Priče iz Hercegovine: Kada se planine otvore

Nisu to više one pozicije iz nizina, gdje vidite samo Velež i to samo njegov vrh, odavde se vide i Velež i Prenj i Čabulja, katkada se, ovisno kamo put savija, vide i obronci Čvrsnice. Kakva pozornica! Prenj se doima najljepšim i najuzbudljivijim. Planina naslagana od kamenih godova, kao da je svemirskom rukom slagana, pa ostale one linije gdje je jedan sloj pokrio drugi, a takvih je valjda milijune.

Sretne jarebice

Sve su planine modre ili zelene, samo je Prenj misterij boja i oblika, a kakav li je tek kad se u njeg zagazi. Hoću li stići ikada proći tu čarobnu divljinu, mislim dok se dvije jarebice pojaviše pred terencem, mislio sam zapravo da su grlice ili neke divlje golubice, ne znam, nikada nisam vidio jarebicu, pa me Karlo upoznaje da je po kamenu i gustišima Raške Gore kraljevstvo jarebice, da tih ptica ima jako puno, ali i da su zadnjih godina prorijeđene. Najveće lovačko društvo u Hercegovini zove se po njima. Jasno mi je da postoje odgovorni i neodgovorni lovci, zapravo samo lovci i oni drugi. Oni drugi daju djeci puške pa, kako se više nitko ne igra kauboja i Indijanaca, djeca po Raškoj Gori, valjda da s očevima ispucaju tjedne gradske nervoze, vikendom ovuda pucaju u sve što naiđe. Ove jarebice su imale sreću, naišao je lovac Karlo, čak je morao usporiti, jer jarebice se ne žure. Tu su se negdje nalegle, sada su najneopreznije. Odoše cure u kamenjar, a pred nama se otvori lijep prizor kućica u podnožju bezimena brda, te zapušteno polje pod njima.

Između njih košnice, puno košnica koje se doimaju kao pojačala iz kojih zuje pčele, puno pčela. To su Škobića kuće, obiteljskog nadimka Davidi. Ni u njima nitko ne živi, već dugo tu pčele čekaju vikende i ljude da urade oko njih ono što treba. U jednoj travnatoj udolini koja polako zarasta u šipražje, vidim kravlje stado, nitko ih ne čuva. Karlo kaže da ih ni ne treba čuvati, ima jedna obitelj tu negdje koja se bavi govedarstvom, te jedan čovjek na kraju našeg puta. One se same vraćaju doma i pasu gdje hoće. Uskoro ćemo njih nekoliko zateći i na putu; cure fino idu na obližnju lokvu. Kao i mi. To je selo Vezovići, posve porušeno, uključivo s malom pravoslavnom crkvom u donjem lijevom kutu groblja. Kao da je devedeset druga, tako sve to izgleda. Tužno i pretužno. Srbi koji su tu živjeli, nikada se nisu vratili i, premda sam na slične prizore posvuda nailazio kroz posljednjih dvadesetak godina, još me znaju iznenaditi i rastužiti. Ideš fino i srećeš jarebice i krave, slušaš zujanje pčela, promatraš planine, pričaš s čovjekom koji je sjajan vodič i prijatelj, a onda se vratiš u stvarnost: rat se još skriva u ovoj gori! Ostavio je tu svoje bolne tragove. Selo je imalo manu za one koji su ga srušili: bilo je srpsko. Kakva vojna ''pobjeda''! Junačka. Ako živi i jesu morali poći, njihove kuće i njihove grobnice, njihova bogomolja i njihovi mrtvi nikom ništa nisu skrivili. Uostalom, kao vjerojatno ni živi, ali njih je zatekao taj vražji ''kontekst''. Treba li me biti stid zbog ovoga u što gledam? Formalno ne, ali negdje u dubini, moje je srce nemirno. Da, stid me. Stid me, premda sam bio stotine kilometara daleko od ovog mjesta kada se ono rušilo, bio sam ondje gdje su se rušile druge kuće, sela i gradovi, ubijani ljudi i njihove prošlosti i budućnosti, no, svejedno, nakon dvadesetak godina sve to mi je isto...

Kap vode

Vidiš ovu lokvu!, prenu me Karlo iz tmurna raspoloženja, koje se srećom u planini lako odagna. E, to ti je jedina živa voda na cijeloj Raškoj Gori. Lokva je između puta i groblja, doista je voda bistra, za odmah popiti, i one krave su baš ovdje pošle, zvoneći kao da cijela planina treba znati kako su one žedne. To vrelište nije izdašno: koliko vode izvire, toliko je i uvire, pa je lokva uvijek ista. Ta planinska kap neprocjenjiva je kada ovdje stignu vrućine, usrećit će svakog prolaznika koji će loše procijeniti duljinu ovoga puta. Nekada je ova lokva puno značila ljudima, ali ljudi nisu znali čuvati planinu, radije su, u potrazi za boljim životom otišli, a neki su potjerani ili sami pobjegli u gore živote. Nikada ne znaš što kriju dlanovi sudbine.

Nedavno sam spominjao onog Gugu sa devetnaest rana, što spava u groblju u Đubranima, ali ga opet valja spomenuti, jer je o njemu ostao i glas kako je jedini, po svakakvu vremenu, svakoga dana obilazio sela i zaseoke, fotografirao sve što se na planini događalo. Rekli su mi u gradu da je imao snimljenu svaku nošnju, svaku svadbu i krštenje, svaki ostatak prošlosti, svaku pticu i svaku zvijer, svaku staricu i starca, ljude na konjima kako nedjeljom odlaze na misu ili u kumova i prijatelja na sijela po dalekim drugim zaseocima do kojih nije bilo puta. Guga je snimio život ove planine. Ali, kad ojuži, Guga bi se uznemirio, sam sebi ili svima govorio da nije zadovoljan fotografijama, pa je narod mogao vidjeti kako Guga spaljuje čitave bale fotografija, spaljujući tako rijetku i vrijednu povijest, a onda, kada se iza Veleža pojavi sunce, Guga bi opet bio raspoložen; ajde, mlada, da te slikavam!, radosno bi podvikivao nakrivljen sa fotoaparatom kao da se jučer ništa nije dogodilo i kao da je bura odnijela na drugu planinu sve njegove proživljene muke, koje se pojavljuju za svake južine! Ni Guga ni medicina tada nisu znali za PTSP, i cijeli naraštaji patili su od njega ni ne znajući od čega im dolaze ta strašna raspoloženja, a i Amerikanci su ga otkrili tek nakon vijetnamskih nevolja, ali te spoznaje i terapije nisu stizale do naših krajeva, naših bivših ratnika istraumiranih u svim mogućim vojskama, nisu stigle ni do Raške Gore ni do Guge. No, čujem da ima obitelji koje su sačuvale fotografije koje bi im on poklanjao, pa bih doista bio zahvalan ako će netko htjeti popiti kavu sa mnom, da to vidim i predočim čovječanstvu kako je nekada živjela ta Raška Gora, puna ljudi, a danas toliko pusta da već dvadeset kilometara nikog živog nismo susreli, i na kojoj je samo po grobljima gužva.

Ostavljena i zapuštena

Baš tako pomislih kada naiđosmo kroz zaselak Plužni dolac, uz zapadni rub prastarog groblja. Iza svakog zavoja prizori vas izvode iz auta, najradije biste sve to prolazili pješice i ušli u svaku pojatu, podignutu u pramčioku, nigdje nauštrb oskudne zemlje, zidova od grubo klesanog kamena i pokrivenu ražem. Neki ljudi obnovili su te planinske ''adrese'' na kojima su pod istim krovom zimske mjesece provodili njihovo preci, možda čak i očevi i njihovo blago, neke su potpuno nestale pod naletima raškogorskih vjetrova. Kako nestaje i sve drugo, o čemu je čovjek, zabavljen svojim nevoljama, prestao brinuti. I takva je cijela Raška Gora ostavljena i zapuštena. Samo je Guga imao dokaze za to.

Piše: Dragan Marijanović oslobođenje