Edo Maratonac iz Mostara za života pretrčao 300 tisuća kilometara, danas ima 71. godinu i svaki dan gazi nove kilometre

Dok većina Mostaraca još spava, grad se tek budi, a ulice su tihe i prazne, jedan čovjek već je na svojoj svakodnevnoj ruti. Bez sata, bez aplikacije, bez plana treninga i bez publike. Samo on, asfalt i ritam koji traje više od četiri desetljeća.

Edin Šegetalo, većini poznatiji kao Edo Maratonac, ušao je u 71. godinu života i u 41. godinu neprekidnog trčanja. U tom je razdoblju, prema vlastitoj procjeni, pretrčao oko 300.000 kilometara. Dovoljno da se Zemlja obiđe više puta. No Edo, za Hercegovina.info tvrdi da nikada nije trčao zbog brojki.

„Nikad nisam trčao zbog medalja ni postolja. Trčim zbog zdravlja i zbog života“, kaže jednostavno, kao da govori o nečemu sasvim običnom.

A u njegovom slučaju, trčanje doista jest svakodnevica.

Od dječaka do mostarske legende

Ljubav prema trčanju pojavila se još u djetinjstvu, iako se u mladosti okušao i u nogometu. Bio je golman, dio ekipe, ali brzo je shvatio da ga više od lopte privlači kretanje, put i osjećaj slobode.

Generacija je među prvim predratnim rekreativnim trkačima u Mostaru, u vremenu kada se o trčanju nije govorilo kao danas. Nije bilo organiziranih utrka, pametnih satova ni društvenih mreža.

Edo ih nema ni danas.

„Nemam ja te mreže. Meni je draže trčati ulicama i magistralama nego gledati u ekran neke aplikacije“, govori uz osmijeh.

Godinama mu je najčešća dionica bila relacija Mostar – Bijela – sjeverni ulaz u grad – povratak, a danas uglavnom trči gradskim ulicama. Svaki dan između 15 i 20 kilometara, bez iznimke.

Njegova ekipa se često šali da se „deset godina spremao za maraton“, a da zapravo svaki dan odradi polumaraton, a da toga nije ni svjestan.

Beton, asfalt i koljena koja još služe

Više od 40 godina Edo trči isključivo po betonu i asfaltu. Unatoč svemu, koljena ga i danas služe iznenađujuće dobro.

„Tek sad osjećam neke sitne tegobe s hrskavicom, ali nadam se da nije ništa ozbiljno“, kaže.

Mostarske polumaratone redovito je istrčavao bez većih problema, a u vrijeme najjačih priprema nije mu bilo strano ni ono što danas zvuči gotovo nestvarno.

Dionice poput Mostar - Žitomislići pa odmah povratak do Salakovca, ukupno oko 70 kilometara, za njega su bile dio rutine.

Bez posebne prehrane, bez režima

„Ne pijem, ne pušim. Na prehranu ne pazim posebno. Vjerujem samo u ženinu kuhinju. Ne jedem nikakve gluposti, ne naručujem hranu. Prijatelji kroz šalu kažu da mi je jedini porok trčanje“, kaže kroz smijeh.

Ni bolest, ni autobus nisu ga zaustavili

Život mu, međutim, nije štedio prepreke.

Godine 2021. suočio se s teškom dijagnozom tumora na mozgu. Operacija je trajala sedam sati. Nakon zahvata uslijedile su komplikacije, bakterijska infekcija i 42 dana bolnice, tijekom kojih nije mogao hodati.

Osam mjeseci nakon operacije vratio se trčanju.

„Nije bilo lako, ali znao sam da se moram vratiti. To je dio mene“, kaže ponizno u sportskom duhu.

Ni to nije bila jedina teška epizoda. Tijekom jednog trčanjau Blagaju, Edo je doživio tešku prometnu nesreću. Udario ga je autobus.

„Pojma nemam što se dogodilo. Zadnje čega se sjećam je da sam mahao vozaču autobusa. Poslije toga ništa. Probudim se u bolnici“, prepričava uz smijeh.

Od tada, kaže, trči isključivo trotoarima.

Rutina jača od svega

Za Edo Maratonca trčanje nije pitanje motivacije, nego navike.

Njegova rutina započinje u šest sati ujutro, po suncu, kiši, hladnoći ili vjetru.

„Po meni se sat mogao navijati“, kaže u šali.

Od tehnologije priznaje samo slušalice, ali ni tu ne ide daleko. Nema playliste, nema aplikacija. Sluša radio.

„Volim čuti što se događa. Glazba dođe sama.“

Kaže da se nikada nije dogodilo da nije imao želju za trčanjem.

„Nema tu puno filozofije. Kad nešto voliš, onda ideš. To je sve.“

Trčat će dok god može

Danas, u 71. godini, Edo ne razmišlja o prestanku.

„Trčat ću dok god budem mogao. Ako ne mogu dvadeset kilometara, trčat ću deset. Ako ne mogu deset, onda kilometar. Ali stati neću.“

Liječnike, kaže, iznimno cijeni, ali postoji jedna stvar koju im ne bi poslušao.

"Ako bi mi rekli da prestanem trčati, to ne bih mogao prihvatiti.", zaključio je na kraju našeg razgovora.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti hercegovina.info i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.