Marin Topić: Svi ćemo mi biti Aco

...po tko zna kojeg puta preglasavanja Hrvata u Sarajevu ili o početku pravljenja euro-azijskih integracija sa Beogradom kao liderom, a u sjeni Turske, Amerike i Rusije varate se. O tome ćemo posebno, jer u slijedećih 20 godina predstoji borba kako ovo malo Hrvata i katolika istjerati iz neke buduće BiH, koja će biti savez Srba i Bošnjaka. To znači da se sve vraća na stanje Požerovačkog mira iz 1718. godine. Tako mi jedini katolici u Europi, Hrvati iz BiH ostajemo van Europske unije i to će tako biti slijedećih 20. godina, a možda i zauvijek. Ali o tome neka brinu političari koji su dobro plaćeni, a mi ćemo ovu kolumnu posvetiti pravom Aci.

Piše: Marin Topić/hercegovina.info

Pravi Aco je onaj koga zna čitav Mostar imenom Aleksandar Aco Džakula, prvi biciklista i legenda grada Mostara. Svi ćemo mi biti Aco kažem iz razloga što je Aco još prije 40. godina kada sam ja bio dijete jedini imao sportsku opremu i sportsko biciklo u Mostaru. Mostar ko Mostar ga je hakao u to vrijeme, smatrali su ga svakakvim, da bi danas pola grada vozilo biciklo. Da bi nešto zaživilo i ušlo u modu u normalno svijetu treba par dana, a u Mostaru 40-50 godina.

Kada sam se sjetio Ace sjetio sam se svog djetinstva i dana kada sam ga upoznao i počeo mu se diviti. U to vrijeme bila je velika trka kroz bivšu državu, i znam da je svake godine u cilj prvi ulazio Aco, i to bar 10 do 15 minuta prije ostalih. Za mene je zbog toga Aco bio najbolji na svijetu i šampion, a kasnije kada sam odrastao saznao sam da su ostali učesnici utrke boravili u Konjicu gdje su obilazili Titin bunker, a Aco bi krenuo iz Bijelog Polja prema Mostaru. I tako bi Aco jedno 15 minuta ranije ušao u cilj prije ostalih biciklista. Sjećam se još tih vremena kada se moglo ići na more, imalo se para a i nije vas niko zaustavljao ni u Doljanima, ni u Gabeli nema dana da na tom pravcu niste mogli vidjeti Acu. Mi smo bili ponosni na njega i on je bio naš šampion.

Ja mislim da je Aco zaslužio da mu se podigne spomenik u gradu i to bi morao na sebe uzeti ovaj naš biciklistički klub, jer Aco je legenda ovoga grada. Na te bicikliste se uvijek gledalo malo čudno, jer bilo je uvijek vrhunskih ljudi i intelektualaca koji su na posao išli biciklima. Ja se još kao dječak sjećam legendarnih biciklista iz Mostara.
Jedan od njih je bio doktor Hlubina koji je i u 80. godini vozio biciklo, i on je zaslužio da se o njemu bar tri knjige napišu. Sjećam se i Muje Kahrimanovića, slastičara koga je pogani Mostar nazvao Mujo trovač. Mujo je uvijek iz Cernice u svoju slastičarnu na svom biciklu donosio tepsije sa kolačima i nikada nije pao sa bicikla. Oni stariji morali bi se sjetiti i legendarnog Drage dimljačara i njegovog bicikla koje je bilo najstarije sa prednjim manjim, i većim zadnjim točkom.

Ne smijemo zaboraviti ni čovjeka koji je bio laik u Franjevačkom samostanu Franjo Ćavar. On je bio laik i nabavljao je sve za samostan i to je obavljao na biciklu. I on je imao staro biciklo puno stvari i uvijek je bio nasmiješen i ko djeca smo njega najviše voljeli. Moram se sjetiti i kino operatera Ljube Brkića. I on je uvijek bio na biciklu, a pošto je bio jako debel stariji bi govorili da nema sica, a mi to nismo mogli kao djeca vidjeti. Umalo ne zaboravih i starog Zelu Spuževića koji je i u osamdesetoj godini vozio svoje bociklo, i on je legenda nad legandama. Tu je i dr. Reda Lončar koji je cijelu Bosnu i sve planine prešao na biciklu i to je zaista veličanstveno.

Sjećam se da je prva specijalka, biciklo sa brzinama došlo u Mostar 1963. godine i kupio ga je naš susjed ovdje Ivan Ćurković vratar tadašnjeg Veleža. To je tada bila senzacija i mi smo se djeca divili tome. Poslije toga su krenula poni bicikla i čini mi se da je prvi poni u Mostaru imao Želja sa Rondoa, i mi smo iako već malo odrasli bili malo ljubomorni na njega, ali standard je standard. Sjećam se i legendarnog Palfija, on je bio zubotehničar. Sjećam se da su za njega stariji pričali da mu se plaćalo koliko bi zuba stavio. Običan čovjek ima 32 zuba, a Palfi bi znao staviti po 50 zuba, usitni ih i budu ko u pirana. Čak sam čuo priču da je jednom napravio i tri reda zuba, ali takav je Mostar voli sve preuveličati.

Doajen ponija i legenda naše ulice je Laura Bošković. Naša poznata Lari koja je po cijeli dan na svom poniju. Ona je na poniju postigla što nije niko prije nje, kada je vozila na njemu veliku škrinju pretešku da bi je tri jaka momka jedva nosila. To je prava umjetnost koja je izašla izvan ovih naših lokalnih okvira.

Ovi momci, pa čak i stariji ljudi koji danas voze bicikla su fenomenalno organizirani i zdravi. Interesantno je i to da u gradu Mostaru nema niti jednog milimetra biciklističke staze inikome ne pada na pamet da bi to trebalo obilježiti. Nema niti jedan biciklistički znak osim onog u Vojnu koji vodi u Bučiće i to je slijepa ulica koja ne vodi nigdje. U biciklu je zdravlje, to zna cijela Eurpa u koju mi nikada nećemo ući zbog ovih novih integracija. U stara dobra vremena kada smo bili i siromašni kada se dođe negdje na dernek poslije mise bilo gdje u okolici Mostara nisi morao imati biciklo, dovoljno je da si imao pumpu i da je staviš u čarapu i onda si mogao svaku curu skontat. Mi danas svakako u trendu. Danas se sve gasi i ništa više ne radi. Radi samo moj susjed Boris Kunštrek koji danas jedini popravlja bicikla, pruža biciklistima biciklističku potporu i mi ga sada zovemo biciklistički Rojs. U svakom slučaju dobro je nabaviti biciklo jer trebat će nam bižat ili uz brdo ili niz brdo.

Na kraju ću se opet vratiti na Acu legendu. Bila je čini mi se 1995. godina i ja sam šetao sa prijateljem kod Bajramove kuće i vidim ide Aco na biciklu. To je za mene bilo osvježenje nakon rata, i znak da se Mostar vraća sebi. Aco je uvijek nosio foto aparat i ja mu govorim da nas uslika i on je pristao. On je naravno pristao i kada sam ga pitao kada će biti fotke on je slegnuo ramenima. Imaš li Aco film u aparatu upitao sam ga? On kaže da ima. Kada si ga ubacio, opet ja njemu. On na to odgovori 1963. godine. Film mu je eto trajao više od trideset godina.
Ace nema na ulicama grada više od godinu dana. Imam razne informacije o njemu,neki kažu da je u nekom staračkom domu, drugi kažu da više nije živ. Interesantno nitko živ mi ne zna reći pravu istinu, ali to nije ni bitno jer Aco je posato vječna legenda Mostara i svi ćemo mi kad tad postati Aco.

Marin Topić web izložba