Priče iz Hercegovine: Zemlja s malo svega ostalog

Polje mi izgleda nekako zelenije negoli u prethodnih nekoliko dolazaka, kao da je neobično toplo vrijeme za siječnja, kada se ovamo inače ne može probiti, zamladilo travu, pa ju ovce žuljaju na sve strane, ovo je blagodat za njih jer ne moraju po cijele dane i noći, tjedne i mjesece provoditi u oborima, ne, eno ih vidim kako se i uz brda uspinju, raspršuju među kamenjem, pa ih psi čuvari nastoje dovesti na okup i red koji oni mogu kontrolirati.

Vesela družina

Dovoljan je samo pogled sa visokih stijena na polje pa da se pas naglo spusti na livadu i promatra nezvanca uporno, sve dok ovaj ne ode. A sa ovim psima nije se šaliti. Sunce je zbunilo i pčele. Trebale su mirno kunjati u naslaganim košnicama po padinama što sliče šarenim tvrđavicama, ali i one izlaze i lijeno zuje uokolo, traže cvjetove kojih nema, elem nije dobro ovo vrijeme, jer ljudi imaju izreku da ''sve što je na nebu zemlji namijenjeno ne može gore dovijeka ostati'', pa će se sve jednom sručiti na nju, nekontrolirano i opasno, i snjegovi i studeni, onda kada sve propupa i procvjeta i vazda je nevolja kada se vakti pobrkaju, pa su i ljudi nervozni, a s ovih visina više se ni doline ne vide; vlaga je stvorila debeli sloj sumaglice koja sve pod sobom drži poklopljeno, bijelo i nevidljivo.

Na putu do groblja napokon nailazi još jedan auto; kombi je to i vesela obiteljska družina Puljića u njemu. To Ivan Puljić, rodom iz Kamene, a već dugo živi na Buni, njegova žena Anita i njihova djeca Vlatka, Božo, Julija i Ivana odlaze do svoje starine, imaju u blizini šumu i danas će provesti dan u njoj, roštiljati i tek predvečer spustiti se natrag. Često to ljudi iz doline rade za sunčanih dana. Uglavnom oni koji su posjednici ičega ovamo. Ivan se sjeća života u Kamenoj, pedeseta mu je, a budućnost tu više ne vidi i vidi ju samo onaj tko mora. Kaže da se u Kamenu vratio jedan Puljić, prezimenjak mu je, ali nije rođak, no i taj je posve sam, a prije nekoliko godina bio se vratio Pavo Puljić sa dijelom obitelji, no nešto nepredvidivo u šutljivu čovjeku, neka stuga - kako Hercegovci zovu nešto što bi se moglo podvesti pod šire značenje krajnjeg stadija melankolije - ili nevolja u ovoj osami ili tko zna što, nagnalo je tog čovjeka da si presudi užetom.

Pa ga eno u starom katoličkom groblju, gdje su smrti danas bolje i urednije složene negoli životi, zajedno sa drugim Kamenjanima umrlim i ukopavanim ovdje kroz stoljeća. Groblje je dosta popunjeno, ali već odavno nema novijih grobova, ovdašnji katolici završili su na svim stranama svijeta, ima ih od Amerike do Australije, makar ih je najviše na širem području Bune i Hodbine, kamo su uglavnom odselili i oni koji su se svojedobno bili spustili živjeti u Blagaj i oko njega. Doduše, iseljavanja su u tradiciji Hrvata ovdje, što iz ekonomskih, što iz razloga koje obično ubrajamo u političke, no činjenica je da se uvijek bježalo od - ratova. Pa su prvim velikim egzodusom Hrvati odavde, kao i većina drugih nesrba - kako su i Srbi ubijani i protjerivani odnekud drugdje, iz doline Neretve najviše - odlazili u slavonske ravnice četrdeset druge godine prošlog stoljeća, kada su većine uglavnom ubijale manjine, što se ciklično nikada nije ni prestalo događati, a i nakon tog rata Hrvati su nastavili sa iseljavanjem, pa bilo to makar do Blagaja ili Mostara, premda su Slavonija i prekomorske zemlje bile krajnjim odredištem.

Duhovna loza

Progoni, osobito svećenika, bili su surovi i žestoki, bilo je i ubojstava, a dugogodišnji župnik u Blagaju, među inima, bio je i fra Kamilo Milas, rođen 1912. godine, koji je propatio svašta u svojoj službi i dobro na leđima povukao sudbinu svećenika Hrvata i Hercegovca, nema tomu puno da je umro u dubokim devedesetima, bio je rodom od Ljubuškog, i njegova karijera obilježena je radom, redom, skromnosti i trpljenjem, preživio je mnoga isljeđivanja, neka njegova subraća nisu, ali još ga se sjećaju kako na konju obilazi evo ovaj plato i ide istim ovim putom kojim i ja idem i, uz ostalo, ispraća pokojnike Kamene na posljednji počinak. U njegovo vrijeme ovdje je obnovljena i kapela, ali ona danas već izgleda staro, a ona prije nje, svakako je povijesna, u nju su sklonjeni polomljeni križevi, i svakako bi ju trebalo konzervirati. Ali tko će i komu? S početka ovog rata otišli su svi Hrvati. Kad sam spominjao nadbiskupa zadarskoga, msgr. Želimira Puljića prošli put, nisam znao da on nije jedini poznati - premda najpoznatiji jest - katolički svećenik iz Kamene. Podatke o bošnjačkim imamima te drugim poznatijim i povijesti zanimljivim ljudima koje svako mjesto, pa i Kamena, mora imati, još nemam gdje potražiti, ali naći ću, pa sam preporučen starini Krpi, eno ga dolje u Blagaju, imena mu ne znaju, ali znaju da je živa enciklopedija za povijest ovog mjesta, baš kao i Nikola Perić, jedini katolik koji danas živi uz Karađoz-begovu ćupriju u Blagaju. Monsignore Puljić ima i starijeg brata, ali taj je franjevac, fra Ilija Puljić, koji većinu svećeničkog poslanja provodi na raznim visokim dužnostima u Chicagu i u obližnjoj mu Kanadi. Jedno vrijeme ondje je obnašao dužnost, 'ajmo to prevesti jednostavno - tajnika svoga reda na tom kontinentu. Član franjevačke kustodije u Chicagu još je jedan Puljić iz Kamene, fra Marko, u narodu zapamćen kao Markan, a fra Tomislav Puljić, najmlađi iz bogate duhovne loze ovog prezimena i uže obitelji, danas je župni vikar u Širokom Brijegu.

U Travniku je sjemenišnu gimnaziju trebao okončati još jedan Puljić, ako jest, onda je sigurno na Bogoslovnom fakultetu negdje u Sarajevu ili drugdje, no morat ću spomenutog djeda Nikolu priupitati malo o još jednom nesuđenom svećeniku - ne moram ni naglašavati da je i taj Puljić! - Mati, koji je završio bogosloviju, i taman kad je trebao ''reći mladu misu'', zov svjetovne ljubavi opredijelio ga je da napusti poslanje za koje se pripremao, poštenije je da je to uradio tada negoli poslije, pa je, naoružan raznim znanjima i potkovan govorenjem nekoliko jezika i vladanjem općom kulturom, otišao na Britansko otočje i tamo započeo obiteljski život. Nisam doznao kakvim se poslovima bavio, ali nije mi on toliko zanimljiv, koliko njegov brat koji je ostao u Kamenoj jest. No, ne dođoh mu do imena... Elem, kada je brat dobio prvo pismo iz Engleske, ovdje u ovu nedođiju, odmah je pisao bratu Mati, "vadi me nekako odavlen, burazere, ko će se vazda zajebavat s ovcama i kozama, vadi me odavlen kako kod znaš, pa ću radit šta god treba". I poslao mu Mate lovu za put, ukrcao se na brod i preko La Mancha, oliti English Channel, razguli i on u drugi svijet, daleko od puste Kamene, za koji je samo volju i tjelesnu snagu imao, ništa drugo, a takav je idealan za fizičke radove, pa je radio svašta, najviše istovarajući brodove po dokovima Škotske, gdje je na najteži mogući način svladao engleski jezik; kaže mu gazda da donese krumpir, a on donese ciklu ili mrkvu ili nešto sedmo, pa tako i nauči kako se zapravo kaže krumpir, a kako cikla i sve ostalo što je dvaput morao vući. Ljudina je na vrećama naučio jezik. Ništa posebno, rekli bismo za Hercegovce i našeg čovjeka uopće, ali je golemo da je taj lik u Aberdinu danas ugledan poslovni čovjek, vlasnik lanca poznatih restorana u gradu Aberdinu, među tolikim škrtim Škotima!

Sumorna stvarnost

E, ovdje mi jedna Andrićeva ''dijagnoza'' za ljude baš iz ovih krajeva pade na um: ''...a Hercegovina, naročito južna i jugoistočna, ima po pravilu dobar soj ljudi. To je zemlja sa mnogo kamena, a malo svega ostalog, ali to malo što rodi hranjivo je i plemenito, i sa vodom i vazduhom daje zdrave i razumne ljude. Oni su više skloni računu nego osećanju, ali njihova je računica tako dobra i sigurna da su redovno i korisniji i celini i pojedincu nego mnogi osećajni ljudi zamagljena razuma i naopake računice.''

Tu pozdravih grobove pod dubovima Kamene i okrenuh makadamom prema Žuljima, selu kojemu bijela munara služi kao putokaz, i tamo su priče teške i mučne, a ljudi malo; tako je htjelo vrijeme progona i seoba, da se u miru može dočekati dan republike u braće Srba, i njezina krsna slava za koju je trideset troje mještana Žulja, uglavnom starci i djeca, platilo glavom, premda znam da biste i vi, kao i ja, voljeli da pišem ove humornije dogodovštine, ali naša stvarnost daleko je od humorne kod tolike sumorne.

Piše: Dragan Marijanović/oslobođenje