Priče iz Hercegovine: U Žuljima je Ajla jedino dijete

Selo je nekada pripadalo nevesinjskoj općini, oduvijek je bilo muslimansko. Do njega je jednostavnije, ali putopisno manje izazovno doći sa ceste koja od Mostara vodi prema Nevesinju, samo treba pogoditi pravo skretanje, i onda asfaltnom niti dopuzati do Žulja, preko susjednog sela Rabine.

Stočarska kretanja

Žulja je selo koje je nekada bilo vrlo živo, toliko živo da je imalo ljudi i za iseljavanje, pa je i odavde dio ljudi još prije neutvrđeni broj stoljeća otišao na Bjelašnicu i tamo sa susjedima iz Kamene oplodio ono selo Lukomir; pola je tamo Čomora, a pola Masleša, jer nedaleka planina Crvanj i osobito Bjelašnica, ma koliko daleke bile, od proljeća do jeseni vodile su i stočare ovog krškog sela na njihove pašnjake, o čemu kroničar piše: ''Najčešće pominjanje planine Bjelašnice u etnološkoj literaturi vezuje se uz stočarska kretanja. Osnovni razlog nastanka stočarskih kretanja bio je nedostatak stočne hrane, a negdje i vode tokom ljetnih, odnosno zimskih mjeseci. Većina stanovnika Bjelašnice je porijeklom iz Hercegovine i to iz tri sreza, nevesinjskog, mostarskog i ljubuškog. Stočari su oko Đurđevdana (6. maja), tačno utvrđenim putovima polazili na planinu, a sa planine su se vraćali oko Lučindana (31. oktobra). Iz nevesinjskog sreza dolazili su stočari iz tri sela: Kamene, Žulja i Gornje i Donje Rabine. Iz mostarskog sreza dolazili su stočari iz sela iz okoline Mostara i sela rejona Podveležja (Bivolje Brdo, Gubavica, Dračevice, Gnojnica, Hodbina, te iz sela Svinjarine, Banj Dol, Opina, Dobrača, Dračevica. Iz Ljubuškog su dolazili iz sela Gracka. Neki od ovih stočara su se vremenom na Bjelašnici trajno nastanili i formirali sela: Blace, Čuhovići, Lukomir, Umoljani, Rašumovci, Kramari, Milešići, Brda, Šabići. Manji broj stanovnika Bjelašnice je porijeklom iz Bosne - stanovnici sela Lukavca i Rakitnice (...)"

Bilo, dakle i blaga i ljudi za izvoz. Žulja su imala ravno 299 stanovnika u predvečerje posljednje kataklizme, možda je neka Žuljanka u svom trbuhu nosila i tristotog stanovnika, ali to nikada nećemo doznati, jer je selo učas postalo bivše, nestali su mu i dijelom pobijeni stanovnici, a oko petnaest tisuća ovaca i koza i put u planine ostali su tek dio povijesti.

S nekim čudnim nemirom ulazim u to selo, jer kada nailazim na takva mjesta - nikad ne znam što ću od njih ili u njima zateći. Ulaz u selo omeđen je suhozidom, dva mala doca ispod sela pretvorena su u groblja, jedno je već odavno puno a drugo, tek pedesetak metara odvojeno od njega tvrdom kamenom pločom, nije davno otvoreno i u njemu je tek nekoliko mezara, a kako više tu nema ni puno živih ljudi, bit će vjerojatno dostatno za cijelu budućnost sela koju mu je sudbina negdje svakako zapisala. Prve kuće u selu svojim trulim zidovima ostavljaju dojam da je rat ovuda prošao prije neki dan, a ne prije više od dvadeset godina! Džamija, nova i elegantna, nevelika je i označava sredinu sela, nova je i ljudi su je sami napravili, pred njom je otvorena kamena knjiga koja na dvije strane govori sve o nedavnoj prošlosti sela i njegovoj tragičnoj sudbini, o trideset i troje njegovih stanovnika kojima grobovi još nisu pronađeni, osim četiri, ne tako davno i ne zna se gdje su ti ljudi - uglavnom stariji svijet, žene i djeca - zapravo pobijeni, jer tragove je pokrio debeli sag šutnje koji redovito svaku istragu zaustavlja i vraća stvari na početak. Ništa u selu do li meketanja koza i blejanja ovaca i pjeva neke rano propjevale ptice ne čujem. Ne znam otkud se oglašavaju sitnozuba bića.

Napuštene kuće

Bivše kuće svuda uokolo, tek ponegdje neka obnovljena, ali ljude ne vidim. Na ponekoj kući je i ploča s obveznim logom organizacije iz bijeloga svijeta koja je pomogla da se obnovi. Rekonstruiram selo u svijesti, vraćam mu sve porušene zidove i stropoštana krovišta, uređujem mu sokake i na njih vraćam djecu, ljude u žurbi na posao u mostarske tvornice, žene kako se dovikuju iz avlija u kojima kroz bijelu gazu cijede gusto mlijeko i stvaraju grudice sira, slušam kao sjetne doboše mećaje kako tuku u stapovima kozje, ovčje i kravlje mlijeko, a dječaci po selu naganjaju pse čuvare, đaci s radnicima navode vozača autobusa koji je došao po njih, da se fino okrene, jer to je zadnja stanica do koje se sa sjeveroistoka prostro asfalt, da ne nagazi na kamenje okrenuto k nebu kao oštrice sjekire. Mora da je bilo tako, nešto slično mi je pričao moj prijatelj Marinko Mikulić, Autoprijevozov vozač autobusa, rodom i životom iz Blagaja sve do ovog rata, priznajući da je više gledao mlade seoske cure koje idu raditi u tekstilnu industriju u Vrapčiće, nego što je pazio da ne ošteti autobus koji je ionako bio državni. Muški će niz Bišće polje u Rodoč ili u Bačeviće, u neki od metalskih giganata, a djeca u škole, ili u osnovnu u Blagaj, ili u srednju ili ponetko i na fakultet u Mostar. Vidim kuće na kat, danas napuštene i ozlojeđene, pamte posljednju paljevinu i tek su neke obnovljene i gledaju se nijemo s krošnjama visokih košćela. Odnekud začuh dječji smijeh, prenu me i povuče za sobom, pa se zaustavih pred bijelim krupnim psom i ne znam zašto mu je baš Šaro ime, a dvije djevojčice se igraju ispred male prizemnice, s prozora s kojeg plava žena promatra neznanca: Deder gledaj da ne ćiri đe ću sakrit kašiku!, zapovijeda mi mali plavokosi vražićak, dok trpa žlicu u hrpicu pijeska, a druga kao sakrivena iza auta to poslije treba pronaći. To je njihova igra, tako one provode dan i ne trebaju više.

Dobar dan, ima li bujruma?

A čega će bit, ako bujruma neće!, smije se žena s prozora i negoduje zbog fotoaparata, pa nespretno bilježim taj trenutak. A, đe su vam muški?

Tuda su, sa će oni... Ajte u kuću.

Toplo je, moglo bi se i vani...

Vala, i bi!

Uskoro se pojavljuje s tacnom i kavom, sokom koji je ukusan i ne znam od čega je, ali je u pravilu domaći, ukusan i zdrav. Uto eto i prve ljudine. Odmah se predstavim i kažem tko sam i što radim. I zašto sam tu. E, nek' si nam doš'o, nek' svak' svoje radi, reći će mi. Uzeir Delić tridesetih je godina, živi tu sa ženom Erminom, ono lijepo nasmijano dijete njihovo je; mala Ajla ima četiri godine i jedino je dijete među ukupno dvanaest stanovnika Žulja! Uzeir je vrijedan čovjek, s bratom Mehmedom popravio je prije dvadesetak godina sprženu kuću, onda kada su Žulja gorjela, a u njihovoj kući izgorjela njihova nena. I u kući do nje, druga nemoćna starica. Teško je početi ikakav formalni razgovor kada vas presretne tako teška zbilja i strašno iskustvo koje doživotno obilježi ljude i njihova sjećanja. Danas je u Delića, ipak, veseliji dan negoli su većina drugih kroz tjedan, jer Uzeiru vikendom redovito dolazi brat Mehmed, sa ženom Ismetom i kćeri Sarom. Do prije tri godine u ovoj avliji sjedila je i njihova mama Zajma, ali je umrla, i to je valjda bila jedna među nebrojenim vrstama smrti, kada se sadašnjost teško podnosi zbog posljedica prošlosti, jer Zajma je bila mlada za umiranje i otišla je kada se dosta toga na svoje počelo vraćati, staro je ognjište opet bilo toplo, a unučice golem razlog za sreću. Otac Selim nije tu, u dolini je, njeguju ga jer ga je sudbina teško opekla, proživjelo se ovdje svašta i Selim je postao neotporan, njegovo srce i duša izranjavani su, imao je tešku operaciju srca i ugrađene su mu četiri premosnice, a kada je sve to pregrmio, doživio je i moždani udar.

Zato Uzeir gradi dolje u Draževicama kuću, teško i sporo to ide, nema se, a ovo što se zaradi, troše dani. Uzeir se bavi isključivo stočarstvom i kaže da se od toga može normalno živjeti, samo kad čovjek ne bi morao ulagati, a on mora ulagati jer Ajlu za dvije godine čeka škola, a za đake u Žuljima već odavno nema budućnosti. On i Ermina imaju pristojno stado: stotinu i osamdeset ovaca i koza i prodaju ih isključivo kao ''živu vagu''. Uzeir ju je postavio odmah pred štalu, a za proizvodnju sira nemaju ni vremena ni energije ni novca, jer to bi bilo novo ulaganje, a prodaja mesa siguran je posao i prihod s kojim se da preživjeti, jer uz Bunu i Neretvu brojne su kavane, svadbeni saloni, dođu i kupci koji vole ispeći janje u povodu nekog obiteljskog slavlja. Zapravo, Uzeir se ni na što ne žali, a nema ni kome, on je odlučio ostati tu, raditi pa šta Bog da, a da kad je čovjek vrijedan, evo on razgovara sa mnom, ali nakon što je ispušio jednu te ispraznio fildžan odlične kave, već je dograbio motornu pilu, rastavlja je i čisti.

Stado mu ne gine

I kad on dovrši tu kuću u dolini, on će ovdje svakodnevno dolaziti i raditi, drugima će se vjerojatno sve promijeniti - njemu neće. Čak će još više morati potegnuti, jer život u novom naselju ima svoju cijenu, pogotovo u ovo vrijeme bescijenja. Njemu stado ne gine... Osjećam da je ponosan na brata Mehmeda, tihog i dragog čovjeka, imam je u Pješvici na dubravskoj zaravni, tamo gdje je zemlja plodna, a sve puno ljudi. I vode, a voda je ovdje sve. Pa je Uzeiru sigurno drago što se Mehmed ne mora mučiti kao on, medresu je završio u Mostaru, bio jedno kratko vrijeme imam i ovdje, a sada se tamo lijepo uklopio s narodom, ovako kao što se Uzeir uklopio s ovom pustoši. Osim Mehmeda, iz Žulja su aktivna još tri imama, neki od njih završili su medrese u Prištini i Sarajevu. S Mehmedom, negdje u dubini bića pjesnikom i nježnom dušom, prošetat ću selom ili onim što je od njega ostalo, i vidjeti zanimljive stvari, a s Uzeirom ću morati o devedeset drugoj, koja ga je u selu zadesila, a bio je tek momčić.

Piše Dragan Marijanović/oslobođenje