Fra Dado Milas: 'Bog skrivenog lica'

Obično ga se prikazivalo kao starca s dugom sijedom bradom, koji je običnom promatraču više ulijevao strahopoštovanje nego li povjerenje. Prikaz Sina jest zapravo najrasprostranjenija slika u povijesti umjetnosti: i maleno će dijete bez ikakvih problema sebi predočiti lik Isusa Krista, druge božanske osobe. Potpuno je drugačija situacija s trećom božanskom osobom, s Duhom Svetim. Zaista je čudno kako nitko nije uspio oslikati ili oblikovati lik koji bi personificirao Duha Svetoga. Ako je, kojim slučajem, bilo nekakvih pokušaja, prošli su više-manje nezapaženo. Veliki Tizian nije imao većih poteškoća prikazati Oca i Sina kao dva ljudska lika koja izazivaju strahopoštovanje. No, za Treću osobu Presvetog Trojstva nije mu preostalo ništa drugo nego, između Oca i Sina, dodati malešnu golubicu. Dakle, Duh Sveti bez ljudskog lika. Bog bez lica ili, točnije rečeno, Bog skrivenog lica.

Sam je blagdan Duhova, gledajući ga očima današnjeg vremena, bezličan i teško shvatljiv. Ako ga usporedimo s božićnom romantikom i dramom Velikog tjedna, ovaj je blagdan bez emocija. No, blagdan Duhova ne slavimo kao događaj koji se dogodio nekad davno, nego kao blagdan doživljaja onog "skrivenog" Boga - Duha Svetoga. Govoriti danas o Duhu Svetome znači razmišljati o sebi, o vlastitom proljeću.

Pozvani smo, naime, skoro ateistički vjerovati u Boga kako bismo se osposobili za "prazninu" te se u stavu "nedostatka i odsutnosti" nadati kako bi "skriveni" Bog našao još slobodnog prostora kod nas i u nama, gdje bi se mogao nastaniti i obnoviti i nas i lice Zemlje. Učenici su se bili zatvorili. Boje se. Ne znaju što ih čeka. Hoće li završiti kao i Učitelj? Isus dolazi i govori im: "Mir vama!" Kristov "mir vama" nije samo dobra želja nego i najveći dar Uskrsnuloga. Nije to bio mir spokoja i tišine, nego mir nade i odvažnosti.

Evanđelist snažno suprotstavlja strah kao najdublju dimenziju ljudske nemoći i mir kao dar Uskrsnulog koji raspiruje svaki strah. Zatvorena vrata o kojima se govori u Evanđelju, nisu znak sigurnosti već simbol zatvorenosti učenika u njihovoj nemoći. Kristov mir im pomaže napustiti ukočenost i mrtvilo, napustiti strah i egoizam. Taj jedinstveni mir, hebrejski šalom, nije samo odsutnost nemira nego je unutrašnja punina, duhovno blagostanje koje se prelijeva i u međuljudske odnose.

Nasuprot evanđeoskom miru koji je, usput rečeno, itekako realan, mi danas imamo situaciju u kojoj smo zabranili nadu i protjerali je u ilegalu. Raspršili su se snovi prosvjetiteljstva o radikalnoj promjeni ljudskog roda. Kulturni pesimizam je zavladao cijelim društvom. U našem gradu raste nasilje, širi se upotreba narkotika i ostalih opijata koji ne rješavaju stanje nego ga maskiraju, povećava se ionako drastična razlika između bogatih i siromašnih. Zahvaljujući zabrani nade koja može proizvesti evanđeoski mir, oslabilo je vjerovanje da mi možemo učiniti naše društvo i naš svijet boljim.

Mir, koji donosi vjeru i pouzdanje, a ne naviku i kalkuliranje, jest hod angažiranog nepopravljivog optimista, i kroz životne praznine... U takvom "prostoru" omogućuje se dolazak i djelovanje Duha Svetoga, u nama i po nama. Kroz prazninu stječemo hrabrost i samopouzdanje kako bismo mogli hoditi novim putem i s novim licem. Da bi Crkva danas mogla ispuniti svoje poslanje, ona ne smije skrivati svoje promašaje, svoju nesnalažljivost, svoj strah i svoju zatvorenost nego se otvoriti Duhu. Evanđeoski odlomci koji opisuju događaje vezane uz Isusovo uskrsnuće i sve ono što se događalo nakon toga žele naglasiti kao najveću slijedeću činjenicu: Isus želi sve svoje vjernike ispuniti darom Duha Svetoga koji će ih od sada nadahnjivati i voditi. Puni Duha Svetoga oni će postati sposobni da mogu davati svjedočanstvo za Isusa Krista i širiti ovim svijetom navještaj spasenja.

Trebamo uvijek imati na umu da uskrsna vjera nije jeftina utjeha nit iluzorno uzdizanje iznad patnje ovog života, već put i sredstvo preobražaja patnje i stradanja te, na koncu, i same smrti.

Piše: Fra Dado Milas/HERCEGOVINA.info