FOTO/VIDEO  Marin Topić: Sjećanja na Božiće u komunističkom Mostaru

Prvo čega se sjećam, možda mi je tada bilo 5-6 godina je božićna jelka ili Kristbaum, i kako mi je onda kao djetetu davala neku prelijepu mističnost i tajanstvenost, tako je i danas, iako mi je 57 godina.

Božići moga djetinjstva

I sada kao zreo čovjek, u sebi uvijek ponavljam one Isusove riječi „Ako ne ostanete kao djeca, nikada nećete doći u kraljevstvo nebesko". Ta radost Božića, miris djetinjstva se nikada ne može zaboraviti. Dok ja nisam odrastao i mogao dohvatiti vrh jelke, obično je jelku kitila moja sestra Jadranka. Ja sam bio četvrto dijete, i ona me je faktički odgajala, ja sam je zvao mala mama. I kad ona okiti bor i upale se svjećice, ja legnem pod njega i cijelu noć tako što spavam, što sanjam. Najviše mi se od nakita sviđala i sada je se sjećam jedna ptica, jer onda nije bilo luksuza kao sada. I zanimljivo osim ptice, bila je nogometna lopta kao nakit, s tim sam se stalno igrao i kao sva djeca Mostara, maštao da nekada postanem nogometaš.

Slika: Božić u stanu Marina Topića, ulje na papiru, 30x20cm, 1978.god.

Mojoj majci Danici je rođendan za Badnji dan, i uvijek je govorila kada mi je rođendan ja najviše moram raditi. Ko fol roncala je. I pošto nam je uvijek falilo novca, uvijek je govorila Božić sve to donese sam sa sobom. Sjetim se mirisa sarme koja se kuha, mirisa štrudla, a prije svega šapa. Ja sam i sada u tom malom stanu od 50 kvadrata, i nije mi jasno kako se u dnevnom boravku moglo skupiti po 30 ljudi. Prvih Božića, dok je tata Tadija bio živ, a on je umro kada je meni bilo devet godina, dolazile su njegove kolege vozači iz boksita, a većina njih nije bila u komunističkoj partiji i nikada nije htjela raditi za Božić, što je u komunizmu velika građanska hrabrost. I kroz maglu se sjećam, puna je kuća ljudi, vino u velikim pletarama je na balkonu, pokojni Tadija je svirao gitaru, prvo idu dalmatinske, onda Šćepo Martić krene s gangom, onda se krene igrati trusa. To je stara gradnja, nisu to betonske ploče, i onda je majka uvijek govorila lakše propast ćemo kroz plafon. Zanimljivo mi smo živjeli u gradu gdje je bilo mješovito pučanstvo, i Srbi, Hrvati, muslimani i mi se nismo nikada stidjeli proslavljati Božić, ne samo mi, nego i većina Hrvata grada Mostara. Znalo se kada je Božić da su vrata svima otvorena i kuća je bila puna, pjevalo se i jelo tri dana, dolazili su i oni koji slave i ne slave, ali se znalo da se u kući Topića slavi Božić i to je fešta nad feštama. Nije bilo tada raznovrsnih slatkiša, i naš susjed Edo Venijer, koji je uveo balet u Mostar poslije Drugog svjetskog rata, genijalno je pravio njemačku štrudlu i to je nešto bilo specijalno. Mene je majka učila da ja moram biti polaznik čestitar Božića, i onda sam ja išao kod njezinih prijateljica, a jedna je hvala Bogu i danas živa, i ja sam kod nje bio prvi polaznik, to je njezina najbolja prijateljica Šćepinica, odnosno žena Šćepe Martića, a njoj je ime Danica, ali u to vrijeme su nadimke žene dobivale po mužu, pa moju majku su zvali Tadinica, jer joj je muž Tadija. Onda bi ja to obilazio, bio prvi polaznik, i uvijek sam kroz prozor gledao hoće li pasti snijeg, hoćemo li ikada dočekati bijeli Božić u Mostaru, ja ga još nisam dočekao. Ostala je uvijek nada. Ovo je priča po svojoj kompleksnosti za knjige, ali pokušat ćemo je prenijeti u kratkoj formi.

Slika: Božić 1963, kod bake Cimaljke u Ilićima

Drugi dan Božića smo išli u Iliće kod bake Anice koju su svi zvali Cimljanka. To je isto bio prekrasan doživljaj u staroj kući Mihića na Babunu. U to vrijeme svi smo manje-više bili sirotinja. Majka mi je posudila zimsku jaknu od moga prijatelja pokojnog Sime Borozana da se kod bake ne sramotim i ne smrznem, jer nisam imao što obući. Sav taj kukuzluk nije nam nimalo smetao, jer radost Božića bila je do neba. I svi moji prijatelji koji su bili raznih nacija radovali su se Božiću, kao i ja. Poslije tatine smrti, i pošto je običaj u Hercegovini da najstariji sin zauzme ulogu ćaće, a to je bio moj stariji brat Jadran, i Bog je dao da počne igrati nogomet vrlo rano i zarađivati novac, i onda je on postao kao glava kuće i hranio nas, jer i tada su mirovine bile mizerne. Počeli smo bolje živjeti, a i bolje su fešte bile kod Topića. Onda kreće mladost, a tada je krizma bila u četvrtom razredu osnovne škole. Bila je potrebna velika hrabrost da se ide na krizmu, a posebno tzv. urbanim Hrvatima koji su živjeli u zgradama. Nije Božić bio zabranjen i vjera, ali nije bilo baš u komunizmu pametno zbog daljnje karijere, egzistencije i ostalih pritisaka javno ispovijedati svoju vjeru. Mi Topići do tih zabrana nismo nikada držali. Krizma je bila, a poslije toga mi mladi smo rijetko išli u crkvu, ali se uvijek slavio Božić i Uskrs.

Polnoćke u Franjevačkom samostanu u Mostaru

Faktički si postao zreo tek kada si mogao sam ići na polnoćku u franjevačkoj crkvi, jer je katedrala otvorena tek 1980. godine. To je bio znak da si odrastao, i ko fol postao veliki. A polnoćke u Franjevačkom samostanu, to je nešto posebno za mene najljepše i nezaboravne za cijeli život, tu je bilo po 10 000 ljudi, puna crkva i dvorište vani. Tu su dolazili i oni koji vjeruju i oni koji ne vjeruju. I plus ovi iz Udbe koji su sve pratili. I tu moram pohvaliti hrvatski narod, tri su naroda u Mostaru živjela, pravoslavci Srbi, muslimani, i mi Hrvati. Srbi nisu nikako išli u crkvu, muslimana po svjedočenju doktora Tarika Muftića išlo ih je u džamiju 29 i on je bio 30. Devedeset posto Hrvata je ispovijedalo svoju vjeru i išlo u crkvu, a ovih 10 posto je bilo u partiji, pa nisu smjeli. Tako da je naša franjevačka crkva bila uvijek puna, a posebno za Božić. I to je bila posebna radost, i sada kad mi spomeneš Božić, ja se sjećam tih polnoćki.

Kada sam postao mladić i počeo izlaziti po kafićima, mi smo tada javno pjevali božićne pjesme. U kafiću Darke Dodiga u Fejićevoj ulici, a taj dio zvali su Kvatrić po zagrebačkom Kvatriću. Za Badnju večer smo mi smo pjevali božićne pjesme, Hrvati su slavili Božić i to je bilo njihovo. Brat je bio poznati nogometaš i jedne godine u hotelu Bristol, koji je bio kultno mjesto, Badnja je noć i fešta i mi pjevamo božićne pjesme, a i drugi pjevaju s nama. Bila je neka građanska solidarnost, to je hrvatsko i pustite, iako je bio komunizam, i faktički su te pjesme bile skoro i zabranjene. Nezaboravne su bile fešte u kultnoj gostioni Zagreb, pored Franjevačkog samostana. Ide se na polnoćku, poslije se mise ostane kod fratara, jer sam ja pjevao u crkvenom zboru, i onda se oko 3-4 dolazi kući i miriše haustor, i cijeli Mostar na sarmu. Popije se čaša crnog vina i pojede se sarma i Božić počinje. Jednom zgodom je moj rođak Željko doveo sa sobom malo veću ekipu, tako da su pojeli svu sarmu, da je onda moja majka morala sutra ujutro praviti novu. Mislim drago ti je što su došli, ali problem je što nema sarme, a božićna sarma je uvijek najljepša. Tu trebaju knjige i knjige da se prikaže kolika je bila građanska hrabrost ispovijedati svoju vjeru i ne stidjet se svoje vjere i nacije u komunističkom Mostaru. Ja mislim da je nas pored naše drage Crkve najviše očuvao Božić. Božić nikakva komunistička ideologija nije mogla iz glave istjerati, i oni koji su govorili protiv Isusa, psovali, ali Božić je nešto posebno i sada kad sam stariji, čim se Božić približava ja osjetim nešto u zraku. Jer rađa se naš Spasitelj, i svi oni obiteljski osjećaji se tada probude.

Jednom prigodom isto poslije polnoćke vraćam se kući, možda oko 4 ujutro, Mladen Čizmić, sin uglednog odvjetnika Ive, i ja, i pored hotela Mostar pjevali smo božićne pjesme, isto smo mogli zaglaviti u zatvoru, ali građani su znali, Hrvati slave pustite ih, bio je neki kućni red i tada u komunističkom Mostaru. Polnoćke u Franjevačkom samostanu su nezaboravne i ostale su mi u vječnom sjećanju. Legendarni Voljka Vilenica je pjevao u klapi Mostar i zboru, i to je bila jedina misa na koju on nije kasnio, dolazio je uvijek na vrijeme, a ostale mise uvijek je dolazio deset zadnjih minuta. Vojkin tenor, Ivice Lavrića bas, i Ruže Cigić sopran i alt od Zdenke Soče i kada to zapjeva, ne treba ti ništa više. Najsvečaniji dio mise mi je bio kada krene pjesma „U to vrijeme godišta. Mir se svijetu naviješta". Uz hrvatske božićne pjesme čovjek osjeti da Bog postoji. Hoće li ikada se netko roditi ili neka situacija napraviti da neki hrvatski Emir Kusturica napravi film o Božićima u Mostaru, o crkvi katoličkoj u Mostaru, to bi bio film za sva vremena.

Predratna polnoćka u mostarskoj katedrali

I zadnji Božić proslavljen u komunizmu bio je onaj iz 1991. godine, tada je komunistička JNA, tzv. rezervisti, već dva mjeseca bila u Mostaru i pravila nered. I svako se malo u Mostaru pucalo, ili je nešto letjelo u zrak, iz sigurnosnih razloga prvi put u povijesti otkada su franjevci se vratili u Mostar, otkada je napravljena crkva u Mostaru 1866. godine, nisu mogli održati polnoćku. Bilo je preopasno za život vjernika. Ali Božić bez polnoćke za nas Hrvate je bilo neshvatljivo. Veliki hrvatski vitez Tihomir Mišić, koga smo mi zvali Vojvoda, koji je kasnije postao zapovjednik 4. bojne HVO-a, e njega nisi mogao uvjeriti da polnoćke neće biti. On je organizirao svoju ekipu, okružio katedralu u Mostaru i polnoćka se morala održati ili ćemo svi izginuti.

Slika: Božić 1991, Marin Topić, Antonio pl. Pehar i majka Danica

I ta mi je polnoćka ostala u sjećanju za sva vremena, da bi se od ove Sotone komunističke spasio morao si se naoružati i obraniti, da se može ponovno u našim srcima roditi mali Isus. Biskup Žanić je držao polnoćku i bilo je veličanstveno. Svake sekunde si iščekivao kad će zapucati, ali za Božić u Mostaru je svaki Hrvat bio spreman onda, a i sada poginuti. Jer to je nešto što se voli beskrajno. Isto nikada neću zaboraviti koja je fešta bila poslije polnoćke u katedrali na Bakšimu, i u Cimu kod Kubata. To je prostor naseljen Hrvatima, koji smo mi zvali slobodni teritorij, gdje JNA nije smjela ući. U pet ujutro su me kući pratili, jer sam stanovao među zgradama gdje je jako opasno, pratili su me moj Tihomir Mišić i Gorda, i samo su me otpratili do vrata i ja govorim idemo na sarmu kod mene. A oni su rekli da neće, jer ih to isto čeka kući, i taman sam ušao u kuću kada zvoni netko, kad Gorba i Tiho „Kažu zamirisala im previše sarma, i morali su svratiti".

To je zadnji Božić što sam proslavio sa svojim dragim prijateljem hrvatskim vitezom i anđelom hrvatstva i katoličanstva u Mostaru Tihomirom Mišićem, našim nezaboravnim Vojvodom. Za četiri mjeseca je počeo rat, a on je poginuo u petom mjesecu. Poginuo je da bismo mi živjeli, i to ne smijemo nikada zaboraviti. Ovi Božići 1992. godine i dalje to su Božići u slobodnom Mostaru koliko-toliko, i nisu više nikada komunistički. I na ove svete dane, neću pričati o izborima u Hrvatskoj, neka sami shvate ako su narod za koga trebaju glasovati. Samo ću pustiti pjesmu moga dragog prijatelja i velikog čovjeka Tedija Spalata „Polnoćka".