Julienne Bušić: Ljudski, Gotovo Preljudski

Kažu da jedna slika vrijedi tisuću riječi, ali proizvodi li ista slika istih tisuću riječi u svakoj osobi? Na primjer, slika jednog predsjedničkog kandidata koja je nedavno objavljena na jednom portalu. Njegova usta su bila širom otvorena dok je prema njima, svojom desnom rukom, primicao mlohavi komadić ljigavog morskog stvorenja.

Da, izgledalo je kao da neki sok curi niz njegov obraz, ali je moguće da je to bio samo odraz svjetla. Isto tako je moguće zamisliti da je, od stotina slika u arhivu portala, novinar mogao upotrijebiti neku, recimo, malo laskaviju fotografiju. Međutim, u godini kad se održavaju predsjednički izbori, namjera nije bila da se kandidatu laska nego, naprotiv, da ga se omalovažava.

Nada je bila da će spomenuta fotografija pobuditi istih tisuću riječi za sve čitatelje i da će one uglavnom biti negativne; a ako ne, onda će 'nezavisni' mediji lagano gurnuti čitatelje u pravom smjeru: Je li ovo osoba koju želiš za predsjednika? Primitivnu zvijer loših manira koja se prežderava nekim neidentificiranim komadom hrane kojeg ne zna ni pošteno pojesti? Kako bi izgledao uz Obamu na službenoj večeri u Bijeloj kući? Ili dok igra ulogu domaćina na NATO konferenciji ili dok šeta kroz veličanstvene dvorane u Kremlju?

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Međutim, bi li takva interpretacija doista predstavila većinu čitatelja? Moje definitivno ne predstavlja, jer se takve stvari događaju svima nama: svi smo mi barem jedanput uhvaćeni u neugodnim pozama s brkovima od mlijeka iznad usta, sa umakom na ovratniku košulje, ili dok jezikom pokušavamo uhvatiti rezanac sa obraza, nadajući se da nitko neće primijetiti. Tko se ne bi složio sa drevnim filozofom Senekom, koji je rekao: ''Ja sam čovjek. Ništa što je ljudsko mi nije strano''?

Sindrom Barbike

S kojom medijskom slikom će se ljudsko biće prije identificirati i suosjećati, s muškarcem ili ženom koji su primjer čistoće i savršenstva, modnom ikonom, jednodimenzionalnim klišejem čija javna slika više sliči liku iz crtića nego na živo biće, osobu koja može pogriješiti, ili nas više privlače oni koji pokazuju ljudsku krhkost i mane koje svi dijelimo, netko tko pravi greške i koga zlobni fotografi (ili rođaci s foto aparatima) hvataju u neugodnim pozama. Većina ljudi bi se složila da bi bili skloniji osobi iz zadnjeg primjera. Unatoč svemu, ljudska bića ipak nisu snobovi koji žude za stvarima koje ih dijele, nego za onim što ih ujedinjuje.

To je otprilike kao sindrom Barbike. Lutke su u mom djetinjstvu bile iznimno popularne, sa svojom stasom poput 'pješčanog sata', besprijekornim tenom i luksuznom garderobom, nečime posve nedostižnim većini ženske populacije. No, odjednom su zamijenjene s lutkama 'Kupusićima', sasvim prosječna izgleda u dronjcima, raščupane kose i s pjegicama. Kupci su se poredali pred dućanima u pet ujutro kako bi ih dobili, i rasprodale su se odmah. Postigle su ogroman uspjeh te demonstrirale gađenje javnosti s pojmom 'savršenstva'. Javnost je pomislila: ''Napokon netko poput mene''.

I to je sukus svega, što mediji očito ne razumiju. Pokušaj da odvrate glasače od kandidata, prikazujući ga poput seljačine, klauna, ili neurednog  konzumenta ljigavih morskih stvorenja, želeći ga prikazati u prilično nelaskavoj pozi, osuđen je da im 'eksplodira u lice'. Tad ga vidimo ''ljudski, gotovo preljudski'', kako je rekao Nietzsche, kao jednog od nas, sa svim bradavicama i pjegama. I tad odemo na birališta i glasujemo za njega.

javno.com