Dašak moga zavičaja: Lipa rič

Koliko je god potrebno usvajati standardni jezik, toliko smo dužni njegovati i onaj dijalektalni koji je dio našega identiteta. Jezik najbolje otkriva podneblje iz kojeg smo ponikli, a domaća „lipa rič" prija i uhu i duhu.

Riječ ima snagu i moć. Zadaća svih koji se njom služe u svom poslu trebala bi biti u službi istine i dobra. Istina kako se riječ sve više zlorabi, svojevrsna je opomena. Narod je davno rekao kako „ lijepa riječ i željezna vrata otvara", a u istinitost te mudrosti svi smo se, zasigurno, uvjerili.

Govor je ušao i u pjesmu pa se svojedobno u kolu moglo čuti:

„Ja Duvanjka - govor me odaje; po govoru lola me poznaje."

Naša štokavska ikavica ima svoje osobitosti prema istim govorima drugih hrvatskih krajeva, ali i razlike na lokalnoj razini. Tako je glagolski pridjev radni, koji u zavičajnom govoru duvanjskog kraja ima dva nepravilna oblika, često povod nesuglasica i zamjerki. A kako su podjele na lokalnoj razini najjače tako su i razlike najuočljivije. Rado ih ističemo i ogovaramo.

Nekad se nova mlada u selu ocjenjivala po govoru. Velika zamjerka je bila odstupanje od zavičajne gramatike. Zabrinuta zbog nevistina govora jedna svekrva je otvoreno predbacila novoj mladi zbog onog a u doša, budući da oni kažu došo.

- Mora da nam se nevista ne mere obiknut', još nije privrnula govor. Aače na sav ma'. A naše, kad se udaju tamo, brzo privrnu, rugaju im se dok ne progovore na a. Sritna Jaka je i konja Sokola zazivala Soka, sve kako bi ugodila svitini, a opet joj se smijali. Bolji smo mi, zdravlja mi.

Ovisno o osobnosti, neke neviste su brzo usvajale nove izričaje, a neke to namjerno nisu htjele. Jedna hrabra se jasno očitovala na jezične zamjerke, rekavši:

- „Di ‘ko nika'- tako i obika'."

Dosta tadašnjih mlada, danas vremešnih žena, posvjedočit će neugodna iskustva zbog drugačijih govornih navika, ali pamte se i lijepi primjeri. Iako loše ne treba negirati, bolje ga je ignorirati i dati prednost dobru kojeg je uvijek bilo i kojeg uvijek ima, samo mu treba otvarati prostor.

Kad se udala Mijina jedinica Anica u susjedno selo, Mijo se poprilično zabrinuo jer se pričalo kako su tamo porugljivi i znaju izluditi nove neviste dok ne progovore „po nji'ovu". A budući se nije često posjećivalo udane kćeri, zamjeralo se i to, Mijo smisli plan kako će vraćajući se iz Imotskog, svratiti na kratki odmor do svoje Anice.

Tako je jedne sride, prodavši malo sira i jaja na imotskim skalinima, kupio bocun petrulje i kilo soli, i pri povratku, kao usput, počinuo kod Aničine kuće.

Razveselila se Anica ćaćinu dolasku pa pita za svakoga, a sve novim govorom:

- Kad si jutros proša'? Moga si svratit' k nama na rakiju. Jesi li iša' sam? Otiša' mi čovik u drva. Možda ne bi iša' da je zna da ćeš svratiti.

Sluša Mijo novi kćerin govor i sve se pita nisu li je puno korili pa privrnula brzo? A vidi kako je i sritna i vesela, razleti se po kući. I čeljad mu se učiniše dobra i pitoma. Zanuđaju ga kavom i rakijom, i večeru spominju pa hvale novu nevistu i zahvaljuju Miji što je lipo odgojio. Pade mu kamen sa srca gledajući zadovoljnu Anicu, sve u sebi zahvaljuje Gospi.

A kad pođe kući, Anica ga isprati ne ustručavajući se kućne čeljadi. Onda se obazre i vidjevši da su sami, pohvali se zadovoljno:

- Ćaća, ja privrnula govor, a nije me n'ko korio ni prigovar'o. Već, vidim kako je mom Paški draže kad kažem doša, nego doš'o, a ja bi mu s draga srca ugodila kad sam došla za nj. Pa, reko, bolje mi je odma', nego se zatezat', svakako je sad to moja kuća. A i ovaj mi nji'ov govor nekako mek i pitom, ništa mi nije neobičan.

- Neka si, Anice! Samo ako je to tvoja volja. Stra' me bilo prikora i ruganja. Znaš kako se naša Cvita tužila na svoju svekrvu „na sva usta"? Sprovodile rugo. Čuvaj se ti, moja Anice, grdne beside. Nemoj dergin ni otresito. Rič zna bit' melem, a zna i žaovica. U nas bi rekli „ljutnja se zaboravi, a ružna rič - nikada".

- Znam, ćaća, ja sam ista mater. Nisam zavrta, prva popustim, i sa svakim lipo,- veselo će Anica.

- Poslušno čeljade, koje ima lipu rič, blagosov je za kuću u koju dođe. - Mijo toplo pozdravi svoju Anicu i zadovoljno se uputi putem u buru.

Iva Bagarić/Tomislavcity