Katica Kiš: Mlada sova

U kući sam se osjećala nekako nelagodno, jer tu stanujem sama, a kuća je na kraju ulice, te je već dva puta bila nasilno porobljena. Uz to sam jedne noći čula tužno zavijanje jedne mlade sove, koja je, pomislila sam, vjerojatno tražila svoje roditelje. To tužno zavijanje trajalo je gotovo tri noći. Susjeda mi je u šali rekla:
„Otkako si ti došla kući, ova sova stalno zavija i plače, pa nemožemo spavati."
Pred večer trećeg dana, susjeda i ja smo pokušale pronaći sovu koja se opet javila. I zaista. Našle smo ju na grani susjedove voćke, kako stoji i kuka. Pomislila sam:
„Kako bi mogli pomoći ovoj mladoj ptičici koja je tako tužno zapomagala?" Znala sam naime da su sove zaštićene životinje kojih više nema tako mnogo.
U tom trenutku je došla moja nećakinja Marija te smo joj pokazale sovu. Marija je preskočila susjedovu ogradu, prišla sovi i uhvatila ju. Pružila mi je to lijepo mladunče i ja sam s divljenjem pogledala u njezino lijepo, mekano perje i dva prekrasna bistra oka, boje zlatnog meda, koja su me tako mirno i znatiželjno, bez straha gledala. Ptičica se nije bojala i mirno je sjedila u mojim rukama. To je bilo moje dragocjeno iskustvo i spoznaja, da čovjek treba voljeti i čuvati sva božja stvorenja, koje je Gospodin tako divno stvorio, jer na taj način usrećuje i sebe. Marija je potom rekla:
„Stavit ćemo sovu u dvorišne prostorije, a sutra ću ja nazvati službu za zaštitu i pomoć životinja, te će se njihovi suradnici pobrinuti za nju."
Ja sam se brinula o mladoj ptičici i pomislila:
„Ona je sigurno gladna i žedna, jer je ostala tako dugo bez roditelja, koji su vjerojatno otišli u lov, tražeći hranu".
Imala sam malo pilećih jetrica i uz posudicu s vodom, zatvorili smo mladu sovu u dvorišnu prostoriju. Ostavile smo potom ovu ptičicu samu. Bila sam znatiželjna, te sam nakon kraćeg vremena pogledala u tu prostoriju. No sova je sjedila u kutu gdje smo ju ostavile, ne taknuvši niti hranu, niti vodu. Pomislila sam:
„Sigurno je premlada i nezna još sama jesti".

Iz djetinjstva se sjećam kako su starije ptičice hranile svoju mladunčad: direktno su im davale hranu u kljun. Marija i ja smo odlučile da ju same nahranimo. Dok ju je Marija držala i otvorila kljun, ja sam pokušala malom žlicom sovu nahraniti. No, to nažalost nije baš uspijevalo. Ulila sam joj samo nekoliko kapi vode u kljun. Izašle smo potom na dvorište, jer se već prilično spustio sumrak, kako bi bolje vidjele nahraniti sovu. Najednom se čuo isti vapijući glas jedne sove. Ali ovoga puta to nije bio glas naše mlade sove, nego smo vidjeli odrasli par ptica kako lete u susjedovom vrtu. Pomislila sam:
„Ovo su roditelji ove mlade sove i vjerojatno traže svoje mladunče".
Bila sam vrlo sretna što će se sudbina ove mlade sove tako sretno završiti, jer će se najbolje osjećati u roditeljskom gnijezdu.

„Prebacimo sovu preko ograde, pa će ju njezini roditelji tamo naći" ,
rekla sam nećakinji Mariji. Tako smo i učinile. Jedno kratko vrijeme, naša mlada sova se opet tužno oglasila i njezini roditelji su to odmah čuli, sletjeli do nje i potom zajedno odlepršali u svoje novo gnijezdo. Mlada sova je tako našla svoje roditelje. Marija i ja smo bile sretne da smo pomogle spasiti jedan dragocjen ptičji život. Više nismo čuli tužne vapaje noću, jer mlada sova više nije bila sama - sigurno je bila sretna u zajednici i toplom gnijezdu svojih roditelja.

Katica Kiš