Slaven Raguž: Kolinda ili Ivo – ni u džep, ni iz džepa

Osim onog svjetonazorskog pogleda na stvarnost, nama kao nama, ne znači apsolutno ništa. Nama isto, pobijedila Kolinda, pobijedio Ivo.
Usvajanjem izmjena Ustava i izbornog Zakona RH, danas je većini Hrvata koji žive u BiH uskraćeno pravo glasovanja na izborima u Republici Hrvatskoj. Sviđalo se to ili ne ljevičarskim krugovima u RH, pravo biranja na izborima je jedno od temeljnih ljudskih prava, a to je pravo većini građana RH van domovine uskraćeno. Radi se o čistoj diskriminaciji. Fizički je nemoguće za oko 250 tisuća građana RH s pravom glasa u BiH u jednom danu glasovati na samo nekoliko biračkih mjesta po diplomatsko konzularnim predstavništvima. Međutim, radi nikada manje razlike između dva kandidata u prvom krugu, svaki glas im je bitan, pa tako i glasovi nas Hrvata u BiH. Najednom smo postali bitni, a ta borba za svaki glas u potpunosti je demaskirala hdz-ovsko prodavanje muda pod bubrege i sdp-ovsku licemjernost obojenu u boje jugonostalgije.

Kolinda i HDZ - ovska muda pod bubrege

Morao sam spomenuti diskriminirajuće izmjene Ustava RH jer je prije par dana Milijan Brkić, ne zna se je li u svojstvu neokolonijalnog guvernera ili tajnika HDZ RH, posjetio Mostar naloživši opću mobilizaciju za ove izbore, riječima: „Iako je aktualna vlast smanjila broj biračkih mjesta u sjedištima DKP-a u BiH, moramo naći način i omogućiti našem narodu u BiH ustavno pravo - pravo glasa na izborima." Nešto u tom stilu potvrdio je i Dragan Čović, predsjednik HDZ BiH, na skupu podrške Kolindi u Zagrebu, rekavši nešto u stilu kako je samo 6000 glasova za nju više plod „tehničkih razloga nemogućnosti glasovanja". Obojica su ili zanemarili ili zaboravili par činjenica.

Diskriminirajuće odredbe Ustava RH nije donijela „aktualna vlast" u RH, kako tvrdi Brkić, nego vlada Jadranke Kosor i većinska HDZ-ovska vlast, uz podršku svih SDP-ovih zastupnika u Saboru. Prijedlog s kojim se onemogućava pravo glasa Hrvatima van domovine je pisao Vladimir Šeks, Kosoričina Vlada, u kojoj je kao ministar unutarnjih poslova sjedio današnji predsjednik HDZ-a Karamarko, je isti prijedlog 1. listopada 2009. uputila u saborsku proceduru, a izmjene su prihvaćene16. lipnja 2010. godine. U tom sazivu sabora su sjedili i predstavnici HDZ-a BiH. Aktualni saziv Sabora RH je prije par mjeseci samo implementirao iste stavke na izbore za predsjednika RH. I u ovom sazivu Sabora sjede zastupnici iz BiH. Je li itko ikada čuo da je ijedan od njih riječ progovorio na ovu temu? To je to tipično hdzovsko prodavanje muda pod bubrege. Zar je tako teško posuti se pepelom i priznati pogrešku? Zar ne bi na taj način pridobili još širu naklonost?

U svojim nastupima Kolinda Grabar Kitarović odaje dojam da je itekako svjesna utega ovog hdz-ovskog autističkog dogmatskog mentaliteta, koji se od onog komunističkog razlikuje samo u prefiksu. Ona izgleda ima tu domoljubnu dimenziju koja nije samo kozmetički prerađena ljubav prema komunizmu iz vremena od prije dvadesetak godina, pretočena u ljubav prema Hrvatskoj. Međutim, sa gledišta nas Hrvata iz BiH dva su velika upitnika kada je ona u pitanju.

Prvi je krajnje nejasan stav po pitanju Hrvata u BiH. Prvotno je upala u zamku hdz-ovskog dociranja „što bi Hrvati trebali, a što ne u BiH" na skupu u Mostaru, da bi samo par dana kasnije reterirala, rekavši kako će podržati sve ono što legitimni predstavnici Hrvata u BiH zastupaju. Nije to nikakav „radikalan zaokret Zagreba prema BiH po volji hrvatskog naroda" kako su govorili u HDZ-u BiH želeći ublažiti štetu, jer bi to impliciralo da i legitimni predstavnici Hrvata u BiH znaju kako riješiti hrvatsko pitanje, a ne znaju. Oni samo znaju to iskoristiti za dolazak na vlast, dalje od toga ne, ali to je za drugu temu. Više je to bio odgovor na negodovanje koje je ta izjava prouzrokovala sa ovu stranu granice, pa je u strahu od gubitka glasova izmijenila izjavu.

Drugi veliki upitnik je činjenica da ona dolazi u paketu sa Tomislavom Karamarkom, Mesićevim savjetnikom iz ere kad nas je ovaj učio pecati, od čega se Karamarko nikada nije jasno ogradio; te likovima, poput Ive Banca i Brkića, koji bi nas i danas htjeli učiti pecati. Banac je savjetnik Tomislava Karamarka. Bi li njeno ustoličenje za predsjednicu značilo i renesansu HDZ-a u Hrvatskoj i otklon od Sanaderovske i Kosoričine neokolonijalne ostavštine, koju danas personificiraju Karamarko i ekipa? Imajući u vidu poziciju na koju bi došla, imala bi sve karte u rukama, ali da li će ih ona odigrati, to je već pitanje za neka druga vremena.

Ivo Josipović ili Ivo Ju-sipović

S druge strane, Ivo Josipović je na kraju predsjedničkog mandata koji je svjetlosnim godinama bolji i pošteniji prema Hrvatima u BiH od onog kojeg je imao njegov prethodnik Stjepan Mesić. Radi činjenice da je prihvatio sugestije pojedinih savjetnika vezano za stav otklona prema platformaškim vlastima u BiH zaslužuje poštovanje. Činjenica da nije primio Budimira i Lagumdžiju je pohvalna, ali i relativna, jer se redovito, neformalno i formalno primjerice po Brijunima i Jahorini, sastajao sa Željkom Komšićem, personifikacijom hrvatske neravnopravnosti u BiH.

Je li u pet godina mandata mogao išta konkretnije i jasnije odraditi na temu hrvatskog pitanja, naravno da jeste. Kako god je uvijek nalazio prigodu govoriti pohvalno o drugu Titu, komunističkoj partiji Jugoslavije, partizanima i narodnim herojima 2. Svj. rata, mogao je i koristiti svaku moguću prigodu i govoriti o objektivnoj neravnopravnosti hrvatskog naroda u BiH, što bi kasnije postalo službeni stav RH na tu temu. Je li ikada jasno i nedvosmisleno osudio unitarističku viziju BiH, cijenu koje ponajviše plaćaju Hrvati? Nije.
Čak i kada su ga pitali vezano za rezoluciju EP i kada je davao nagradu Piculi i Stieru, vješto je izbjegao odgovor na tu temu, govoreći da se „u BiH mora naći dogovor i da će Hrvatska podržati štogod se BiH dogovori". To je potvrdio nedavno i na predavanju studentima u Sarajevu. Citiram njegovo službeno priopćenje: Odgovarajući na pitanje o mogućim preinakama Daytonskog sporazum kojim je okončan rat u BiH, hrvatski je predsjednik kazao: to je nešto o čemu odluka treba biti donesena unutar same BiH. Za sve što sami želite imat ćete našu punu potporu, političku, stručnu i svaku drugu".
Isto je potvrdio je i na tv sučeljavanjima ovih dana, obraćajući se nekoj njegovoj cijeloj BiH, a ne Hrvatima u BiH. Pet godina njegovog mandata nije ništa drugo nego pet godina beskrvnog i sterilnog protokola. Činjenica jeste da je koliko toliko sanirao štetu koju je napravio njegov prethodnik, ali na tim temeljima nije sagradio ništa što bi nama dalo bilo kakav kredit da mu se ukaže naklonost 11. siječnja ove godine.

Zaključak?
Hrvatska opet traži manje loše rješenje. Što se nas iz BiH tiče, nama nitko neće pomoći nitko dok ne budemo svjesni da moramo prvo mi sami sebi pomoći. Mi moramo jasno i nedvosmisleno znati što je to što želimo od sebe u BiH, to staviti na papir u vidu dokumenta i krenuti više jednom raditi na tome tražeći partnera u braći Hrvatima iz Hrvatske. Dok se to ne dogodi, nama je irelevantno tko je na čelu Republike Hrvatske, pa bio to onaj ušminkani i u celofan jugonostalgičarskog licemjerstva umotani Josipović, koji se mršti na intoniranje Lijepe naše, a srce mu iskreno zaigra kada sa „drugovi i drugarice" pozdravlja partizane i partizanke u 21. stoljeću, bila to Kolinda, koja je svjetonazorski poput nas, stavlja ruku na srce pri intoniranju „Lijepe naše", ali dolazi iz miljea koji svoju subraću u BiH tretira poput kolonije niže rangiranih primitivnih bića, koji apsolutno ništa ne znaju i ne bi trebali znati, osim naravno onoga što im se iz Zagreba naloži i kaže.

Slaven Raguž