Fra Dado Milas: Uskrs

Ljudi koji su živjeli i radili s Isusom, pod pritiskom Isusove smrti i razočarenja zbog poraza „zajedničke stvari", bježe i, kako piše u evanđelju, skrivaju se iza - zatvorenih vrata.

Piše: Fra Dado Milas/hercegovina.info

Uskrsnuće Isusa iz Nazareta je centar našega vjerovanja. Isusovo uskrsnuće nije vjerovanje koje se pojavilo unutar Crkve. Isusovo uskrsnuće je vjerovanje oko kojeg je nastala Crkva i na kojem je utemeljena naša vjera.
Dakle, Isus je stvarno uskrsnuo. To je događaj koji je šokirao sve: počevši od religijskih autoriteta koji su napokon uvidjeli da nitko nema pravo držati religijski monopol nad Bogom i političara koji su shvatili da se prave ideje ne mogu ugušiti u krvi, pa sve do samih Isusovih učenika koji su bili skeptični i nepovjerljivi prema priči onih žena da je Isus živ. Kako će biti živ kad je mrtav? Ali mi nikad ne znamo koliko mislimo da znamo. Isus je stvarno uskrsnuo. Situacija se drastično mijenja u onoj grobnici. Proces fizičkog raspadanja tijela ne samo da se zaustavio nego se totalno okrenuo. Molekule su se ponovno spojile, aminokiseline proradile, krv je opet počela teći žilama, a srce je ponovno kucalo. I Crkva je nastala upravo na tom kucanju. Prve učenike je tek susret sa živim Isusom oslobodio iz njihove zakočenosti i ispunio oduševljenom vjerom u Isusa kao Gospodara nad životom i smrću.

Kad se Isus pokazao svojim učenicima, prvo im je pokazao svoje ruke - pokazao im je svoje rane. Zapravo cijeli Ivanov izvještaj o Isusovu uskrsnuću više je usmjeren prema njegovim ranama negoli prema samom činu uskrsnuća. Ono što je mene oduvijek bunilo kad je riječ o Isusovu uskrsnuću su zapravo njegovi ožiljci, njegove rane. I uvijek me bunilo to što Isus nije uzeo savršeno tijelo bez ikakvih podsjetnika na ono što se dogodilo. Jer, mi ljudi, sanjamo o savršenim zubima, o idealnim oblicima. Sanjamo neprirodno stanje - savršeno tijelo. Ali biti zatvoren u ljudskoj koži i u ljudskom kosturu - to je za Isusa bilo neprirodno stanje. Za njega su ožiljci bili znak života na našem planetu, trajni podsjetnik na ono što je bilo. Isus nije želio pobjeći od svojih rana. Prihvativši svoje rane, prihvatio je cijeli svoj život.

Pričao mi je jedan prijatelj kako je prije desetak godina otišao u misije u južnu Ameriku, u Boliviju. Začudio se kako u njihovom mentalitetu dominiraju slike i kipovi raspetog Isusa s užasnim ranama. Kaže da se u početku pitao: vjeruju li ovi ljudi uopće u uskrsnuće? Zar je njihova vjera zapela na Velikom petku? Kasnije je shvatio da je u krivu. Kad je riječ o situaciji u južnoj Americi, onda pred očima treba imati veliki jaz između onih koji imaju sve i onih koji nemaju - ništa. Onima koji imaju sve nije dovoljno što su bogati i moćni, nego, kao što to inače biva u egocentričnim umovima, žele još više te iskorištavaju do krajnjih granica one koji nemaju ništa kako bi iz njih iscijedili posljednji dah koji se može unovčiti. Obespravljeni ljudi stvarno su vjerovali u uskrslog Isusa, ali onog Isusa koji sudjeluje u njihovoj patnji, da bi oni kasnije sudjelovali u njegovu vječnom životu.

Već sam gore spomenuo kako su se Isusovi učenici zbog straha od Židova bili sakrili i zaključali na jedan tavan. Bojali su se izaći vani. Vidjeli su što se dogodilo Isusu i strahovali su da se isto ne dogodi i njima. Kad se događa promjena? Promjena se događa u trenutku kad živi Isus dolazi među njih i kaže: „Mir vama. Ne bojte se." Oni otvaraju svoja vrata. I ljudi će im kasnije napraviti strašne stvari. Ali oni se ne boje i ne sumnjaju, jer vidjeli su drugu stvarnost kojoj ljudska sila ne može ništa. To što je Isus licemjernu skupinu nepouzdanih učenika uspio promijeniti u neustrašive lavove i svjedoke novog života i nove revolucije koja je tada započela i koja se iz jednog jeruzalemskog tavana proširila sve do nas sada ovdje - e upravo ta preobrazba ljudi jedan je od najuvjerljivijih dokaza za Isusovo uskrsnuće.

Svi mi imamo svoje tavane, svoja skloništa na kojima se skrivamo od patnje i boli. Svatko od nas ima neke svoje strahove od kojih bježi i zaključava vrata. Suočiti se sa sobom i sva svojim strahom - donijet će nam rast u svakom pogledu. Ali bježeći od svog straha, možemo se lako previše zatvoriti i zaboraviti ili čak, što je još gore, ignorirati, patnju i nepravdu onih ljudi oko nas koji neprestano proživljavaju Veliki petak, dan muke, tjeskobe i boli. Upravo zbog toga što je našoj ljudskoj naravi lakše živjeti kao da ne vidimo, kao da ne razumijemo, kao da ne znamo. Jer priznanje da vidimo, znamo, razumijemo, obvezuje nas na djelovanje. Kad bismo izašli iz vlastitog skloništa, morali bismo reagirati, morali bismo djelovati, morali bismo riskirati patnju i bol.

Meni Isusovi ožiljci pružaju nadu. Gledano iz nebeske perspektive, njegovi su ožiljci najužasniji događaj koji se dogodio u povijesti svemira, ali uskrsnuće je taj događaj pretvorilo u uspomenu. Zahvaljujući Isusovu uskrsnuću, znam da će svaka ona bol koju pretrpim, svaka suza, svaki udarac koji primim, svaka emocionalna rana, svaka duševna patnja zbog gubitka prijatelja, roditelja i voljenih - sve će to postati uspomene kao Isusovi ožiljci.

Vaclav Havel je jednom izjavio da nada nije uvjerenje da će nešto dobro završiti, nego sigurnost da nešto ima smisla, bez obzira na to kako će završiti. Ovo životno uvjerenje da će svaka životna negativnost kroz koju trenutno prolazimo proizvesti nešto pozitivno i dobro - daje nam smisao.

Isusovo uskrsnuće od nas zahtijeva aktivni život. Mi ne možemo osvojiti svijet, ali svijet možemo mijenjati mijenjajući svoj život, svoje odnose i svoju okolinu.