodi nešto drastično pa da onda idemo tražiti stručnu pomoć. Psiholozi i ostali stručni ljudi u toj oblasti su tu da daju savjet što se tiče nekog svakodnevnog problema. Ne treba to biti nešto posebno veliko i značajno". 

Kako odgojiti djecu s obzirom na izazove koje donosi moderno doba informacijskog i tehnološkog napretka?

„Odgoj je općenito danas u krizi. Mi koji smo stariji pamtimo vremena koja su bila bitno drukčija i drukčije roditelji, učitelje, nastavnike i drukčije tete u vrtiću. I općenito je sustav vrijednosti bio takav da se puno više pozornosti posvetilo izgradnji temeljnih vrijednosti i vrlina čovjeka. Danas roditelji iz više razloga, a neke smo navodili čisto egzistzencijalnih, nesigurnosti, ugroženosti često ne stignu ili se ne snalaze u tim obvezama. Ne stignu raditi onu svoju temeljnu zadaću, a to je odgoj djece. Mnogi naprave propuste, neki u dobroj namjeri naprave jako velike štete. Budući da radim kao psihoterapeut imao sam puno primjera vidjeti gdje su osobe koje imaju probleme tipa ankcioznosti, depresivnosti, paničnih napada, prisilnih misli i kompulzija. Po mom mišljenju njihove su obitelji, a često roditelji oni koji su napravili prve lomove ili najvažnije lomove u njihovoj psihološkoj strukturi koji su vodili dalje prema problemima. Dakle roditelji danas ne rade iz raznih razloga ono što bi trebalo raditi, a trebalo bi izgraditi osobnost svoga djeteta i kao posljedicu imamo prilično veliki broj problema i kod mladih i kod djece u tim odnosima roditelji – djeca. Nekako čitav taj odgojni sustav je prilično devastiran i razvaljen. Živimo u vremenu modernih tehnologija i mislim da nas to malo sve odvlači od stvarnosti i počeli smo živjeti neke virtualne živote. Ja jako vjerujem da ima puno loših stvari u tome. Tehnologija donosi neke dobre stvari, ali donosi i puno toga lošeg. Ja imam običaj reći kao što nam je vatra prijeko potrebna jer se na njoj grijemo ili kuhamo jela, ali neki se opeku, a neki i izgore u njoj. Ili kao što nam je voda prije potrebna za život jer bez nje život ne bi mogao postojati, ali neki se uguše u vodi. Jednako je i s tim tehnologijama. One imaju dobre strane, ali neke su loše. Ono što je meni problematično jest što mi kao društvo nemamo odgovore na sva ta pitanja. Ja kao čovjek koji se bavi tom strukom sam sebi postavljam neka pitanja na koja neznam odgovor i vi postavljate neka pitanja na koje nemate odgovor“.

Vodite Klub liječenih ovisnika o kocki u Mostaru. Koliko patoloških kockara ima na ovim prostorima i koliko je njihova ovisnost utjecala na sredinu u kojoj žive?

„Vodim Klub liječenih ovisnika o kocki već deset godina i mogu reći da kako vrijeme prolazi na površinu izlaze strašne posljedice patološkog kockanja. Na Klubu liječenih kockara imamo 25 patoloških kockara, međutim samo 5-6 je iz Mostara i svi ostali dolaze iz drugih mjesta. Od Sarajeva preko Konjica i gore Livna, Tomislavgrada, do Metkovića i Imotskog. Problem je u tome što mi imamo veliki broj patoloških kockara u Mostaru, njih oko 1000, a liječi ih se jako mali broj, to je zapravo zanemarivo. Jedan od bitnih razloga je što se patološko kockanje krije. Najprije krije onaj koji kocka i znaju proći godine da ne bude razotkriven, najčešće se do tih spoznaja dođe tako što drugi vide zapravo ono što on ne vidi. Zapravo patološki kockar nije uviđavan i on nije uopće realan. On ima plaću od 500 KM i prokockao je 100 tisuća, dužan je 90, ali on i dalje misli da nije u problemu nego da drugi jesu. Dođe onda do saznanja kada supruga zaprijeti razvodom ili roditelji izbacivanjem iz stana ili kada izgubi posao ili kada ga pritisnu ovi kojima je dužan. Patološko kockanje se krije i to je jedan od glavnih problema i to njihovo površno uvjerenje da se mogu sami izvući. Kao rezultat toga je činjenica da imamo jako veliki broj patoloških kockara i jako veliki broj uništenih obitelji. Ja sam gotovo svakodnevno u kontaktu s obiteljima koje su se raspale ili se raspadaju. Malo je onih koji brinu zbog toga i malo je pojedinaca koji nešto poduzimaju. Svi su usmjereni na materijalizam i ostvarivanje nekih svojih ciljeva. Opće dobro je jako važno, opće dobro malo koga zanima i mi kao pojedinci smo odgovorni za stanje u našem društvu i svatko od nas mora dati svoj doprinos da to stanje bude bolje. Zašto ja radim to što radim već godinama izvan radnog vremena zato ne dobivam nikakvu materijalnu naknadu doduše i ne tražim. Mislim da svi trebamo dati dio svoga doprinosa društvu u zahvalu Bogu za to što imamo. Trebamo dati dio sebe svoga vremena, svojih resursa. Ako bi tako razmišljalo više nas svima bi nam bilo bolje. Međutim, čini se da je toga sve manje“, kazao je u razgovoru za hercegovina.info psiholog Marko Romić.