Slaven Raguž: Mogu li Hrvati do ravnopravnosti s drugom Lenjinom kao uzorom?

Bakir Izetbegović
...„Hrvati se osjećaju ugroženo". Povremeno se „osjećaju frustrirano", ali većinom ugroženo. „Osjećaj" kao takav je po definiciji subjektivan i njega izvana eventualno može detektirati psihijatar ili psiholog. Pripisivati ga kolektivu se može pod uvjetom da se odnosi na cijeli kolektiv, od vrha do dna. No, ako usporedimo kvalitetu života naše političko stranačke elite sa onom prosječnog, stranački i elitno nekontaminiranog čovjeka, teško da bi se mogao naći zajednički nazivnik „ugroženosti" između jednog i drugog.

Mi smo prvenstveno socijalno polarizirano društvo. Postoji stranačka elita koja kontrolira, upošljava, namješta, definira i postoje svi ostali. I kada sva mjerila društvenih vrijednosti postanu robovima ovih elita, rezultat je korupcija, apatija, površnost, kolektivna zaglupljenost i negativna selekcija u svakom društvenom segmentu, ponajviše u onom političkom. Ovih dana se dosta diskutira o medijima u BiH, pa bi baš oni mogli poslužiti kao primjer razlike između neravnopravnosti i ugroženosti.

Neravnopravnost i sarajevsko miloševićka propaganda

Posljednjih dana, u maniri TV Beograda s kraja 80.-ih i početka 90.-ih prošlog stoljeća, javni RTV servisi iz Sarajeva, ponajviše FTV, su pokrenuli cijelu jednu propagandističku ofanzivu gdje pod istinu promoviraju neke svoje teze, koje nemaju nikakve veze ni s istinom, ni s profesionalnošću. Izvješća informativnog programa govore o „osloboditeljskim akcijama ABiH u Mostaru i Podveležju u 6. mjesecu 1992.", „viteštvu braće iz inostranih zemalja", itd. U biti, radi se o propagandi koju provodi Bakir Izetbegović, koji se sve više i više pretvara u modernog bosanskog Slobodana Miloševića.

Očigledan primjer je emisija Mreža od 13.06. Obrađivana je tema koncerta podrške hercegbosanskoj šestorci u Haagu. U punoj ratnoj spremi je došla novinarska ekipa tražeći fašističke simbole, ustaške kape i sl. Nikakav problem što su ostali praznih ruku, jer je koncert prošao bez ijednog incidenta i provokacije, novinarka i urednica svejedno koncert staviše u „fašistički kontekst", naravno začinjeno komentarima „podobnih" Hrvata sa mostarskog Sveučilišta i pojedinih samostana. Da sve prođe u fašističkom tonu pobrinuo se prikriveni glas koji je govorio o zločinima HVO-a, HV-a i ustaša u jablaničkom selu Sovići, zlostavljanim civilima koji su služili za, citiram, „zamjenu navodno zatočenih hrvatskih civila u Jablanici".

FTV krenula je sa testnim signalom 17. veljače 2000. godine, na dan kada su snage SFOR-a vojnom silom oduzele odašiljače Erotelu, njih 30. Tog istog dana su to postali odašiljači FTV-a. „Zločinačka HRHB" je u te odašiljače uložila preko 10 milijuna, što bi Fadil Novalić rekao, onih para. Danas, primjerice, kada jednu od sugovornica urednice te emisije Mreža pogledate ispod obrva, sve bjelosvjetske NVO koje novce peru u BiH, veleposlanici PIC-a, OSCE i ostali galame o napadu na slobodu medija. Kada se tenkovima i transporterima otme oprema jedne medijske kuće i dadne drugoj, to je korak ka „demokratizaciji medija". Dakle, „demokratizacijom medija" Hrvati ostadoše bez medija koji bi na objektivan i profesionalan način informirao javnost uvažavajući tradiciju, kulturu, običaje i jezik hrvatskog naroda u BiH.

Sad malo o ugroženosti i intelektualnoj ograničenosti

Urednica te emisije kao potvrdu svojoj tezi o fašističkim akcijama HVO-a koristi dokument u kojem se priznaju „rušenja džamija i protjerivanje civila" za kojeg je sud u Haagu utvrdio da se radi o falsifikatu. Čak je Jean Claude Antonetti naložio istragu kako je moguće da je taj falsifikat poslan u sud od strane Arhiva Republike Hrvatske (na što ću se osvrnuti kasnije). Ta ista urednica za sugovornike zove naše dužnosnike koji se godinama vrte po raznim najvišim funkcijama, ne propuštaju nijednu obljetnicu za položiti vijenac i koji se pojave na ovoj i sličnim televizijama. Čovjek bi očekivao da s godinama iskustva proračunskog parazitarenja dolazi i minimum poznavanja određenih stvari, ali ne. Nitko od dužnosnika ne zna replicirati na neistine i falsifikate. Konkretno, ovoj urednici nitko nije kontrirao da je u Doljanima mučki i ritualno ubijeno 39 Hrvata. Za taj zločin nitko nije odgovarao, za zlostavljanja Bošnjaka od strane HVO-a u Sovićima i jablaničkom kraju od strane HVO-a postoji više presuda i na domaćim sudovima, i u Haagu. Ali to naši dužnosnici ne znaju. Dapače, većina ih uopće ne zna nabrojati imena hercegbosanske šestorke. Zanimljivo je bilo u ovoj emisiji slušati jednu visoku dužnosnicu kako zamuckujući govori kako se njima sudi za „udruženi ratni....ovaj...ratni zločin".

Ništa neočekivano. Sjetimo se samo napuštanja federalnog Parlamenta kada su bošnjački zastupnici izglasovali apsolutnim preglasavanjem kontrarezoluciju o federalizaciji. Umjesto da se ostane dosljedan u protestu, inzistirati na poštivanju osnovnih ljudskih prava, hrvatski zastupnici se sutradan vraćaju u Parlament i kao da se ništa samo dan ranije nije dogodilo. Oni sudjeluju u radu te institucije, jer se dogovarao Proračun, odnosno raspodjela novca.

Boljševizam i „stranački centralizam"

Najbolji recentniji primjer „ugroženosti" je zabrana najavljivanog recitala Marijana Knezovića na koncertu podrške šestorci. Dakle, kada nisi intelektualno sposoban promovirati istinu i istinom se braniti, ne dopuštaš da to umjesto tebe rade oni koji su za to sposobni(ji). Nemušto se poslije branilo „duljinom govora" mladog Knezovića, lijepilo mu svakakve epitete idući i do toga da ga se indirektno naziva lažovom („navodi koje navodi Knezović ne podudaraju se sa istinom"). No, istina je da je problem bio u onom što bi on mogao reći i kakve bi poslije to konotacije i reperkusije moglo imati na vladajuću strukturu.

Vraćam se na onaj falsifikat iznad. Taj dokument je u Haag došao zajedno sa masom drugih dokumenata koje je tamo poslao ured Stjepana Mesića. Nije prvi falsifikat koji se kao takav otkrio. Mesić je tada otvoreno izdajnički zagovarao „utvrđivanje krivice optuženih", umjesto dokazivanja nevinosti, čime je nanio nenadoknadivu povijesnu štetu hrvatskome narodu općenito (dovoljno je vidjeti što i kako se događalo u procesu Kordić/Čerkez). Na čelu njegovog ureda tada je bio aktualni ministar MUP-a RH Davor Božinović, imenovan od strane Andreja Plenkovića, a za kojeg su bespogovorno ruke u Saboru podigli i Božo Ljubić i Željko Raguž, zastupnici „dijaspore".

To je taj boljševički mentalitet, pretočen samo u suvremene okolnosti. Lenjinov „demokratski centralizam" koji je postao „stranački centralizam". Intelektualno ograničeni ljudi ne dopuštaju govoriti Knezoviću radi eventualnog verbalnog delikta, a u isto vrijeme, poštujući postulate Lenjinovog demokratskog centralizma, bespogovorno se glasuje za šefa ureda Stjepana Mesića iz vremena kada je ovaj krivotvorio dokumente i slao ih u Haag.

Ne postoji i ne smije postojati vanstranačka misao. U tome leži glavnina problema našeg suvremenog hrvatskog društva. To je odgovor na pitanje otkuda nedosljednost i suicidalno/mazohistički potezi naših dužnosnika. Konkretnih primjera ustavno pravne neravnopravnosti najmalobrojnijeg naroda u BiH ima na pretek. No, svi oni će se krenuti rješavati ne kada nam to dopusti druga strana ili međunarodna zajednica, nego kada se mi riješimo patologije komunističko boljševičkog mentaliteta, u kojem leži najveća ugroženost po naš nacionalni, ali i svaki drugi identitet.

Slaven Raguž/Dnevnik.ba