Priče iz Hercegovine: Ruža iz 1920. i hanomag iz 1960!

Čovjek koji se vazda provlači kroz ruralna područja i uglavnom ruševna i napuštena sela, kad iznenada naiđe na ovakav ambijent kućice okružene njegovanim travnjakom, pomno urađenom ogradom i održavanom šumom, palmama, odrinom i raznim voćkama podrezanim uredno kao ljudski nokti, očekuje neko tajkunsko gnijezdo, ta ne može baš svatko živjeti u ovom bajkovitom okružju, na stepenastoj zaravni ispod pruge, s veličanstvenim pogledom na rijeku; zapravo, najmanje što očekujem jeste barem kakav zajeban ćuko, koji će odnekud izroniti, razjapiti čeljusti i otjerati me. Ništa. Samo pjev ptica koje su se obrušile na posljednje grozdove bijeloga grožđa. Vjetar lagano pomiče teške šipkove grane prepunih skoro dozrelih plodova. Od kapije - vrata otvorena! - pa do kućice geometrijski savršeno uklopljena široka staza od granitnih kocaka. Jablanički granit, kladio bih se. Jednostavan stol pred kućicom, kutija sa rezanim duhanom...

Nestvarni prizori

Nigdje nikoga. Crijevo za polijevanje vrta. Nalazim ''špinu'' i osvježavam se spasonosnom vodom. Umoran sam i žedan. Ptičice frknu nakon što se i ja propnem za kojom medenom bobicom grožđa. Sjedam za stol, kao da je moj, motam onu škiju, kao da je moja. ''Ima li koga?'', zovem ne očekujući nužno nikoga. ''Ti došo!'', kaže postariji čovjek kojemu lako izbrojah rebra čim je prevalio preko praga, kao da me očekivao i kao da se poznajemo. ''Pa, kako ti...?'',  pita. ''Nikad bolje u gori vakat!'', velim. ''Saćemo mi nju pristavit...'' Ode. Motam drugu. U kutu prostranog vrta vidim nešto na što još ne naiđoh: tenda nad posebno izlivenom betonskom pločom. Prava, svilena tenda koja natkriva blijedoplavi – traktor! Blista ta mašina od čistoće. Traktori bi trebali biti prljavi, računam, ali ovaj kao da nikad orao nije. Kotači sad iz tvornice. Nekako je malen, čudan, nisam takvoga nikada i nigdje vidio. Na tendi natpis koji me baca u očajnu radoznalost: ''Hanomag C224 1960. restaurirao 2012/2013. prijatelj Drago Herceg iz Ljubuškog''. Ti jada! ''Ustanider, Miro, došto ti čoek!'' ''Neka me još malo... Koji čovjek?'' ''Oklen ja znam, eno ga sjedi, ja pošo kafu napravit, ali bolje bi bilo da je ti napraviš, znaš da je ja ne znam napravit'', čujem dijalog iza niskog prozora. ''Saće on!'', veli čovjek kojega ne poznajem o drugom čovjeku kojega, također, ne poznajem. Sunce se ovdje još draga sa zemljom, premda je zabijeljela kapa na Veležu.

Nikada ne bih pogodio da na desnoj obali, deset minuta od nagužvanog Mostara, ima ovoliko prostora za živjeti; ovi Bučići su livada do livade, nestvarni prizori koje još nije dotukla rapidno narastajuća glad za građenjem i ograđivanjem. Ovdje je tek nekoliko kuća ispod pruge, do svake vodi vlastita staza, ne kao izraz imućnosti, nego je jedino tako bilo moguće urediti stanovanje na ovoj strmini sa četiri ravne razine do bučićkoga puta. Dolje je ravna ploha sve do Neretve. Poljane za koje je gotovo nevjerojatno da nisu načete gradnjom. Bajka. Čista bajka. Izlazi drugi čovjek, mahinalno si pružamo ruku, te istovremeno iznenađenje pretočismo u isto pitanje: ''Oklen tebe ovdje, čovječe?! ''Kako okle mene, okle tebe, ja ovdje živim!'' ''A, čovječe, nikad mi to ne bi palo na pamet, ja sam mislio da ti imaš kuću negdje s druge strane, Potoci, Bijelo Polje i slično... A, Miro, kućo stara, nevjerojatno!'' Doista me razdrmao ovaj iznenadni susret. Miroslava Miru Šumana znam otkako sam izišao iz Sarajeva, negdje u ovo vrijeme 1992. godine, držao je najljepši i najpopularniji restoran u Međugorju, "Galija" se zvao, i na njoj smo bome ''plovili'' onako kako plove ljudi bježeći od stvarnosti.

Posebno mjesto

Neobično tih i drag čovjek, svima omiljen, restoran je bio nadaleko znan, dolazilo se tu i iz Dalmacije, nije spadao u one restorane koji su svojom blistavošću do svetosti – ta, Međugorje je! – naprosto podilazili divizijama hodočasnika, ne, to je bilo posebno mjesto. Kakva je tu klopa bila! Jednom sam s prijateljima, nekim poslovnim ljudima, išao na ručak u Makarsku, ono, oni imaju posla, pa hajde, i ja ću s njima. Sjedne se tamo u neki vrhunski hotel, ili konobu, ne sjećam se, nije ni važno. Svi hoće ribu, ja vazda hoću ribu. To su one ukusne ribe što ružno izgledaju i još ružnije se zovu: grdobina i slično. Jedem ja ko da mi je zadnje. Ovi bankari i trgovci njuše po pladnju, ko ne bih rekao da je novovjekim poslovnjacima sjelo to što su platili nekoliko stotina maraka. Kaže jedan od njih, jebo ovo! Ajmo kod Mire u "Galiju"! Tako da sam taj dan dva puta ručao ribu, besplatno, što ratnom reporteru nije zamjeriti. "Galija" je već godinama prislonjena u luku u kojoj umiru stari brodovi. Miro je morao poći, njegovi krasni konobari potražili su kruh drugdje, i otad ga nisam vidio. Životi su živa raskrižja. Kružni tokovi.

Objekt u Međugorju zapravo nije bio njegov, unajmljivao ga je, ali vlasnik je odlučio sve porušiti i graditi noviji – a i ovaj je bio nov! - sve do neba, do Nje same ako treba, jer Međugorje je nama, Hercegovcima, sve manje dostupno, ono se uklapa u neke druge gastronomske filozofije u kojima nema mjesta za novinare, pustolove i pjesnike tanka džepa, i tople kutke s domaćim ljudima i njihovim tradicijama obojenim sirom, suhim rebrima i raštikom i to je jednostavno - tako. Imao je Miro vrhunske goste, klijentelu koja je prelijetala oceane da bi guštala tu, rezervirala mjesecima prije termine za ručkove i večere! Bilo ih je dovoljno da Miro uredno plaća konobare - imao je najbolje konobare nadaleko, uglavnom su to bili ljudi iz Bosne, s dobro izučenim zanatom kojima je posao kod mladoga gazde bio spasonosan – i dobro zarađuje, pa smo se mi, gubitnici, u našoj ćoši mogli zajebavati za sitniš, a on nas vazda obilazio. Nikada tog čovjeka nisam vidio bez odijela, ni na plus četrdeset, a sada sam ga, nenajavljen, izvukao iz kreveta u – potkošulji! Novi ljudi u Međugorju ne sjećaju se "Galije"', puno je vlasnika – stranaca, irska, talijanska i druge nacionalne kuhinje u restoranu s nepripadajućim nazivljem. Valjda je normalno da se domaći povlače pred stranima. Samo nek ostavljaju lovu, aleluja! To se zove – razvoj.

Miro je pokupio tek stari pojas za spašavanje i nekoliko detalja koji su godinama bili zaštitnim znakom tog kultnog mjesta i nestao iz mog života. Sad ga susrećem ovdje! ''Ajde, Rifa, izvedi mi majku, da je Dragan vidi''. '' A, da izvedeš prije tu kavu, usta mi se osušiše, što od vrućine, što od šoka!'' ''U, ja; ja skroz zaboravih!'' Ma, kava mu je kao u najodanije nevjeste! Ovaj stariji čovjek zove se Rifa, dakle, ne znam je li to ime ili nadimak. Starica, u koju bi se komotno moglo smjestiti možda i cijelo stoljeće, laganim, nesigurnim i drhtavim korakom prelazi prag. Ruža Šuman, Mirina majka, žena pokojnog Ivana, otpravnika vlakova. Rođena 1920, uhvatit će posljednje zrake sunca toga dana. Blijedo staričino lice nudi pogledu svaku žilu, svaki damar koji otkucava znake života na zalasku, kao sunca što će učas nestati za brdima ponad Vituše. ''Sa svojim Ivanom, vazda sam fino živjela, nikada se nismo patili'' kaže. ''A, što me to slikavaš, bolan?'' ''Zato što si ti, Ruže, i ovaj traktor, najstariji ovdje!'' Smijeh kao da ode niz krovišta donjih kuća, sve do vode. Vrtom zamirisa kava, negdje muče krava i protutnja vlak ponad nadvožnjaka u blizini. Slikam Ružu, motam treću i buljim u taj traktor...

Dvije sobice i kuhinja

Miro odlazi po albume i druge svjedoke prošlosti, pa me povede do druge kućice, zapravo, nije ni kućica, garaža je to pretvorena u prijatno prihvatilište za prijatelje, uz nju je očeva konobica, mali podrum koji miriše na sve na što podrum treba mirisati, umro je pokojni otpravnik Ivan Šuman 1999. godine, najstariji otpravnik postaje Raška Gora, lijepo je poživio, budući da se rodio 1910, ovu kućicu za Ružu i njihovo četvero djece napravio je između šezdeset treće i šezdeset sedme, a Miro je samo dogradio ovu klub-garažu. "Nikad nisam htio graditi ništa drugo, neka sve ostane kako je bilo, ona kuća doli ima samo dvije sobice i kuhinju, dosta, brate, ljudi živote salijevaju u beton, ovo mi ovdje dođe kao dnevni boravak, a služi i kao noćni, vidiš koliko sam stolica morao dovući, ovdje ti je vazda neko, a i djeca velika i svako dovlači svoje društvo." Prostor je stvarno ugodan, svijetao i čak se ni njegov stari dostavni auto ne čini suvišnim. Znao sam zaspati u njemu, nekada davno, dok smo ''plovili' u Mostar, kad se na metli zaglavi. Relikvije s potopljene Galije ovdje zauzimaju počasno mjesto, baš kao onaj mistični traktor pod tendom. Bože, što li sve ovdje za mene ima...

Piše Dragan Marijanović/oslobođenje