Fra Mario Knezović: Biskupa ušuti, a glazbu do daske

Biskupa ušuti, a glazbu do daske

Bili smo svjedoci medijske hajke na šibenskoga biskupa Antu Ivasa koji je progovorio o nesnosnoj buci koja je dolazila iz noćnoga kluba u blizini njegove biskupije. Mediji „lijevoga" usmjerenja žurili su biskupa obilježiti kao nazadnoga, staroga i konzervativnoga klerika koji ne razumije život mladih i kojega je pregazilo vrijeme. Umjesto da su dignuli glas kako bi ušutkali prekomjerne decibele, koji ne daju mirnoga sna mnogim Šibenčanima, oni su ustali kako bi ušutkali biskupa. Ispada, čudne li logike, da više smetnje pravi tihi glas biskupa nego cjelonoćna dreka i glazba iz disko kluba. Ipak, tako mi se čini, medijska prozivanja biskupa Ivasa imala su i drugu skrovitu stranu. Njegova izvrsna i otvorena propovijed, koju je održao u Kninu povodom dana Domovinske zahvalnosti, bila je okidač za medijske napade na njega. Biskup je u Kninu izrekao ono što nije milovalo uši tih „ljevičara" koji si umišljaju kako su oni pretplaćeni na tumačenje istine o svemu, pa čak i o Domovinskome ratu. No, istini za volju, čudi i činjenica da gradonačelnik Šibenika Željko Burić, koji je iz redova HDZ-a i koji kaže za sebe da nije ovaj „ljevičar", ne bijaše jasniji u svome stavu kako bi stao na stranu onih koji traže miran san u gradu. U izjavi za javnost gradonačelnik je rekao da se i biskup Ivas mora privikavati na buku. Umjesto da komunalna služba i sam gradonačelnik rješavaju problem oni pozivaju biskupa na prilagođavanje na nered. Koja drskost! Je li uzrok takvoj izjavi i savjetu za biskupa činjenica, kako navode mediji, da je gradonačelnik prijatelj s vlasnicima toga noćnoga kluba Azimut? Ispada da u zemlji Hrvata ništa ne može bez izravne sprege kapitala i politike. Moralna i vjerska načela iznose se samo u vrijeme predizbornih kampanja, a poslije se pleše kako „gazda" kapital svira.

Franji Topiću se ne sviđa Sarajevo

Nekoliko sam puta pročitao i na više mjesta provjeravao je li zbilja dr. Franjo Topić, predsjednik Hrvatskoga kulturnoga društva Napredak, rekao da su Hrvati u Sarajevu nepoželjni. Donedavna je čak postojala mogućnost da dr. Topić postane gradonačelnikom toga istoga grada gdje se očito svi ne osjećaju kod kuće. Naime, Uprava Kliničkoga centra Sveučilišta u Sarajevu iznevjerila je dogovor postignut s Hrvatskim kulturnim društvom Napredak o povratku zgrade nekadašnjega učeničkog konvikta Kralj Tomislav, odlučivši ponuditi tu vrijednu zgradu u najam na javnome natječaju. Na to je monsinjor dr. Franjo Topić kazao kako je riječ o postupku s jasnom političkom porukom da Hrvati i njihove institucije nisu poželjni u glavnome gradu Bosne i Hercegovine. Dobro jutro Franjo! Svakako je dobro da je dr. Topić ovo izgovorio jer, istini za volju, njegova izjava u Sarajevu ima težinu i argumentirana je. To je čovjek koji je svojim marljivim djelovanjem, sviđalo se to nekomu ili ne, mnogo učinio za Sarajevo, a onda i za Hrvate u njemu. Čovjek se pita što se može drugo i očekivati kada je i kardinal Puljić bio na meti za deložaciju i progon. Oduzeta imovina Crkve je privatno vlasništvo i umjesto da se ta imovina vrati i da se uz to izvrši nadoknada za višegodišnje služenje tim prostorima, Crkva dobiva odgovor kako njoj to ne treba i kako je veleposjednik. Tko li je samo to sarajevsko pravo napisao. Zasigurno je dr. Topić odavno svjestan da priča o multietičnome gradu uvijek završava ondje gdje malobrojniji trebaju dobiti ono što im pripada. Jer kada ti ne daju tvoje, kako možemo živjeti u nadi da se u tome gradu može dobiti bilo što drugo što pripada uljuđenim i ravnopravnim građanima. Ako Franjo Topić, multietično raspoloživ, doživljava sarajevsko nerazumijevanje i nepravdu, kako li je onda onima koji nisu u javnosti poznati i priznati kao prijatelji toga grada?

Pošten Hrvat

Kako je lijepo pisati o lijepim stvarima. Lijepo je doznati da postoji Hrvat, i uz to političar, koji je skroman, pošten i ponizan. Riječ je o predsjedniku Urugvaja Joseu (Josipu) Mujici, podrijetlom Hrvatu. On glavninu svoje plaće daruje siromašnima. On nema zaštitare ili službeno vozilo. Vozi automobil star 27 godina. Sa suprugom uzgaja cvijeće u vlastitome vrtu i prodaje ga. Živi u seoskoj kući u blizini Montevidea. Ne boji se svoga naroda kojemu služi i zato ne želi zaštitare. On smatra da se politikom ne bi smjele baviti osoba koja voli novac. Za svoga četverogodišnjeg mandata gotovo je potpuno iskorijenio siromaštvo i korupciju u Urugvaju. I premda ga zovu siromašnim predsjednikom, on za sebe kaže da nije siromašan nego samo skroman. Pred Hrvatskom su uskoro predsjednički izbori. Imamo li se pravo nadati ovakvu tipu predsjednika ili predsjednice? Teško. Jer mnogim našim političarima je novac drag, a zaštitari ih čuvaju od vlastitoga naroda. Sjećamo se dobro vlade pokojnoga Ivice Račana, a i ostale su na žalost bile takve, kada su ministri govorili da će voziti bicikle, kada ono nakon izbora ti isti „biciklisti" pred Banskim dvorima osvanuše u skupocjenim limuzinama. Koliko je zemljopisno daleko od nas Urugvaj, još je dalje to da bi naši političari proizvodili cvijeće, živjeli u skromnoj seoskoj kući i davali glavninu plaće sirotinji. Umjesto proizvodnje cvijeća, oni proizvode siromahe kako bi oni ostvarili svoje bogatstvo.

Hajduk živi vječno

Svjedočio sam prekrasnomu ozračju na stadionu Poljud na utakmici između Hajduka i Dnipra. Cijeli je stadion sat prije utakmice pjevao. Budila se nada da David može nadjačati Golijata. U ljudima se vidio ponos i prkos koji se stapao u još jednu hajdučku priču. Ja, kao dinamovac, bio sam zavidan na takvoj scenografiji. Na Maksimiru odavna toga nema. Tamo stanuje samo novac i njemu se kliče umjesto voljenomu klubu. Treba istaknuti i to da osim pjesme i navijačkoga bodrenja nisam čuo psovke koje bi bile upućena s poljudske tribine. Nisam je čuo s tribini gdje sam s gorljivim hajdukovcima pratio utakmicu. Hajduk nije prošao dalje. No, publika je i dalje pjevala. Zlobnici su stvorili izjavu kako su navijači Hajduka jednaki Srbima jer i poraze slave! Naravno, da toj tvrdnji nema mjesta, osim što je domišljata. Sve je bilo prekrasno i kao dinamovac pjevao sam za Hajduk. Jedino nisam pjevao da bi trebalo gaziti purgera, kao što ne bih ni pjevao ubi tovara. Naprotiv, volio bih da taj tovar (magarac) postane jak i brz kao konj. I pri polasku kući nametnula mi se misao da je Hajduk najsličniji našim državama BiH i Hrvatskoj. Hajduk ima navijače i ponos, ali nema vođe koji bi im omogućili uspjeh i radost. Tako je i s našim državama. Narod hoće i zna, ali ga nema tko povesti naprijed.

Fra Mario Knezović/Naša ognjišta/fratar.net