Marijan Knezović: Intelektualci kršćanskog habitusa suočavaju se s agresivnom lijevom dominacijom

Poštovani gosp. Knezoviću, jedan ste od mlađih autora koji su se posljednih godina afirmirali na hrvatskoj medijsko-publicističkoj sceni. Iako ste tek na početku dvadesetih godina, već sada pišete analize koje svojom zrelošću i ozbiljnošću nimalo ne zaostaju za analizama daleko starijih autora. Možete li se ukratko predstaviti našim čitateljima i kao potpitanje odgovoriti odakle „poriv" za pisanjem?

Poriv za pisanjem rijetko kad dolazi zbog sreće i oduševljenja. Dapače, uglavnom je rezultat ogorčenosti pa držim da je i kod mene slično. U društvu koje je autocenzuru i cenzuru prihvatilo kao normalne pojave, pojedinci osjećaju potrebu za otporom. Medijsko - publicistička scena gotovo je u potpunosti kontaminirana obračunima koji su trebali ostati u prošlosti. Gotovo 50 godina cenzure na području bivše Jugoslavije ostavilo je traga i na voljkost ljudi za pisanjem i izražavanjem svojih stavova. Poriv, pretpostavljam, dolazi iz revolta.

Rodom ste iz Posušja u zapadnoj Hercegovini, te vrlo često komentirate teme vezane uz položaj Hrvata u BiH. Kako bi ocijenili trenutnu situaciju kad je riječ o borbi Hrvata za stvarnu jednakopravnost s druga dva naroda u susjednoj državi?

Trenutni položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini je alarmantan. Hrvati su politički, medijski, institucionalno, ali i BiHekonomski diskriminirani. Put prema jednakopravnosti je trnovit, a hrvatski političari iz Republike Hrvatske kao i iz BiH ne ulažu dovoljne napore kako bi se hrvatskom narodu osigurala opstojnost na njegovom vjekovnom ognjištu na području današnje Bosne i Hercegovine. Broj Hrvata u 25 godina je prepolovljen, što se izuzev holokausta i kuge nije nikada dogodilo u novijoj europskoj povijesti.

Bosna i Hercegovina postala je dvoentitetski politički raj za dva naroda, Srbe koji kontroliraju Republiku Srpsku i Bošnjake koji su de facto Federaciju pretvorili u svoj entitet, iako je predviđena kao hrvatsko - bošnjački entitet. Hrvati u BiH tako su ostali jedini koje možemo nazvati gubitnicima protekloga rata, budući da su sve strane osim Hrvata u BiH sebi osigurale okvire u kojima mogu nastaviti političko djelovanje i razvijanje, počevši od Srba preko Hrvata u RH pa sve do Bošnjaka koji danas praktički Bosnu i Hercegovinu koriste kao nacionalnu, a ne multinacionalnu državu kkoja bi trebala počivati na uvažavanju različitosti.

Odnos Republike Hrvatske - koja ima ustavnu obvezu štititi Hrvate izvan RH i koja je jamac Daytona - prema položaju Hrvata u BiH često je bio predmetom kritike brojnih novinara i intelektualaca nacionalnog predznaka. Kako Vi ocjenjujete taj odnos?

Kritike su uglavnom na mjestu. Republika Hrvatska kao supotpisnik Daytona imala je obvezu štititi Dayton od amandmana koji su gotovo uvijek išli na korist Bošnjaka i koji su promijenili sami duh sporazuma. Visoki predstavnici nanijeli su nepopravljivu štetu konstitutivnosti hrvatskog naroda. Kako bi stvar bila gora, mnogi hrvatski političari iz stranaka sa svim predznacima pogodovali su bošnjačkom unitarizmu i ulagivali se političkom Sarajevu koje egzistira na diskriminaciji Hrvata. Tako je nerijetko Hrvatska bivala jedina država u Europi koja pomaže diskriminaciju vlastitog naroda u susjednoj državi (Mesić, Jandroković, Josipović, Granić, Banac...)

Kad je u pitanju rješenje brojnih problema u BiH s pravom se može govoriti o kvadraturi bosanskohercegovačko kruga. Koji bi prema Vašem mišljenju bio najbolji model političke, kulturne, pa i teritorijalne organizacije tamošnjih Hrvata?

Jedini model koji bi Bosni i Hercegovini osigurao dugoročnu održivost je federalizirana i troentitetska Bosna i FederacijaHercegovina koja će u sva tri entiteta jamčiti jednaka prava za sve, bez obzira na nacionalnost. Dok Srbi takvo rješenje smatraju prihvatljivim, Bošnjaci na njega gledaju kao na odricanje od unitarne islamske države kojoj određene strukture godinama teže uz neprijepornu pomoć međunarodne zajednice. Treba pogledati ostale multinacionalne zemlje koje funkcioniraju i pokušati primijeniti njihove već dokazane modele. Tri entiteta za tri konstitutivna naroda se čine kao najrazumiji rezultat takvog političkog shvaćanja. Sramotno je da se u jednoj europskoj državi jednom konstitutivnom narodu niječe pravo na, recimo, TV kanal, diplomatsku zastupljenost i tako dalje.

Kako komentirate optužnice protiv Hrvata u Orašju? Teško je zamisliti da se iza tih optužnica ne skriva nečija politika...

Optužnice su sramotne i politički orkestrirane, na što sam upozoravao još i prije nego su se dogodile. Državno tužiteljstvo BiH koje se nalazi pod palicom bošnjačkih političkih elita pokušalo je destabilizirati odnose u BiH pristupajući ratnim Orašjezločinima na neprofesionalan i selektivan način. Optužnice su nakon nekoliko godina izvučene iz naftalina, što je eklatantan primjer pravosuđa koje u direktnoj simbiozi s određenim strukturama želi diktirati tempo za Bosnu i Hercegovinu.

U cijeloj priči najviše boli i propust DORH-a koji nije pokrenuo nijedan postupak protiv Bošnjaka, a imamo primjerice ubijenog generala Vladu Šantića za kojeg se zna kako je ubijen od strane Bošnjaka. Šantić je bio general i HV-a tako da DORH ima nadležnost krenuti u procesuiranje i istraživanje njegovog ubojstva. Nažalost, to se ne događa, što hrvatski narod u BiH često shvaća kao pljusku u lice. Ipak, vjerujem kako će hrvatski heroji iz Orašja pronaći svoj put do pravde.

Koliki utjecaj na politiku u BiH imaju utjecaji velikih sila, pri čemu posebno mislimo na SAD, Rusiju, Tursku, pa i arapske zemlje?

Rusija i Turska drže povelik primat u kontroliranju Bosne i Hercegovine zajedno s arapskim zemljama, no nedvojbeno Geopolitikanajveći, a nažalost i najpogubniji utjecaj je onaj američke ambasade u Sarajevu. Riječ je o ambasadi koja ne predstavlja SAD već se pretvorila u sarajevsku ambasadu u Sarajevu. Nizom odluka sama američka ambasada postala je instrument u rukama bošnjačkog unitarizma koji pod krinkom lažnog građanstva želi BiH prekrojiti po mjeri diskriminacije. Sjetimo se samo vremena kada je tadašnji ministar vanjskih i europskih poslova RH obećavao Amerikancima kako će se pobrinuti da Hrvati u BiH ne traže svoja prava. Aferom Wikileaks i taj nam je transkript postao dostupan.

Ipak, imamo razloga očekivati kako će republikanski establishment postaviti novu administraciju u BiH te tako završiti sramotan proces uplitanja jedne ambasade u interna pitanja jedne europske države. Nijedan američki ambasador kao ni sadašnja ambasadorica Cormack nisu pokazali sluh za zaštitu ljudskih prava u BiH, što je ironično ako znamo da je SAD zemlja s ponajviše individualnih sloboda. Zaključno, nadam se kako će ambasada u Sarajevu postati više američka, a manje sarajevska.

Iz Vaših istupa jasno se zrcali demokršćanska orijentacija. Jesu li se intelektualci kršćanskog habitusa dovoljno izborili za svoju afirmaciju na političko-medijskoj sceni?

Pitanje je što je demokršćanstvo danas. Ako je to svjetonazor koji propagiraju predsjednci tzv. demokršćanskih Križstranaka, moram istaknuti kako nisam demokršćanin. Živimo u vremenu u kojem demokršćanske strane sa svojim liderima podržavaju ubijanje djece u majčinim utrobama. Stoga preferiram reći kako sam kršćanske provinijencije, budući da je demokršćanstvo i previše kompromitirano političkom korektnošču i strahom od istine.

Intelektualci kršćanskog habitusa suočavaju se s agresivnom lijevom dominacijom koja bilo kakvu kršćansku dosljednost ekspresno povezuje s ekstremizmima, fašizmima i ostalim izmima. Definitivno u tom pogledu možemo puno naučiti od političke scene u SAD-u budući da tamo kršćanstvo nije politički tabu, već mainstream, pogotovo ako promatramo republikance. Ipak, posljednih godina rade se ogromni koraci naprijed i glede toga sam izuzetno optimističan. Sve više konzervativnih udruga i individualaca nalaze svoje mjesto pod medijskim i aktivističkim suncem i ako se ovako nastavi možemo očekivati kako će hrvatska medijska slika Hrvatske vjernije oslikavati konzervativne svjetonazore hrvatskog naroda.

Mladih Vaših godina obično ne pokazuju pretjerano zanimanje za političke i društvene probleme, a vrlo često oni koji se uključe u rad neke od parlamentarnih stranaka to čine zbog zapošljavanja i drugih materijalnih probitaka. Kako Vi gledate na angažman mladih u politici i civilnom sektoru?

U politici i civilnom sektoru nema dovoljno sposobnih mladih ljudi. Inače, smatram neumjesnom tezu kako nam je Politikapotrebno više mladih u politici. Zašto? Politici i društvu trebaju sposobni i moralni individualci. Njihova starost ili mladost nisu nešto što im treba biti prednost ili mana. Mladi koji su nadareni za društveni angažman uglavnom se orijentiraju na razvijanje akademske karijere ili stvaraju novu vrijednost u privatnom sektoru. To je racionalnije i bezbolnije.

Svaki društveni angažman sa sobom nosi brojne probleme, pa u politici uglavnom završavaju oni koji ne mogu uspjeti u drugim djelatnostima. Mislim kako mladi trebaju djelovati politički zbog njih samih, što ne uključuje nužno i članstvo u nekoj stranci. Štoviše, nerijetko se puno veće promjene mogu postići aktivizmom. Poštujem, ali nisam sklon dvadesetogodišnjacima sa stranačkim iskaznicama u džepu.Naša mlada demokracija može se unaprijediti i drugim načinima političke borbe.

U prethodom pitanju spomenuli smo civilni sektor, koji je prema mišljenju mnogih u Hrvatskoj monopoliziran od strane opcije koja bi se više mogla nazvati jugofilnom, nego lijevo-liberalnom. Je li moguće razbijanje tog monopola uključivanjem većeg broja, posebno mladih, nacionalno osvještenih intelektualaca u civilno društvo?

Nacionalno osvješteni intelektualci bivaju demonizirani od strane samoprozvanih i profesionalnih boraca za ljudska prava. Nevladin sektor u Hrvatskoj nepobitno je velikim dijelom instrumentaliziran od strane takozvane lijevo - liberalne elite. Slična stvar je i s kulturom, koja je i u 2017. gotovo pa okupirana jugofilnim kadrovima. Postoje izvanredni europski orijentirani umjetnici i kulturnjaci, ali se njihov glas čuje manje.

Kao kapitalist, držim da država ne treba milijardama financirati nevladine udruge. Kada bi prestala, tržište bi samo riješilo problem prezastupljenosti totalitarnih ideologa u javnosti. Monopol je svakako moguće razbiti, možemo pogledati aktivizam udruge Vigilare, U ime obitelji ili nedavnu inicijativu Hoda za život. Takve pojave ulijevaju optimizam, ali bez oštrije javne osude zagađivanja kulturnog prostora teško da će se vidjeti veći pomaci.

Prošla godina bila je prilično turbulentna na globalnoj gepolitičkoj razini. Imali smo Brexit, terorističke napade diljem Europe, a sada i pobjedu Trumpa na američkim izborima. U narednoj godini očekuju nas parlamentarni i predsjednički izbori u nizu europskih zemalja koji bi mogli donijeti velike promjene; tu je i dalje pitanje ISIL-a i migranata, a još se teško mogu naslutiti sve implikacije Brexita i Trumpove pobjede. Kako Vi gledate na trenutnu situaciju na široj globalnoj razini?

Geopolitiku je izuzetno nezahvalno komentirati iz pozicije „običnog smrtnika." Stvari koje su važne uglavnom su daleko Trumpod očiju javnosti. Ono što možemo komentirati je smjer u kojem svijet ide. Trump, Brexit i novi nacionalni pokreti diljem svijeta pokazuju kako su birači prepoznali klopke lijevo - liberalnog licemjerja. Mediji drže primat u informiranju, ali očito nešto ostaje i slobodoumnom formiranju kod samog čitatelja ili gledatelja. Ono što je važno je to da su istinski problemi, primjerice abortus, opet u fokusu javnosti zbog osnaživanja konzervativnih opcija.

Također, pitanja nacionalne sigurnosti su prvi put nakon 70 godina postala glavna tema političkih debata. Ako će to rezultirati sigurnijim svijetom, trenutno stanje može se okrenuti i u dugoročnu korist. Ipak, svijet i Europa trebali bi više pažnje posvetiti Bosni i Hercegovini u kojoj buja islamski ekstremizam koji predstavlja veliku opasnost modernoj i sekularnoj Europi. Nažalost, određeni dio lijeve elite ne dopušta kritiziranje islamskog fundamentalizma u svrhu obrane tobožnje slobodne vjeroispovijesti, dok u isto vrijeme kao psi na mačke skaču na sve što nosi kršćanski predznak. To je još jedan od paradoksa moderne lijeve ideologije.

Uz pisanje kolumni pišete i pjesme. Za kraj razgovora nekoliko rečenica o Vašoj poeziji.

Platon je tvrdio kako je čovjek biće u potrazi za smislom. Na tom tragu, siguran sam kako je upravo poezija alat koji Knjigamnogima pomaže u traženju i pronalaženju smisla. Iskrena je, kratka, elegantna, u nju se uistinu nije teško zaljubiti. Pisanjem na neki način upoznajem sam sebe, otkrivam svoje slabosti, mane, vrline i želje.

Računalnim rječnikom, poezija pomaže i da se čovjekovi osjećaji „defragmentiraju." Iako neki kažu kako forma poezije nema budućnost, ne mislim da je tako. Oni koji pišu iz srca ne pišu zbog tiraže, već zbog istine. Iz tog kuta, poezija će i dalje ostati jedno od rijetkih utočišta gdje čovjek može biti svoj. Svrha poezije nije kvaliteta, već katarza.

Davor Dijanović

hkv.hr