Priče iz Hercegovine: Voljeli su paliti dvokatnice

... ničim ne prekidajući brata u iznošenju sjećanja za koja ga, evo dok ne banuh u Žulja, nikada i nitko ništa upitao nije, pa sve mislim, količina tragedije tolika je da valjda ni svi svjedoci još nisu došli na red ili naprosto ne znam što bih drugo mislio.

Psihičko ubijanje

Kako je Delićima ulaziti u kuću, očinsku i majčinsku, a da im kroz glavu ne prođe prestrašna smrt njihove nene Fate, koja je gorjela s njom, jer nije uspjela pobjeći, ni zločinci je nisu htjeli povesti s drugima; ne, nju i nekolicinu prestarih i premladih ostavili su tu, znajući da će ionako spaliti selo i sve živo što se u njemu zatekne, a stoku i sve što vrijedi, baš kao i ljude prethodno, natrpati u kamione i potjerati k istoku, Nevesinju te Gacku, do Avtovca, a onda su ih vratili u Nevesinje. Dakako, teško je znati je li u međuvremenu netko iskrcavan na nekoj od spomenutih lokacija, ali Uzeir zna da su gorjela sva sela, i Žulja su tada gorjela. ''Voljeli su palit dvospratne kuće'', prisjeća se, a i sam sam se u to uvjerio, sve dvokatnice u Žuljima su spaljene, a i ovih nekoliko što su obnovljene još na sebi imaju tragove paljevine. Zapravo su ih vozili do iznemoglosti, psihički ubijali i stalno dodavali nove putnike za izglednu smrt.

Efendija samo sluša brata koji govori polako, ne kao netko tko je napokon dobio priliku, baš suprotno: kao da bi volio da nikad nikom o tome ne mora pričati. Ključni dan je 14. lipnja 1992. godine, a strah je već dulje stanovao u Žuljima i svim okolnim selima, stanovao je u više od pola BiH i Hrvatske, a preko glava ovih ljudi letjeli su čelični projektili smrti na Mostar i niz Neretvu, ispod sela, dolazili su u selo vojnici i rezervisti, uniforme JNA, ''aktivne'' i rezervne, četničke i svakakve druge, crnogorske i hercegovačke, sve su one ljudima bile iste. Nešto ljudi, mlađih, već se bilo provuklo nekako preko Kamene do Rotimlje, s nešto malo pušaka, dolje gdje se trebalo boriti, težak je ovo teren za probiti se igdje, ako ne smijete postojećim putovima. Naravno, nikomu nije palo na pamet da se s tim puškama suprotstavi krvožednoj i pljačkaškoj rulji, koja će se brzo pretvoriti i u koljačku. I popis žrtava bio bi puno, puno veći.

Skrivanje po šumama

''Dolazili su svaki dan, nekad s pincgauerima i kamionima, a nekad samo s pincgauerima. Njuškaju okolo (valjda broje i ljude i stoku, jer selo je bilo stočarsko i tisuće ovaca i drugog blaga bile su u njemu, još ne odlazeći na pašnjake, te godine ni stoka ni ljudi neće na pašnjake, jer bila je to posljednja godina selidbe na Bjelašnicu i Crvanj, posljednja i izgleda zauvijek, op. a), ništa ne govore, ali dolazio bi i general Lalović. (Mislim da je taj general, važan u početku agresije velikosrpskih postrojbi na sve nesrpsko, poslije umro, op. a) Kaže: 'Ništa se ne bojte, ništa vam neće bit, samo nemojte vi nas, nećemo ni vi vas!'. Sučim bi to mi njih, k'o mi i ono ravnopravni...'', zazvučao je crnohumorno ovaj Uzeirov upit.

Dolazio je, kaže i neki visoki oficir Pušara (bio je pukovnik, u nekim Praljkovim izvješćima iz '92. često nailazim na njegovo ime, uglavnom vezanim uz borbe za Forticu, u jednom pak koje je pisao tada bojnik Jasmin Jaganjac stoji kako je išao u Nevesinje panično tražiti pomoć šešeljevaca). Taj će poslije poginuti u borbama za brdo Fortica, istočno nad Mostarom, jer grad koji je trpio strašno teroriziranje, sredinom lipnja napokon je odgovorio, žestoko, ali to je druga priča, doduše posve vezana s ovom u njegovu istočnom zaleđu, jer vojska koja će se proglasiti Vojskom Republike Srpske, koja će i službeno nastati, pa će klanje ljudi i miješanje njihovih kostiju i zametanje tragova njihovih stratišta, eto, biti tretirano kao vojna akcija. Očito, postoje i ratovi koji ništa u svojoj logici ratovanja nemaju, kao ni mir koji nakon takvih nastupi... Ako ovaj rat i mir nisu takvi, ne znam koji jesu!

"I tog četrnaestog su došli, najprije ujutro, motali se tuda, vozali, ništa se nije dogodilo, a onda je navečer došla kolona, kamioni, terenska auta, sve je odreda počelo kupiti, nešto u kamione, nešto u te pincgauere. Imao sam četrnaest godina... Strah je kuljao iz ljudskih očiju, i sam sam ga tad upoznao. Kad su nas vratili u Nevesinje, sve su strpali u tamošnju kasarnu (Kasnije će se ispostaviti da su brojni civili, Bošnjaci i Hrvati, bili razmještani i pod drugim objektima, npr. jedan veći broj žena bio je u nevesinjskoj kino-dvorani, op. a), bilo je tu ljudi i iz drugih sela, najviše njih prepoznao sam iz susjedne Rabine, niko ne zna šta će s nama biti. Jedno jutro, neki pijani četnik ušao je unutra i ispalio metak u plafon, on se odbije i rani jednu ženu. Uđe drugi i reče, deder je izvedite. I pokaza na trojicu. Žena jauče, njih troje je izvedoše. Nikada ih više nismo vidjeli! Nakon nekog vremena došao je neki ljutit, ne mogu znati je li bio običan vojnik ili kakav oficir, koji je rekao: Odvajajte ih, šta će žene ovdje? Onda su nas, jedan veći broj, opet utrpali u kamione, najviše, i povezli nas do podveleške ceste i istjerali nas. Mi se vratili u Žulje, ali nismo ulazili u selo, jer je bilo spaljeno i mrtvo, i nismo smjeli zbog vojske. Krili smo se po šumama po cijele dane i noći. Onda se prebacili preko crta, doli do Rotimlje i Hodbine. Ne znam kako smo to preživjeli. Vidjeli smo da su sva sela gdje su živjeli Bošnjaci i Hrvati spaljena. Poslije smo išli u Makarsku, mi smo bili u hotelu Soline, onda se vratili na Gubavicu sljedeće godine. Bili jedno vrijeme u miru, a onda počelo zatezati između HVO-a i Armije BiH, pa na kraju taj belaj i novi rat, eto, šta bih ti dalje pričao kad je sve isto, muka i nevolja. Ali, čovjek bi nešto lakše i podnio svu tu nevolju da sad ne mora gledat ovo što vidi: vazda neki nesporazumi, politika ista, dogovora nema, a mi živimo kako umijemo. K'o da nismo ničiji! Daj bože da ovo na dobro izađe, a kako će izać', kad neće da se dogovore...''.

Anela i Sara dotrčale su vrlo uzbuđene; jedna koza upravo rađa, jari se kako se to inače kaže. Koza je ojarila dvoje malih i nemoćnih, kao snijeg bijelih jarića, s već određenim kratkotrajnim sudbinama. Pođoh s efendijom Mehmedom razgledati selo; zborimo o svemu, zatičem tu neke prizore koje rijetko drugdje vidjeh, ali nas zaokupila zajednička misao: što je to u čovjeku što ga učas pretvori u zvijer, onoga koji će ubiti, na muke drugog stavljati, kosti mu zatrti, sve mu spaliti? Ime nečeg okultnoga u cijeloj ovoj krvavoj priči od prije dvadesetak godina, ovdje i svuda, ovdje Bošnjacima muslimanima, drugdje drugima. I nikada nećemo odgonetnuti gdje i kada proklija to sjeme zla. To nikada neće saznati ni ljudi s popisa koji slijedi, trideset troje mještana sela Žulja, veselog i bogatog, s puno kamenih dvokatnica i avlija po kojima su se širile orahove krošnje, a njihovi rođaci već toliko godina tragaju za njihovim kostima, ali tragovi prema njima ne vode nikuda i nigdje, kao da se ni dogodilo nije, niti tko zna kako su se i gdje od ovog svijeta oprostili: Ćatić (Alija) Meho - rođen 1922, Ćatić (Alija) Salko - 1941, Ćatić (Alija) Šaćira - 1945, Ćatić (Avdo) Saja - 1924, Ćatić (Bećir) Ramo - 1930, Ćatić (Duran) Ramo - 1949, Ćatić (Hadžo) Fata - 1945, Ćatić (Huso) Zejna - 1936, Ćatić (Hadžija) Hadžira - 1912. (Nakon identifikacije dženaza obavljena 1997), Ćatić (Juso) Esad - 1962, Ćatić (Juso) Ibro - 1962, Ćatić (Mujo) Mujo - 1912, Ćatić (Mumin) Fatima -1928, Ćatić (Murat) Fata - 1932, Ćatić (Mustafa) Smajo - 1941, Ćatić (Omer) Elvedin - 1984, Ćatić (Omer) Hatidža - 1971, Ćatić (Rizvan) Juso - 1922, Delić (Selim) Fata - 1915. (Nakon identifikacije dženaza obavljena 1997), Kaminić (Mujo) Vahid - 1975, Kaminić (Osman) Fata - 1928, Kaminić (Salko) Mujo - 1945, Mravić (Jusuf) Šaćir - 1935, Mravić (Murat) Mumin - 1923, Mravić (Selim) Bećir - 1955, Mravić (Selim) Ramo - 1962, Pirušić (Mehmed) Saja - 1909, Pirušić (Mujo) Ibro - 1941, Toporan (Hasan) Arif - 1930, Zolj (Huso) Mehmed - 1955, Zolj (Osman) Avdo - 1921, Zolj (Selim) Muškija - 1934, (Nakon identifikacije dženaza obavljena 2004) i Zolj (Smail) Mujo, rođen 1965.

Ćatić u Njemačkoj

Nedavno je na nekim lokacijama duboko po kamenjarima jugoistočne Hercegovine pronađeno nekoliko ljudskih koščica koje se dovode u vezu sa kosturima umorenih ljudi sa ovog popisa, no premalo ih je za ozbiljniju analizu. Čudno je nešto u tome što se nigdje, i gotovo nikada, ne nađe cjelokupan skelet žrtve, kao da su različiti dijelovi tijela različitih žrtava sakrivani pod zemlju na različitim mjestima. Kao hodopisac, onaj koji vam prenosi ono što vidi, znam da vam katkad znam biti, pa dobro - malo ''naporan'', možda biste i vi kao i ja voljeli da teške teme prođem što prije, ali nekako nije uredu, mi još s tim živimo, ma tko da smo i tko da nam je to činio. Nisam ja kriv što posvud zatičem krvave tragove, po zemlji koja je još neriješena enigma, i po selima gdje je nekada stanovao život, a danas po njima samo koze rađaju.

No, jedno ime vezano za zločine u Žuljima i po Hercegovini strašno me pogodilo, a jedno drugo, šampionsko, ''zametnuto'' u Njemačkoj, a korijenima baš odavde, jedan među brojnim živim i mrtvim Ćatićima, već godinama me radosni...

Piše: Dragan Marijanović/oslobođenje