Marin Topić: Mostarci napokon hodaju uzdignute glave

Infrastruktura u gradu je toliko zapuštena, da poslije svake malo jače kiše grad pliva. U tu infrastrukturu se nije sve do neki dan ništa ulagalo, a iz ovog naslova ljudi će možda pomisliti da se neko čudo desilo u gradu da se hoda uzdignute glave.

Piše: Marin Topić/hercegovina.info

Može neko možda i pomisliti da je Međunarodna zajednica napokon dozvolila da se u Mostaru glasuje kao što se glasuje svuda u svijetu ili da je možda visoki predstavnik donio Statut koji će biti u skladu sa principima koji vladaju u Europskoj uniji. Za takvo nešto nema šanse jer Međunarodnoj zajednici smeta što su ovdje većina Hrvati i katolici koje oni očito mrze, i samo neko čudo ovdje može dovesti europske standarde.

Ali, nećemo o politici nego o uzdignutoj glavi. Ja kao rođeni Mostarac, kao i svi naši sugrađani patim od šetnje gradom. Svaki Mostarac je imao neki svoj krug, a moj je bio od Radićeve ulice, do hotela Bristol, onda do Dode,pa preko Starog mosta i hotela Ruža do Rondoa i onda kući. To je bilo nekoliko kilometara obavezne šetnje gradom. Evo sada se počinju događati čuda, a kada je Ljubo Bešlić imao kampanju za gradonačelnika moto mu je bio" Složimo kockice zajedno". U zadnje vrijeme su se počele te kockice slagati po nogostupima, tako da napokon i Mostarci dobivaju svoj prostor za šetnju. Uz to je policija počela da radi kao nekadašnja milicija, te sada ima nekog reda u gradu, bar što se tiče parkiranja vozila. Ljudi sada mogu normalno šetati ulicama sa dječjim kolicima bez straha od automobila po nogostupima. Ja sam sada zamislio jedno šetalište od nekoliko kilometara koje bi vrlo lako moglo ubrzo zaživjeti, i tu bi se moglo hodati uzdignute glave.

To moram objasniti jer sam ja živio u Njemačkoj koja je sva skockana. Čudno mi je bilo prvih dana svi tamo hodaju uzdignute glave. Ja pošto nikada nisam volio komunizam mislio sam da tako hodaju jer žive u slobodi, jer mi u Mostaru smo prije rata hodali spuštene glave. Zaista sam mislio da je to zbog komunizma, ali to je bio čisto tehnički problem, jer ako ne hodaš spuštene glave nakon deset metara ćeš negdje pasti i osim što se slomiš još ćete neko na ulici i zahakati. Tako mi nismo u Mostaru imali nekih stotinjak metara gdje bi mogli normalno hodati, a sada bi se to moglo promijenuti. Međunarodna nas je zajednica naučila da prvo moramo naučiti puzati, a tek onda i hodati.

Evo recimo ako krenemo od Ekonomske škole Joze Martinovića duž ulice Kralja Tomislava, sve do Ćelina kafića sve je fenomenalno skockano. Tih 400 metara može se lijepo hodati uzdignute glave, a onda skrećemo desno ulicom Kneza Višeslava i tu do Mepasa morate malo sagnuti glavu. Kada smo došli do Mepasa došli smo do Europe, tu je sve do ulice Kardinala Stepinca sve skockano do prostorija HDZ-a. Ako nas zadesi loše vrijeme možemo se zadržati u Mepasu, i dok sve pregledaš lijepo ubiješ satak vremena. Mepas je danas zamijenio nekadašnje Korzo i postao je središte Mostara.

Kada sam već kod središta Mostara pade mi na pamet jedna istinita anegdota. Prije desetak godina sjedili smo pred Kosačom ujutro oko 9 sati i pili kavu Pero Zelenika, moj brat Jadran i moja malenkost. U to naiđe jedan čovjek i upita nas : Oprostite gospodo gdje je ovdje centar grada? Mi smo ostali zatečeni, a ja se srećom sjetim i kažem mu : "Prijatelju u Mostaru ti centar putuje i nikada ne znaš kada si u centru". I kada bolje razmislim, to i jeste u biti tako. Nekada je centar bio oko Starog mosta, pa se onda prebacio na glavnu ulicu, a pred rat je centar bio pored Hita, a sada ti je centar oko Mepasa.

Od Mepasa idemo dalje ulicom Kneza Domagoja gdje još malo moramo spustiti glavu, i onda dođemo na Španjolski trg koji je stvarno skockan, a onda slijedi hod uzdignute glave šetalištem Nikole Šubića Zrinjskog. Usput možete svratiti i do parka Zrinjevac malo uživati i odmoriti se u prirodi. Kada dođemo to Trga Hrvatskih velikana moramo malo pripaziti jer je tu malo klizavo, jer su to komunisti  na brzinu sklepali. Onda idemo ulicom Kralja Krešimira četvrtog i kada se to spoji sa ulicom Biskupa Čule i Avenijom Kralja Tomislava imat ćemo zaista prekrasnu rutu za šetnju skockanim ulicama uzdignute glave.

Tu još moram ubaciti ulicu Kraljice Katarine koja je dobro skockana, pa sve do škole Antuna Branka Šimića, a onda nastaje problem kako doći Franjevačkom ulicom do super skockane Crkve svetog Petra i Pavla? Taj tko bi to skockao trebao bi dobiti Nobelovu nagradu. Kada smo kod Nobelove nagrade onda moram spomenuti da je skockan i Park Nobelovaca, i to su prva dva spomenika koja su uspjela pobjeći iz Sarajeva. Normalno bi bilo da su ta dva jedina nobelovca iz BiH imali spomenik u Sarajevu, ali su eto pametni bili, da nisu pametni Prelog i Andrić ne bi bili nobelovci, pa su pobjegli od Franje Topića iz Sarajeva na slobodni teritorij u Mostar. Vjerojatno su znali da bi u Sarajevu ostali bez glave, u Mostaru su ostali bez noga jer Matica Hrvatska nije dobila poticaj iz glavnog grada i spomenici su skraćeni. Zamišljeno je da spomenici budu cijela figura, ali eto bolje glava na ramenu u Mostaru nego ostati bez glave u Sarajevu.

Evo na kraju ću se opet vratiti na Ljubu Bešlića koji je počeo da kocka Mostar. Ukoliko preživimo ovaj smak svijeta sutra, i ukoliko Ljubo nakon toga dobije još neki mandat ,imam osjećaj da bi za nekoliko godina Mostar ličio na jednu veliku šahovnicu kada biste ga gledali sa Huma.