Fra Mario Knezović: Laži političara i obespravljeni radnici

U toj najavi čujemo sljedeću izjavu koju je izgovorio Andrija Hebrang: „Ja ne lažem, nego samo povremeno govorim neistinu." Sada bi valjalo razglabati što je laž, a što je iznošenje neistine. To je blizu logičkomu razglabanju pitanja je li prije bilo jaje ili kokoš? Mene ovo ne čudi. Mnogi, ne svi, političari sustavno nas lažu ili govore neistinu. To vam na isto dođe. Zaboli moj skromni um, a i pamet mi se buni kada nas obmanjuju i pri tome nas uvjeravaju kako je to sve u našemu interesu i da će nam tako biti bolje. Protekle mjesece odmotalo se jedno takvo klupko laži ili iznošenja neistine. Mi Hrvati u BiH i oni Hrvati u dijaspori nakon četiri godine doznali smo zašto smijemo imati samo tri predstavnika u Hrvatskome saboru i zašto možemo na izborima glasati samo u diplomatskim predstavništvima. To znači da 250 tisuća ljudi pokuša ostvariti pravo glasa na samo četiri mjesta. Kakva je to lakrdija i besmislica vidjeli smo nedavno. Kazali su nam ovi iz tadašnje vladajuće strukture okupljene oko HDZ-a, te njihovih tadanjih oporbenih suradnika iz SDP-a, da se tako stvarala nagodba između tih dviju stranaka kako bi postali članovi Europske Unije i kako bi se među tim strankama izvršio kompromis. Kompromis je, to je tako godinama, najlakše raditi preko leđa Hrvata iz BiH i dijaspore. Tako smo još jedanput obmanuti, zavedeni, izvarani, obezvrijeđeni. Zašto je trebalo čekati četiri godine da doznamo tu istinu? Zar nije bilo normalnije i moralnije da su nam i tada iz Vlade, koju je zbog Sanaderove nesreće vodila Jadranka Kosor, poprilici rekli ovako: Drugorazredni narode i drugorazredni državljani Republike Hrvatske, premda takvih po ustavu ne smije biti, vama moramo uzeti neka prava kako bi Hrvatima u Hrvatskoj, prvorazrednim državljanima, moglo biti bolje. To bi, u to sam uvjeren, prihvatili kao stvarnost i iskren stav. Jer, istini za volju, tijekom posljednjega rata Hrvati iz BiH i dijaspore ginuli su i novac davali kako bi, u konačnici, tim. tzv. „prvorazrednim državljanima" osigurali državu, a sebi bespuće u kojemu sanjaju treći entitet. Ako smo u ratu i živote davali za interes Hrvatske, zar bi nam onda bilo teško žrtvovati nekoliko saborskih zastupnika koji se ionako nisu iskazali u borbi za naš bolji položaj. Tko zna što se još valjalo ili valja iza brda a da mi od stabla ne vidimo šumu zato što neki misle da je strašno velika razlika između laganja i govorenja neistine. Razlike ima, ali je rezultat isti. Operacija uspjela, ali pacijent je mrtav. I onda nam i lijeve i desne vođe iz Hrvatske dođu i kažu kako smo im mi od posebnoga državnog interesa. Oslobodi, Bože! Da smo im od interesa, vjerojatno bi tvornice Plive, Kraša, Dukata, Belupa, Podravke, Vindije i središte Konzuma bilo među hrvatskom populacijom, a ne negdje drugdje u BiH.

Isus u diskoteci

Student u Zagrebu Bruno Penava opisao je svoj doživljaj o tome kako mu je bilo lijepo u jednoj zagrebačkoj diskoteci gdje je cijelu večer bila na programu duhovna glazba. Uz to, bila su i dva svjedočanstva vjere. Student je opisao stanje radosti, lijepih osjećaja, duhovnoga ushita koji su unutar diskoteke vladali. Također je istaknuo kako se čovjek potpuno drukčiji vraća kući iz diskoteke gdje je bila duhovna glazba u odnosu na one večeri kada je u diskoteci uobičajeni glazbeni ritam s puno decibela. Ovaj studentov tekst i zapažanje, koje je napisao za portal fratar.net, prenijeli su i mnogi drugi mrežni portali. Neki su ga prenijeli doslovno i dostojno navodeći izvor. Drugi su ga prenijeli ne navodeći izvor. No, bilo je i onih zlonamjernih koji su iskrivljivali naslove. Neki su u svojim komentarima išli do te skrajnosti pa su uvrjedljivo pisali kako je ovaj student bio drogiran, da halucinira itd. Čudno je, ili više nije, kako su se namnožili dežurnih komentatori koji će svako dobro svim silama okretati na zlo ili to u najmanju ruku ismijati i popljuvati. Takve portale i komentare ljudi čitaju i na temelju njih i takvih donose zaključke. Stoga nije čudo da vlada sivilo i mrak u glavama mnogih koji se hrane na tuđim frustracijama, bolesnim konstrukcijama i ideologiziranim stavovima. Mislilac Antony Flew napisao je da su najgori oni ljudi koji dobro prozivaju zlim, koji svjetlo proglašavaju tamom, a laž nazivaju istinom. Eto, po takvoj matrici postupaju i pišu mnogi internetski portali.

Radnici bez plaće, a neradnici s plaćom

Bolno je susresti zdrava, radišna, odgovorna čovjeka i radnika koji je zakinut i nije mu mjesecima ili godinama isplaćena plaća. S druge strane vidimo mnoge koji se ne umoriše radeći, nisu odgovorni, a primaju dobre plaće. Zemlja smo gdje radnik nema plaće, a neradnik je prima obilato. I dok ovo pišem, večernji su sati. Badnja je večer. Časna sestra Nevenka Babić, koja je na službi u župi moga djelovanja, zove me javiti da je došao pred ured jedan mladić. Silazim i primam ga na razgovor. Istinit je bio. Inače, mnogi hodaju kao „prosjaci od zanata" i govore neistine o svome stanju. Priča mladić iz Kraljeve Sutjeske kako su njih četvorica 37 dana radili kod jednoga hercegovačkoga građevinara. Na Badnji dan ih je otpustio s posla ne plativši im ni jedne jedine marke. Autostopom su došli do Kočerina. Šokirani su. Sutra je Božić, a oni daleko od kuće. Gotovo plaču. Živjeli su u nadi kako će nešto novca zaraditi i ponijeti kući kako bi i oni i njihove obitelji dolično proslavili Isusovo rođenje. No, nepošteni gospodar, ili bolje rečeno, lopov i prevarant ostavio ih je izigrane i ojađene. Jedan od njih, uslijed toga očaja i boli, reče da su toliko utučeni da nemaju snage ni da ubiju toga prevaranta. Razgovor je dugo trajao i uz pomoć dobrih ljudi našli smo rješenje da stignu do svojih kuća. No, što nam je iz ovoga učiti i drugima poručiti? Sveto pismo u Knjizi Sirahovoj kaže: "Ubija bližnjega tko mu otima hranu i prolijeva krv tko radniku uskraćuje plaću." Mogu li biti oštrije i izravnije riječi? Ne smijemo zaboraviti da se među pet vapijućih grijeha u nebo ubraja i nepravda prema zaposlenome radniku. Što se to događa u glavama nekih gospodara i poslodavaca koji se na takav način poigravaju ljudskim sudbinama? Zar takvi misle da će im Bog opraštati njihova zlodjela za koja se ne kaju, niti odlučuju da prestanu takvo što činiti? Zar misle da će spasiti dušu ako dio toga ukradenog „kolača" daju za potrebe Crkve? Bilo bi dobro da ti gospodari vide plač i jauk gladnoga djeteta, uplakanoga oca i majke koji ne mogu ni Božić proslaviti zbog zarađene, a ne isplaćene plaće. Mora nas boljeti da sustav ne funkcionira kako bi se ovakve prevarante procesuiralo i kazneno gonilo. Dapače, nasuprot tomu, takvi hoće dijeliti pravdu i voditi narod. Razumije se, i hvala Bogu, da ima velik broj poštenih i pravednih poslodavaca koji trpe opće osude upravo zbog ovakvih prevaranata. O tim dobrim poslodavcima koji se bore za svoje radnike, koji isplaćuju redovito zarađene plaće, poštuju njihovo dostojanstvo pisat ću drugom zgodom. Do tada vi tražite ovakve zle gospodare i kada već sustav ne funkcionira, pokušajmo ih barem prokazivati, da ne žive lažni javni ugled nego neka do obraćenja žive javnu sramotu što im i po ljudskome i Božjem redu pripada.

U Britaniji Muhamed u modi

Kada nas netko upita za imena u Engleskoj i Velikoj Britaniji, na pamet nam dolaze John, Steven, Matthew itd. Rijetkima, ili gotovo nikomu, ne bi palo na pamet da pri pomisli na imena u Britaniji misli na ime Muhamed. No, stanje stvari se iz korijena mijenja. Najpopularnije ime koje su roditelji svojoj djeci tijekom 2014. godine davali u Velikoj Britaniji upravo je Muhamed. To je objavio britanski Baby Centre. Samo prije godinu ime Muhamed bilo je na 27. mjestu koje su roditelji davali svojemu djetetu. Ovaj je podatak uzdrmao Britaniju, premda o tome poluglasno govore. Njihova borba protiv islamističkih snaga diljem svijeta rađa ovakvim plodovima. Muslimanske obitelji rađaju, rade, čuvaju obitelj i šire natalitet. Englezi i stanovnici ostaloga dijela Britanije ne rađaju, obitelj razaraju i šire mortalitet. Vlada kultura smrti. Uz to i neke koje rode šalju na bojišnice da stradaju za globalne ili financijske interese kako bi se imperij očuvao. Sve ovo podsjeća na davno ispjevanu pjesmu: „Lagano umirem u tvome sjecanju, topim se, nestajem k'o snijeg u proljeću." Cijela britanska javnost, kao i ljubitelji njihove kraljevske krune, brinu se za nedavno rođeno dijete koje bi moglo biti prijestolonasljednik kraljevske krune. Ne znam razmišljaju li o tome, ako se ovaj trend nastavi, da bi taj vladar u dogledno vrijeme mogao biti upravo jedan od toliko rođenih muslimanskih prvorođenaca koji nose ime Muhamed? Jer, selo kaže, čija su djeca, njegovi su i orasi!

Fra Mario Knezović/fratar.net/Naša ognjišta